Bude li sve prema planu, prva asocijacija na Antoniju Doru Pleško (22) uskoro više neće biti ona desetogodišnje curice koja u žutoj haljinici pred televizijskim kamerama moćno pjeva "Cabaret" Lize Minnelli. Uostalom, otad je prošlo 12 godina, Antonia Dora odrasla je djevojka, cura koju opisuju kao jednu od najperspektivnijih zvijezda mlađe generacije na ovim prostorima. Splićanka, koja je svojim pjevanjem u prošlosti očarala publiku u domaćim, ali i inozemnim televizijskim spektaklima, sada se s pjesmom "13 nota" Ante Pecotića i Bojana Šalamona Shalle iz Rubikon Sound Factoryja priprema za premijerni nastup na Zagrebačkom festivalu i baš je uzbuđena zbog toga.
- Da, jako se veselim '13. noti' i svom prvom Zagrebačkom festivalu. Pjesma je drukčija, plesna i ima divan tekst, nosi pozitivnu energiju koje nam je nedostajalo u protekloj godini koja je za sve bila pomalo tužna, čak i hladna. Fali nam svima ljudskosti, topline i ljubavi.
Što za vas predstavlja nastup na Zagrebačkom festivalu?
- Ja izrazito poštujem tradiciju i festivale koji su, kao Zagrebački festival, događanja koja se prenose generacijama. Najveći pjevači, autori i pjesme imali su svoja prva pojavljivanja baš tamo. Za mene je to velika odgovornost i čast.
Spot za '13 nota' je sniman u Splitu, a radnja dočarava sve ono što djevojke vole. Što vi najviše volite?
- Estet sam, volim lijepe stvari, dobru kuhinju, putovanja, nove stvari i izazove, a najviše volim onaj moj krug ljudi s kojima sam opuštena i s kojima se mogu smijati i plakati i biti ono što jesam.
U spotu nosite crno lateks odijelo, vlastitu kreaciju koja je realizirana zahvaljujući modnoj kreatorici Ivoni Glavaš-Anovi. Je li ovo prva kreacija koju ste osmislili?
- S Ivonom Glavaš sam već surađivala, a sad smo otišli korak dalje i dala mi je priliku da odijelo iz svoje nove kolekcije prilagodim sebi i svojim željama i da nosi moje ime. Na tome sam joj neizmjerno zahvalna. Volim modu, ali sam i dosta zahtjevna po tom pitanju. Možda jednoga dana osmislim i nešto za svoju generaciju.
Odrastali ste pred svjetlima reflektora. Koja je najveća prednost, a koja mana takvog načina odrastanja?
- Prednost je to da naučite sve, da ste profesionalni, da poznajete pozornice, ljude koji tamo rade, da s lakoćom odrađujete sve to i da vas neke stvari ne mogu fascinirati tako lako jer znate što želite i tko ste te koliko možete pružiti i ispuniti očekivanja. Kao mala sam u Americi snimala s najvećim ljudima u industriji, a toga uopće nisam bila svjesna. Mana svega toga je što ljudi vide samo površinu i ne znaju koliko je netko truda i ljubavi uložio u sve to i istodobno u tome uživao. A ja sam stvarno uživala. Glazba je uvijek bila moja prva ljubav. No, nažalost, ima dosta ljudi koji su skloni omalovažavati nečiji rad i prvi su kad treba po nekome pljuvati. Ja ću se, suprotno od toga, truditi dati ruku i podršku baš zato što sam je primila od vrlo malo ljudi i znam koliko to znači jednom mladom čovjeku.
Smeta li vam što vas i danas često spominju kao malu curicu koja je mjesto na sceni tražila na talent natjecanjima?
- Meni je to sad već pomalo smiješno jer puno njih je bilo na više showova nego ja pa to nitko ne spominje. Očigledno sam pamtljiva, što je dobro. Uz to, u našoj zemlji, ako nemaš neku dobru podlogu, to je jedina platforma da te možda netko primijeti i počne raditi s tobom.
Na kakvoj ste glazbi rasli, tko su bili vaši glazbeni idoli?
- Rasla sam s glazbom koju je mama puštala, a uglavnom su to bili Aretha Franklin, R'n'B, soul, osamdesete... Bila sam članica Gradskog kazališta mladih pa sam puno slušala i glazbu iz mjuzikla.
Nedavno ste rekli da ste godinama pjevali balade za široku publiku, ali ćete sada pokazati tko je zapravo Antonia Dora. Pa, tko ste?
- Htjela sam pokazati onu drugu, veselu i vrckavu Antoniju Doru. Da se razumijemo, ja balade obožavam i slušati i izvoditi, ali ponekad treba izaći i iz te comfort zone da me ne bi okarakterizirali kao onu malu što pjeva tužne pjesme. I vrijeme je došlo koje traži malo ritma i pozitive da zaboravimo sve ovo tmurno što nas prati u posljednje vrijeme.
Koliko je vaših poslovnih planova palo u vodu zbog korone?
- Nastupi ljeti, razne manifestacije, vjenčanja, sve je to propalo. Ali sam zato jako dobro iskoristila društvene mreže koje su mi uz zabavu donijele jako puno angažmana tako da to nisam baš teško podnijela.
Kako vam je kao 22-godišnjakinji živjeti u svijetu 'novog normalnog' i što vam najteže pada?
- Najteže mi je to što nema zagrljaja, topline, što se ljudi moraju kriti pod maskama... Ma, puno toga. Odbijam to prihvatiti kao novo normalno. Ja mislim da je to izvanredna situacija koja će završiti jer tako mora biti. Što budemo odgovorniji, prije ćemo iz ovoga izaći, nadam se, jer stvarno predugo ovo sve traje.
Cijela zemlja već tjednima vodi rasprave o vašim vršnjacima koji se okupljaju ispred HNK u Zagrebu, ostavljaju smeće i nered. Kakav je vaš stav o tome?
- Nisam za nerede nikakve vrste, kućni odgoj je tu presudan, valjda. Ako se svi još uvijek moramo suzdržavati od javnih okupljanja u velikom broju, pa hajmo još malo, svima je već dosadilo, vjerujem. Ali, ovako to neće završiti. A što se smeća tiče, to stvarno ne mogu shvatiti. Pa, to je njihov grad, zašto?
Po čemu ste prava Dalmatinka?
- Direktna sam, impulzivna, brzo planem, ali se brzo i ugasim, tvrdoglava sam i živim za finu kuhinju i obitelj. Volim se lijepo odjenuti i piti kavicu na Rivi.