Mario Lipovšek Battifiaca, prošlogodišnji laureat nagrade Najbolji glas Zlatnog Studija, koji i ove godine u finalu brani titulu, iza sebe ima iznimno uspješnu godinu u kojoj je osvajao srca televizijske publike svojim žiriranjem u emisiji "Zvijezde pjevaju", nastupom u HTV-ovu božićnom specijalu, kao i kazališne publike, s hit-mjuziklom "Casablanca" koji je osmislio s Irenom Grdinić. Srca radijske publike ovaj je svestrani performer već odavno osvojio i zaštitni je znak Radio Istre, na kojem se, kako kaže, nada da će dočekati penziju. Mario je i glumac i pjevač i stand-up komičar i TV voditelj, no ponajprije je radijski voditelj i tom je mediju odan već tri desetljeća.
Glasajte za finaliste u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
- Kako mi se počelo događati puno lijepih stvari, dobio sam, među ostalim, ponudu za trajni prelazak u TV voditelje, no odbio sam je jer želim ostati na Radio Istri. Radio me u vrijeme kada sam počinjao privlačio više od televizije, jer je bio neformalniji, direktniji. Privlačio me talijanski način vođenja. Kod nas tada nije bilo televizijskih emisija koje su imale taj talijanski način komuniciranja koji uključuje toplinu, srdačnost, neposrednost i direktnost, ali postojale su na radiju. Zato sam, tamo negdje ‘92. ili ‘93., pokucao na vrata Radio Rijeke, javio sam se na jedan natječaj. I sve je bilo dobro u onom neformalnom, govornom dijelu, dok mi nisu dali čitati vijesti. Kako poslovično dobro vidim, to je bio problem, i nisam prošao - govori Lipovšek.
Međutim, prisjeća se, nije se time dao obeshrabriti.
- Radio Rijeka imao je tada sponzorsku emisiju u koju sam uletio, uz Roberta Ferlina. I tako, na mala vrata, mic po mic, postao sam radijski voditelj, na privatnom radiju SVID, pa na Radiju Opatija, Primorskom radiju, sve dok nisam došao do Radio Istre, gdje sam pronašao trajni dom. Danas, nažalost, te spontanosti i neposrednosti na radijima ima sve manje, jer na formatiranom radiju za to nema mjesta. Na nekim radijskim postajama čak su i snimke slušatelja unaprijed snimljene, tako da ne znam bih li se u takve formate mogao uklopiti. Radio Istra je old school, kao i Radio Rijeka, gdje vodim emisiju nedjeljom. Ono što obožavam kod radija je to što nema granica. Ako je tema zanimljiva i dobra, možemo o njoj pričati koliko god želimo. Sve spontano što se dogodi u eteru je izazov, ono što Talijani zovu il bello della diretta, ljepota neposrednog. Iskreni smijeh probija sve barijere, on je zarazan. Ako se vozim u automobilu i čujem da se netko smije na radiju, i ja se počnem smijati. To vam je kao u onom crtanom filmu Stripy. Kada vas u eter nazove nonica, koja je dobila krivu emisiju, pa počne govoriti da nešto prodaje, vi joj pokušate objasniti da to nije ta emisija, a ona se ne da i nastavi po svome... Takve situacije, to je neprocjenjivo - govori Mario Lipovšek.
Bilo je, kaže, i dobronamjernih spački, poput one koju su mu jednom smjestile kolege.
- Smjestili su mi, kao što sam i ja znao smještati u ‘Belim udovicama‘. Zvala je žena u eter koja je počela recitirati pjesmu. Nisam je mogao skinuti s telefona, a iz režije nisu poklapali jer su, naravno, oni bili u tome. A to je bila nekakva pjesma u stilu Vjekoslave Huljić, nešto kao ‘iz kolica vidim crte tvoga lica‘, i to je trajalo unedogled. Naravno, sve je završilo u sprdnji i smijehu - govori Lipovšek.
Nema, kaže, svojih posebnih trikova zanata, ali drži se nekih pravila.
- Recimo, nikada ne pričam viceve. Ne znam pričati viceve i nikada u eteru nisam ispričao vic koji sam čuo. Ali, volim pričati životne situacije, ono što mi se dogodilo, i nastojim biti iskren. Ako sam loše volje, onda to tako i kažem svima u eteru, ne glumim da sam sretan. ‘Danas nisam dobre volje, neću puno pričati, puštat ću više muzike i nemojte me gnjaviti jer ću biti bezobrazan‘. I na kraju to se i svidi slušateljima, jer prepoznaju iskrenost - govori.
Tišina i pauze su, kaže, nešto čega u eteru ne smije biti.
- Tko je radio na radiju zna prepoznati prirodne stanke, tako da točno mogu vidjeti kada neki televizijski voditelj iza sebe ima radijsko iskustvo. Osjeti se kada netko tko govori ima silazni ton i kada je trenutak za uletjeti, a da ne dođe do preklapanja. Radijski voditelj mora se znati snaći da ne dođe do tišine. Koliko mi se puta dogodilo da mi se smrzne kompjutor dok čitam nešto. I onda ulijećem sa svojim glupostima i pričam dok se ne odmrzne, pa onda dok još ja, koji imam super vid, pronađem red na kojem sam stao... Dogodi se ponekad da imate sugovornike koji odgovaraju s da ili ne, to je bingo od sugovornika. Neki ljudi nisu vični javnom razgovoru, ali onda okrećem na neformalnost, morate ih dobiti tako da se osjećaju kao da razgovaramo uz kavu, na šanku. Ponudiš im odgovore, kao da zaokružuju a, b ili c. To je instinkt, broj utakmica u nogama - govori Battifiaca.
Njegov pristup vođenju uključuje toplinu i srdačnost, čak i kada se razgovara o teškim temama sa sugovornicima koji baš i nisu blagonakloni.
- Na Radio Istri u emisiji ‘2 u 1‘ obrađujemo aktualne teme koje su škakljive. To je format kada imamo dva sugovornika u eteru, čija su mišljenja suprotstavljena, pa je znalo doći do žestokih sukoba, pogotovo u vrijeme pandemije, kada su do izražaja došle podjele u društvu, oko mjera, cijepljenja... U takvim situacijama nastojim zadržati toplinu, ne potpirivati sukob. Znali su slušatelji zvati u eter, napadati nas, medije, zašto ih trujemo, lažemo... Kada se to dogodi, okrenem na valcer, ne idem u svađu, ostajem srdačan. Kao voditelj, uvijek si svjestan toga da je tvoja zadnja i da ćeš svoje mišljenje reći u eter nakon što sugovorniku spustiš slušalicu - govori Mario Lipovšek Battifiaca.
