Treći u nizu serijala "Stani!", koji potpisuje HTV-ova autorica Andrea Buča, točnije "Stani na otoku", ušao je u finale Zlatnog Studija u kategoriji najbolje TV emisije. Taj živopisni putopis, ovoga puta orijentiran na pučinske otoke, njihove stanovnike i običaje, samo je jedan u nizu projekata koji Buča ima iza sebe. Zadranka sa zagrebačkom adresom publici je dobro poznata i po emisijama koje je radila ili za njih surađivala i prije "Stani!", kao što su "Shpitza", "Život uživo sa stilom", ‘Nedjeljno popodne", "Rizzi-bizzi" i "Hrvatska uživo"...
Za finaliste Zlatnog Studija glasajte OVDJE!
- Intervjui ‘Bučom u glavu‘ bili su dobra zafrkancija. Voljela sam raditi zabavu, ali kasnije me ispunjavalo raditi i ozbiljne, društveno-političke teme, a za jednu takvu, onu o Obrovcu, o maloj Švicarskoj, dobila sam nagradu. Ipak, ništa nije usporedivo s punokrvnim putopisima ‘Stani!‘. Prije dvije godine Zagorje, sad i otoci u finalu Zlatnog Studija, među tri su najbolje televizijske emisije u zemlji. To je potvrda, nagrada i noga u dupe, sve što jednom kreativcu treba da ide dalje - odgovara nam Buča.
U šaljivom tonu komentira i činjenicu da će joj iduće godine biti 20 godina otkako je počela raditi na HTV-u, zaključivši kako je vrijeme za mirovinu. Naravno da nije, a tijekom karijere se nadograđivala, mijenjala način i opis svog rada.
- Naravno da je bilo drugih opcija osim novinarstva prije nego što sam se upustila u njega. Imala sam sto ideja, od molekularne biologije do filozofije i kroatistike, međutim prevladala je ova da ću kroz televizijsko novinarstvo dati svoj mali doprinos i svijet učiniti boljim i pravednijim mjestom. Kad sam skinula ružičaste naočale, upisala sam Akademiju i okrenula se filmskoj režiji. To mi je najbolji potez u životu - ističe. Inače nikad se, kaže, nije bojala zadatka, kamere niti sugovornika, bilo da je bio predsjednik ili neka velika rock-zvijezda ili "live" u "Dnevniku".
- A moj prvi prvi zadatak bio je intervju s Postolar Tripperom, zafrkancija u zadarskom zaleđu, i već tada se moglo naslutiti da ću imati specifičan odnos sa sugovornicima, a oni da će biti odličan reggae-ska bend. Šteta što su smotali kabele… - govori Buča.
U međuvremenu, točnije 2010., upisala je diplomski studij Filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, smjer Dokumentarni film, odlučivši novinarskom zvanju pridodati još jedno. Nije to bilo jednostavno, jer je već tada rodila starijeg sina Demiana, pa je trebalo "žonglirati" između obitelji, posla i studija.
- Režirala sam i promišljala i najmanje novinarske zadatke, gurala sam se iza objektiva iako mi je mjesto bilo ispred. Nosila sam režiju u sebi, ali da nisam upisala Akademiju, nikad ne bih naučila ono najbitnije; da sve novinarske postulate pospremim u jednu ladicu i krenem ispočetka, na potpuno drukčiji način promatrati svijet i promišljati stvari. Nije bilo lako uskladiti studij, posao i majčinske obveze, ali srećom u to vrijeme sam imala urednicu Andrijanu Škorput, koja je podržavala moju ambiciju da postanem redateljica, pa mi je gledala kroz prste. A Demian je često sa mnom išao na predavanja, bilo je to zanimljivo vrijeme - prisjeća se Buča. Tako se upustila u zahtjevne autorske projekte, koji su joj se, iako je u njima uživala, vjerojatno odrazili na zdravlje.
- Snimati putopisni serijal je krvav posao, osobito jer je moja uloga višestruka. Kreativno osmislim, istražujem, organiziram snimanje, na terenu sam voditeljica i redateljica, a onda mjesece provedem u montaži, zajedno s montažerkama, stvarajući finalni produkt. Lagala bih kada bi rekla da nije iscrpljujuće. Imam osjećaj da u jednom trenutku svi puknemo od napora i naravno da to uzima danak, okida autoimune bolesti jer je visoka razina stresa. A zašto? Zato što nemamo sve što nam je potrebno za ovako složen projekt, fali najmanje troje ljudi. Teško je to objasniti nekome tko nema iskustvo terena, a tko odlučuje… - otkriva Buča.
Kako bismo približili publici o kakvom je projektu riječ, pitamo Buču koliko joj je vremena trebalo da pripremi i snimi jedan ovakav serijal od osam epizoda kao što je "Stani na otoku"? Što je bilo najsloženije, najstresnije u tom procesu?
- Ideju sam krčkala pola godine, u tom vremenu sam napisala sinopsis, istražila teme, raspisala scenarij, pregledala teren, s producentom organizirala snimanje i krenula. Snimali smo 40 dana, prošli kilometre i milje, promijenili plovila i vozila, ostali bez snimatelja kojem su iscurili diskovi, putem rješavali stvari i suočavali se s izazovima. I onda kad se vratiš sa snimanja, sav materijal staviš na hrpu i kreneš selektirati i stvarati epizode... pa tome nema kraja. Što je najstresnije? Najstresnije je, već sam rekla, što nemamo budžet koji omogućuje još ljudi koji su nam potrebni. Ovo je produkcijski veoma zahtjevan projekt, iako u finalu izgleda kao najljepši godišnji odmor. Da ovo radi neka strana produkcija, došao bi šleper ljudi i opreme, od lokacijskog menadžera, do fiksera, asistenta, kostimografa, šminkera, a nas je četvero u jednom kombiju: snimatelji Marjan i Miki, Niko tonac i ja. I udri! - odgovara Buča.
Sada se već posvetila novom projektu, a sudeći prema Bučinim riječima, serijal "Stani!" zaustavit će se na ovom trećem, otočkom.
- S obzirom na uspjeh ‘Stani na otoku‘, moji bi da nastavim u sličnom tonu, međutim ovakvu magiju više nikad nećemo postići. ‘Stani na otoku‘ je čista ljubav i neponovljiva emocija. Predložila sam serijal o hrani u kojem bi, kroz osam epizoda, predstavila osam remek-djela slikarstva koja prikazuju hranu, a onda bi s osam chefova prolazila kroz avanturu pripreme i rekonstrukciju jela sa slike. Bilo bi to uzbudljivo jer kroz hranu možeš ispričati čitavu povijest čovječanstva!
