Ovih dana završavam dokumentarac o Dinu Dvorniku što, vjerujte, nije baš lagan posao, posebno kad znate koliko je značio milijunima ljudi. I naravno da tek sad shvaćamo kako je napredan i revolucionaran tip bio i naravno da ga sad još više cijenimo i još nam više nedostaje, piše novinar Slobodne Dalmacije Toni Volarić.
Posebno emotivno bilo je ponovo vidjeti i čuti snimke nekih njegovih izjava iz vremena slave, od pojavljivanja u "Malom mistu", pa do zadnjih dana života.
Pa zašto se zajedno ne bismo, još jednog neradnog ljetnog dana, a i samo tri tjedna prije obljetnice njegovog leta među oblake, prisjetili što je i kako govorio.
'Vidim kako mlatiš po klaviru...'
- Još tamo 1979. godine, kad sam bio pubertetlija, dirnuli su me Cool and the Gang, Luther Vandross, grupa Chic i takva ekipa. Jednostavno me ritam pokretao i jedan splet finih melodija koje su u to doba, '79. godine, bile ne samo neobične, nego i lagano nevjerojatne.
A ja sam iz te jedne nule i minusa pokušao lagano gradit svoj stil, jer sam osjećao da to imam u sebi. Ja se jednostavno naslušam glazbe i tražim svoju rupu, ne samo u hrvatskoj nego i u svjetskoj glazbi.
Dinin koncert u Aquariusu 1999.
Volio bih da, kad dođem u Chicago i pustim pjesmu, tamošnji slušatelj kaže da im je pjesma super, samo su im riječi malo čudne. Volio bih kad bi se moje pjesme prevedene na engleski rado slušale u svijetu - kaže Dino.
Nije tajna da je Dino u jednom trenutku pomislio da mu je Split premali okvir i odselio se u Zagreb.
- Ja sam puno toga naučio od naših starijih, a to je prije svega moj otac, kojeg sam poštovao i poštujem ga još uvijek.
On mi je rekao: "Sinko, Split je mali grad za tebe, ja koliko vidim, kako ti mlatiš po klaviru a ne znaš niti jednu notu, treba ti širi okvir. Ići ćeš u Zagreb, kod pokojnog Zvonka Lepetića u stan, on je meni posudio stan od 27 kvadrata".
Tu smo živjeli Danijela i ja, pa neko vrijeme i Massimo Savić - govori Dino u jednom razgovoru za medije.
Počeci u grupi Hidrant, pa album grupe Kineski zid, pa onda i samostalna karijera, posebno nakon objavljivanja legendarnog prvog albuma "Dino Dvornik", uvrstili su ga na listu tzv. poznatih i slavnih, koje se fotografira, o kojima se piše i govori. Ali, oni koji ga bolje poznaju tvrde da je ostao isti, da ga popularnost nije ozbiljnije uzdrmala.
Oliver Dragojević, Petar Grašo i Dino Dvornik 1998.
Kad bi meni Čolić ili Bebek stali na ulici...
- Ja se osjećam kao svaki normalan čovjek, meni djeca ispred škola mašu, masu te djece hoće autogram. Trudim se imati vremena za njih, s njima zapjevam i zaplešem. Znam kad sam ja bio dijete, kad bi meni Čolić ili Bebek stali na ulici, ja to nikad ne bih zaboravio.
Što više djece me vidi na ulici zdravog i nasmiješenog, to je užitak veći. Svi znaju da sam posrnuo, ali nisam plovio crnim bojama. Plovio bih u svojoj sobi, tih dana nisam vidio cvijeće ni ljude, išao sam do granice vlastite ludosti, kao Mozart.
Ali, vratio sam se u život punom snagom, za oprost i zahvalu svima koji su mi pomogli - govorio je Dvornik.
Pjesme su, počevši naravno od ritma, iz njega izlazile, svim je kolegama glazbenicima bilo jasno da je nevjerojatno nadaren, da čuje ritmove koje nitko od njih ne može čuti.
"Zašto praviš slona od mene", "Ti si mi u mislima", "Ljubav se zove imenom tvojim", hitovi su iz njega naprosto frcali.
Naslov zadnje spomenute pjesme ispisan je velikim slovima na zidiću pokraj njegove osnovne škole. I tamo smo snimali i prisjećali se kralja.
Čovjeka koji je bio ispred, koji se usudio biti drugačiji, koji je znao da će glazba koju daje jednog dana biti prihvaćena i rado slušana.
Po naravi sam bio na oca
Na prvom nastupu u zagrebačkom Saloonu, publika je stajala bez ikakve emocije, nije im bilo jasno tko je taj čudak koji pred njima pleše. Ali, već nekoliko mjeseci kasnije nije se moglo ući u klub. Niti u mnoge druge klubove u regiji.
- Tekst "Ti si mi u mislima, ti si mi u grudima, ja sam čovik tvoj" neki su prisvojili i mislili da je posvećen njima. On je posvećen ritmu, onome što me drži na životu.
Po naravi sam na pokojnog oca pa sam uvijek dobre volje, teže ćete me vidjet da kukam kako mi je loše. Ja mogu zahvaliti svojim roditeljima jer su mi dali prekrasno djetinjstvo, dali su mi da mogu razlučiti dobro od zla - govorio je glazbeni genijalac.
Pa, evo, možda ne bi bilo loše da ovaj ljetni dan začinite nekom njegovom pjesmom, nekim ritmom koji je izvirao iz njega, našem Dinu, piše Slobodna Dalmacija. Iskrenom. Nadarenom. Drugačijem. Hrabrom. Upornom. Svom.