Slavko Sobin u filmu Vanje Juranić "Samo kad se smijem" glumi Franu, mladog supruga i oca na čije stalno nasilje nad suprugom okolina ne reagira, nego okreće glavu i traži mu opravdanja. Angažirana drama o problemu patrijarhata, ženske autonomije i kulture nasilja u hrvatskom društvu jedno je od onih filmskih djela koje bi svatko trebao pogledati i o njemu razmišljati.
Sobin, hvaljen u ulozi Frane, Splićanin koji se tijekom posljednjih desetak godina etablirao kao jedan od najpopularnijih hrvatskih glumaca, nominiran je za nagradu Zlatni Studio u kategoriji najboljega glumca na filmu. U finale je ušla i njegova partnerica u filmu Tihana Lazović.
Glasajte za pobjednike u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
On već dijeli jedan Zlatni Studio, onaj za najbolju seriju, s ekipom "Crno-bijelog svijeta", u kojem je odigrao jednu od najprominentnijih uloga, onu fotoreportera Žungula. Prema nagradama općenito Slavko Sobin ima zdrav stav.
- Nagrade dođu ili ne dođu. Što sam zreliji, moj osjećaj i doživljaj odigrane uloge primarno mi donosi ispunjenje. Reakcije publike u neposrednom kontaktu vas ispune, donose vam mir i zadovoljstvo. Važne su mi, naravno, i reakcije kolega, struke. Zato mi je neizmjerno drago da me predložio žiri s dva filmska kritičara, jednim književnim i jednim velikim redateljem, a da su me glasovi publike doveli u finale. Vjerujem da dio tih glasova pripada i mladom Žungulu - kaže Sobin, kojem su konkurenti za Zlatni Studio u kategoriji najboljega glumca Krešimir Mikić i Živko Anočić, te nastavlja: - Krešo i Živko su sjajni, ali isto je tako tu mogao biti i Butijer, i Igor Kovač, i Edi Ćelić, i još hrpa fenomenalnih glumaca u fenomenalnim ulogama u prošloj godini. Svim bih se srcem htio igrati idejom da je relevantno biti nominiran i nagrađen, ali na kraju dana to je samo jedna vrsta vlastite zadovoljštine koja zapravo zakida sve ostale fenomenalne izvedbe. Meni je svakako čast par mjeseci prividno, na papiru, biti ravnopravan s jednim Krešimirom Mikićem čija je uloga u predstavi ‘Brat Magarac‘ bila prva kazališna čarolija koju baš onako iskreno pamtim.
O filmu "Samo kad se smijem" mnogo se govorilo i još se uvijek mnogo govori. To je važna priča na svim razinama društva, a lik nasilnog supruga bio je poseban izazov za glumca.
- E, to što je film važan, to je najveća vrijednost u cijeloj priči. Izazov je bio pokazati da Frane nije samo monstrum, da njegovo nasilje i zlo potječe od nekuda, a da pritom ni u jednom trenutku to nasilje ne opravdam, jer za nasilje opravdanja nema - objašnjava Sobin. - ‘Samo kad se smijem‘ je mali film za koji smo očekivali puno manje brojčane rezultate nego što je postigao, mislim da je već treći mjesec u kinodistribuciji, a i dalje puni dvorane, ima glasne reakcije publike i potiče raspravu. To je ono što smo i htjeli. Mislim da smo uspjeli osnažiti i ohrabriti dobar dio publike, a pogotovo osvijestiti ljude, prvenstveno mlađe generacije o tome što sve nasilje jest. To je najveća nagrada koju kao glumac možeš dobiti. Da je tvoj rad relevantan i svrhovit.
On smatra je da privilegij dobivati uloge koje mogu mijenjati i liječiti svijet.
- Po meni glumac kao javna ličnost mora biti netko tko je društveno angažiran, netko tko ima stav i izražava ga, pa bio taj stav i dijametralno suprotan od moga. Tihi umjetnik NIJE umjetnik. Ako samo egzistiraš na ekranu i kupiš honorare, nisam siguran da si ispunio svrhu umjetnika. Razlog zbog kojeg ja gorim za ovaj posao je baš taj: biti nekakav pozitivan glas generacije. Iskoristiti svoju vidljivost za nešto dobro, za slabije, žrtve, one na margini kojima mediji nisu dostupni, čiji doseg na društvenim mrežama nije dovoljno velik ‘da ih se čuje‘. - objašnjava glumac.
Čitatelji mogu glasati jednom dnevno, dok će pretplatnici premium sadržaja Jutarnjeg lista moći glasati dva puta unutar 24 sata. Postanite i vi pretplatnici premium sadržaja klikom OVDJE.
Glavni dokaz snažnog učinka filma na javnost bile su i reakcije ljudi na njega nakon premijera po cijeloj zemlji.
- Reakcije su bile snažne, neke vrlo intimne. Žao mi je ponekad da ne mogu objaviti privatne poruke koje smo dobivali na društvenim mrežama. Svega je tu bilo… I samo čitanje tih poruka i slušanje ljudi nakon premijera po Hrvatskoj je bilo jedno dodatno putovanje ovog filma. Mislim da smo obavili važan posao. Ponosan sam na činjenicu što su moji prijatelji i prijateljice koji imaju odraslu djecu nakon gledanja filma odveli svoje kćeri i sinove da ga pogledaju i oni - zadovoljan je Sobin.
Tijekom prošle godine on je bio iznimno zaposlen - radio je nekoliko stranih, međunarodnih projekata, poput serije "El Turco" i filma "Avenue of The Giants", ali i nekoliko domaćih poput "Smrti djevojčice sa žigicama" i "Šalše". Neke od tih projekata publika će moći vidjeti ove godine, a neki, kao što je hrvatski povijesni film "Sudbonosni vepar", uskoro nastavljaju sa snimanjem. Također, napisao je i dva nastavka svojih serijala slikovnica "Šapice" i "Doktor Jabuka".
- Netko bi rekao da sam radoholičar, ali ta riječ ima nekako tešku konotaciju. Ja naprosto obožavam raditi, obožavam stvarati, imam tu silnu kreativnu energiju u sebi i obožavam je kanalizirati u stvarnost - objašnjava glumac, koji ima status slobodnog umjetnika i navikao je na žestoku konkurenciju.
- Imam fantastičnu agenticu Anilu Gajević. Počeli smo tako da me prijavljivala za otvorene castinge koji su odgovarali mom opisu ili vještinama. Kroz godine dobivenih uloga na audicijama, ali i dobrih audicija, a nedobivenih uloga, proširio se krug casting direktora koji me poznaju. Sada smo u predivnoj fazi kad mojoj agentici dolaze direktni upiti i za glavne uloge - objašnjava Slavko. - Veliku sam prekretnicu napravio prije dvije godine, kad sam se odlučio fokusirati na inozemnu karijeru. To je značilo puno malih uloga, neke od njih su uloge od dvije-tri minute, dva-tri snimajuća dana i puno mljevenja ega i osjećaja da sam zadnja rupa na svirali na setu. Ali moja odluka je bila ustrajati i doći do puno većih stvari. Trenutačno sam jako sretan zbog te odluke. Što će se sve razviti ne mogu predvidjeti, ali mogu vjerovati u sebe, i to i radim.
Iako je američki đak, glumu je studirao u SAD-u, završio je American Academy of Dramatic Arts u Los Angelesu, ovakav stav prema poslu nije naučio preko Atlantika.
- Mislim da moj odnos prema poslu nema veze sa studiranjem u Americi, mislim da sam oduvijek ambiciozan. S vremenom sam naučio i koje su vještine potrebne za ostajanje u ovom poslu i napredak. A prije svega sam se naučio strpljenju koje je najvažnije - kaže.
S obzirom na to da je prošlu godinu u SAD-u obilježio velik štrajk scenarista i glumaca, kojim su postignuti dobri rezultati, stvari su se počele vraćati u normalu na međunarodnoj razini i sigurno je da će opet biti puno posla i projekata u inozemstvu.
- U planu je samo jedan veliki strani projekt od proljeća, ne smijem još ništa o tome pričati. I veselim se da film koji sam prošle jeseni snimao u Velikoj Britaniji bude gotov, a trenutačno je u postprodukciji. Toliko je ljubavi uloženo u taj film da osjećam ogromnu znatiželju i radost vidjeti što će se sve s njim događati. Čudan je taj glumački posao. Najljepši na svijetu dok si na setu i radiš, a najčudniji i strašan kad izađeš iz projekta u koji si dao sve što imaš i nitko ti ne garantira da to nije zadnji put da si stao na set.
Kada ne snima, između ostalog, Sobin glumi u predstavi "Šapice", nastaloj prema njegovoj slikovnici. Odakle slikovnice i predstave za djecu?
- Sve je to dio moje želje da djelovanjem pozitivno utječem na publiku. Što sam zreliji, sve sam svjesniji važnosti utjecaja na mlađe generacije, posebno na djecu. S knjigama, pa tako i s predstavom nastaloj po njima, želim promovirati osnovne vrijednosti u koje, vjerujem, svi vjerujemo, a u današnje užurbano vrijeme ih zaboravljamo - objašnjava glumac i dodaje: - Bavim se i nekim zrelijim temama o kojima bih ja volio da sam imao barem neke naznake znanja dok sam odrastao. Tako se jedan od omiljenih nastavaka "Šapica" bavi temom anksioznosti. U najnovijem, petom nastavku, koji izlazi na proljeće, bavim se egom. Nastojim to prikazati na nježan, djeci pristupačan način koji gradim na mojem osobnom iskustvu. Ne kao psiholog jer to nisam, već kao dijete zarobljeno u tijelu odraslog čovjeka koji se s tim stvarima bori svaki dan.
Svestrani umjetnik od 2019. godine živi na selu. Ima svoje pse, vrt, mir... I nije požalio zbog odlaska iz grada.
- To je moja najbolja odluka ikad. Donedavno sam mislio da želim ići živjeti negdje vani - kaže i dodaje: - Kad sam se smjestio ovdje, sve je sjelo na mjesto i mislim da će ovo biti moj dom zauvijek.
