Na Facebook stranici vrlo aktivnog fan kluba Srebrnih krila - grupe koja je osnovana prije 48 godina, a sada je za Croatia Records objavila novi studijski album pod nazivom "Ljubav ima dva života" - administrator grupe je objavio: "Kako da ukratko napišem nešto o Kalemberu i Srebrnim krilima? Bili su i još su, bio je i još je - najbolji." Što na to kaže Vlado Kalember?
- Dobro je da smo još tu i da još nekome nešto značimo. Ako smo ikome još najbolji, znači da je vrijedilo to što smo radili, iako u svijetu glazbe pojam najbolji ne postoji - govori pjevač prepoznatljivog promuklog glasa kojeg su mediji rado i često nazivali najvećim zavodnikom bivše Jugoslavije.
Nakon prošlogodišnjeg albuma "Opasno je ljubit ženu", ove godine otvorili ste novo poglavlje te u suradnji s Croatia Recordsom objavljujete album "Ljubav ima dva života". Koliko skladbi je na ovom albumu, tko su autori i kakav zvuk poklanjate publici?
- Da, prošle godine smo u digitalnom obliku napravili album koji je sastavljen od deset pjesama koje su izlazile kao singlovi posljednjih sedam-osam godina, tako da ga nismo ni doživjeli kao album. Ovaj koji je upravo izašao sastoji se od 12 potpuno novih pjesama i bit će na CD-u i LP ploči. Ja više i ne znam kako da nazovem stil koji mi sviramo. Za mnoge izvođače koji za sebe tvrde da su nekakav određeni stil, nađem puno elemenata ili kompletnih pjesama potpuno drugog stila, tako da je meni sve to u skupini ‘zabavna glazba‘ jer je i namjena tih pjesama da nekoga zabave. Autori tekstova na ovom albumu su popola Željko Pavičić i Saša Eraković, a autor glazbe svih pjesama sam ja.
Kao čovjek koji je desetljećima slovio za velikog zavodnika, možete li nam otkriti ima li ljubav uistinu dva života?
- Ljubav živi vječno.
Kad smo već kod života, njega čini i tuga. Prije mjesec dana napustio nas je Žuti, Davor Jelavić Dado, gitarist Srebrnih krila. Kako ste doživjeli odlazak prijatelja?
- Nažalost, u našim životima ima ljudi koji nas napuste ranije. Uz tugu koju tada osjetim, na neki način me prožme i osjećaj sreće. Sreća je tu jer sam te ljude poznavao. Sreća je da smo se družili i proživjeli puno sretnih trenutaka. Tu je i osjećaj sreće da smo se voljeli na neki način. Vrlo mi je sličan osjećaj i za prijatelje kojih više nema, kao i za veze u kojima više nisam. Sreća je da su bili i da su se dogodili.
Srebrna krila, rekli ste jednom, za vas nisu bila samo bend, nego stil života. Kakav je to stil?
- Srebrna krila su moj život. Moji prijatelji zauvijek. Moja obitelj. Moj stil života.
Je li taj stil Neno Ninčević točno opisao u pjesmi "Evo noći, evo ludila"?
- Jednom je Jura Pađen to zgodno rekao: ‘Nema ništa ljepše nego svirati u bendu.‘ Naš život nije opisan samo u Ninčevićevim stihovima ‘Evo noći, evo ludila‘, nego u tisućama pjesama. Ne samo onima koje smo mi otpjevali nego i drugim skladbama, nekih drugih izvođača.
Odrastali ste u Zagrebu. Koja vam je prva asocijacija na vaše djetinjstvo?
- Ja sam odrastao na Trnju, a sad živim na Trešnjevci. Samo dvije tramvajske stanice dalje. Imao sam potpuno normalno djetinjstvo. Kada smo prestali puzati, onda smo potrčali za loptom. Malo se igrali kauboja i Indijanaca, a kada smo se promomčili, krenuli na ples. Ples se tada zvao ‘čaga‘. Imali smo čagu jednu tramvajsku stanicu dalje, koju bismo naravno prohodali, a na kojoj je svirala tada vrlo popularna Grupa 220. Kada smo vidjeli da su curama dečki koji sviraju u bendu ‘cool frajeri‘, i ja sam nabavio gitaru, pustio kosu i zaigrao se do današnjih dana. Oni koji pamte to vrijeme znaju da je tada bilo veća fora svirati u bendu nego igrati u Real Madridu.
Jeste li oduvijek znali da ćete se baviti glazbom ili ste kao klinac maštali o nekom drugom zanimanju?
- Kao klinac sam dobro slikao i sve do srednje škole razmišljao o Primijenjenoj umjetnosti. Kad je završila osnovna, zbog cura sam se počeo baviti glazbom, pa sam krenuo u glazbenu školu i ostavio se slikanja. Danas sam samo veliki štovatelj i doma imam pune zidove slika. Svirao sam fagot i klavir, a vikendom gitaru s raznim bendovima po raznim čagama. Gotovo do kraja srednje sam mislio da ću biti fagotist u nekom od gradskih orkestara, ali sam onda odlučio krenuti putem stvaranja karijere u zabavnoj glazbi. Baš nekako u tom momentu pojavilo se Bijelo dugme, koje je tu vrstu glazbe prenijelo s terasa i klubova u sportske dvorane, tako da su me na neki način pogurali u to da i ja probam. Bilo je vrlo izazovno praviti vlastite pjesme. Snimati u tonskim studijima. Biti na televiziji i u novinama. Svirati u velikim dvoranama... I, fala Bogu, upalilo je.
Kako su zapravo nastala Srebrna krila?
- Početkom svojih dvadesetih došao sam na ideju o stvaranju takvog benda. Kako smo Žuti (Davor Dado Jelavić) i ja već svirali neko vrijeme zajedno, krenuli smo u potragu za drugom dvojicom. Adija Karaselimovića i Duška Mandića smo, na neki način, imali uz sebe jer smo se poznavali neko vrijeme, pa je bilo logično da pozovemo njih. Neko vrijeme smo tadašnjem Jugotonu nudili snimke, ali kao i velika većina ‘praznih se ruku kući vraćali‘. Onda smo došli do Đorđa Novkovića, koji je, srećom, prepoznao potencijal benda, i snimili smo prvu ploču... I, dalje je povijest.
Samo pola godine trebalo je da postanete jedan od najpopularnijih bendova na ovim prostorima. Je li vas slava opila?
- Mi smo zaista kroz sve to prošli potpuno bez ‘opijanja‘. Niti je to slavi uspjelo da nam uradi - jer smo to željeli i planirali pa nas nije previše iznenadila - niti alkoholu jer ga nismo konzumirali. Ljubav zna biti opojna, ali mi smo sve izdržali bez posljedica. Nije ljubav opasna ako znate sačuvati glavu. Srce se brzo oporavi.
Je li sa slavom stiglo i materijalno bogatstvo?
- U to vrijeme je pojam ‘bogatstva‘ bio da možete živjeti samostalno, da možete odvesti curu na večeru bez straha što će pojesti ili popiti i da možete voziti pristojan auto. Onih ‘nepristojnih‘ tada nije ni bilo. Tipa Ferrari, Bentley, Lamborghini... VW Golf je bio top-auto.
Koliko je u cijeloj priči o Srebrnim krilima bio presudan i vaš dobar izgled?
- Naravno da taj nekakav ‘izgled‘ nije bio nevažan. Kao i na filmu, morate likovno odgovarati ulozi koju igrate. Svi smo bili mladi, bez viška kilograma, prije bih rekao s manjkom, a i mladost je gotovo uvijek lijepa!
Jeste li uistinu bili veliki zavodnik ili su to samo lovačke priče?
- Jasno da su i meni i dečkima odmah prišili etiketu velikih zavodnika. Nije to bilo niti blizu tako, ali ne daj Bože da se žalim. Život zaista zna biti lijep.
Bili ste poznati i po stajlingu: čuvenim srebrno-zlatnim odijelima. Gdje ste ih nabavljali?
- To je bilo takvo vrijeme, tada je velika većina izvođača imala ta svjetleća odijela. Nije se bilo jednostavno snalaziti u nabavi svega toga. Išlo se u Italiju, Njemačku, London... Često smo bili po cijelom svijetu pa smo tako nabavljali garderobu. Danas je, fala Bogu, drugačije, a i u tom smislu lakše je na estradi biti muško.
Srebrna krila lansirala su brojne hitove, koji se i danas pjevaju po tulumima. Ipak, koja je pjesma, prema vašem mišljenju, "osobna iskaznica" vaše grupe?
- Mislim da nam je pjesma ‘Ana‘ puno značila jer je bila prva, a i postala je veliki hit, pa je nakon toga štošta bilo lakše.
Vratimo se novom albumu. Hoćete li imati koncertnu promociju?
- I bez obzira na novi album, mi stalno nastupamo. Kako smo imali sreću da su nas svagdje rado slušali, pa i u inozemstvu, baš stalno sviramo. Naravno da je medijima onaj tko ne nastupa u Zagrebu ‘izvan kadra‘, ali mi za Zagreb pripremamo nešto veliko, a to obično u pripremi traje dulje.
Gdje sve nalazite inspiraciju za pisanje pjesama i u koje doba dana najčešće skladate?
- Ja sam noćni tip. Kod mene se sve, osim ispijanja kave, događa po mraku. Kad padne mrak, onda sjednem za klavir ili uzmem gitaru pa kao nešto radim pjesme i tako nerijetko dočekam zoru. Ja sam filmofil. Svaki dan pogledam po dva, a zimi i više filmova. Ja volim stanovati. Ja volim biti doma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....