Kristijan Iličić, najveći regionalni travel bloger, do sada je svoja putovanja dijelio s publikom samo na društvenim mrežama. To "samo" je uvjetno rečeno, jer na raznoraznim internetskim platformama, ovog 38-godišnjeg Zagrepčana prati čak dva milijuna ljudi. Proputovao je kao prvi Hrvat svih 197 država svijeta za što mu je trebalo 18 godina. Iličić je i pustolov, jer ulazi na mjesta i u države koja su sve samo ne turističke, otkrivajući svakodnevni život koliko god on često bio surov ili po običajima neshvatljiv.
- Putovanja ruše predrasude - uzvraća Iličić. Svoje avanture nedavno je odlučio prenijeti i na tradicionalne medije. Prvo je krajem prošle godine izdao autobiografiju "Jedan san, tisuću priča" koja je doslovno razgrabljena, pa je do sada tiskano već desetak izdanja i prodano više od 13 tisuća primjeraka knjige. Sada se, gledajući onako sa strane, upustio u daljnji logičan korak - snimanje putopisnog televizijskog serijala. U ožujku ove godine s ekipom Pulsar Produkcije proveo je mjesec dana u Egiptu i Etiopiji iz čega je nastao četverodijelni dokumentarac "Dnevnik Nomada: Afrika braće Seljan" koji će se naći u jesenskoj shemi HTV-a.
- Pratimo put braće Seljan, to nam je bio koncept. Kako sam prošao sve države svijeta, više su me počele zanimati avanture drugih Hrvata koji su to radili, a braća Seljan, koja su prošla pola svijeta pješice, oduvijek su oduševljavala. Ipak nismo se striktno držali njihovih ruta, jer ipak sam ja moderni nomad i htjeli smo napraviti da to bude prilagođenije današnjem vremenu - objašnjava Iličić. Više od sto godina nakon što su Stjepan i Mirko, najpoznatiji hrvatski istraživači, kročili na taj teritorij, Afrika se naravno drastično promijenila. Baš kao i geopolitička situacija, pa se sada primjerice ne može u ući dobar dio Jemena jer je preopasno, a što se tiče Džibutija, za Iličića je to najdosadnija država u kojoj je ikad bio. Zato je tim u kojem su pored Iličića bili producenti Velimir Grgić, ujedno i scenarist, te Dario Lonjak, koji je imao i ulogu redatelja, te snimatelj Alen Tkalčec, malo izašao izvan rute. Krenuli su s Egiptom koji čini prve dvije epizode.
- U Kairu sam htio prikazati ono ludilo; tisuće auta, tržnice, pravi život. Nije mi bio cilj držati se samo povijesnih stvari. Naravno, prikazali smo i povijesne lokacije, džamije, piramide. Ali bilo nam je zanimljivije upoznati ljude i dobiti priču, onakvu kakvu nitko nema, jer ljudi su putovanje, barem ja to tako doživljavam. Ono što mi je bilo posebno intrigantno za prikazati bio je "Grad smeća" tzv. Garbage City, četvrt u Kairu gdje je koptska zajednica. Svaka obitelj u tom kvartu bavi se nekom vrstom otpada, recikliraju više od 80 posto smeća iz cijeloga grada. S jedne strane to je pozitivno, a s druge katastrofalno jer naravno loše utječe na lokalnu zajednicu. Dvorišta su zatrpana otpadom, nismo smjeli ulaziti u kuće, pokušali su nas i nekoliko puta istjerati, no mi smo se vraćali. Penjali smo se i na zgrade, a tek tada, kada se sve to pogleda s visine, shvatite koliko je "Garbage City" zastrašujuć - otkriva. Afrika je fascinantan kontinent, i prelijep i - surov. Poimanje sreće tek je tema za sebe, a neki običaji posve su neshvatljivi zapadnom svijetu. Dio ih je toliko okrutan da i same tamošnje vlasti nastoje iskorijeniti takve tradicije, no plemena u Etiopiji, koja je bila sljedeća postaja njihove avanture, i dalje ih prakticiraju, kao što je to slučaj u nekim zajednicama u dolini Omo.
- Jedna od najpotresnijih priča bila je intervju s majkom iz Karo plemena koja je ubila troje svoje djece. I pričala je to smijući se, kao što i većina u plemenu priča o tome kao da je riječ o posve normalnoj stvari. Stvar je u tome da kod njih postoji vjerovanje vezano uz djecu rođenu izvan braka, kao i blizance, te primjerice one mališane kojima su gornji zubi izbili prije donjih. Nazivaju ih Mingi djecom i takvo je dijete za njih prokleto jer prema njihovom vjerovanju donosi nesreću cijelom selu. Zbog toga ta djeca bivaju ubijena, bacaju ih krokodilima, u rijeku ili ih ostave negdje da umru. Posjetio sam i sirotište u kojem su smještena Mingi djeca koja su spašena, a koje je osnovao čovjek iz tog plemena - govori Iličić. Etiopska vlada je tu praksu zabranila, ali ona se i dalje potajno obavlja jer se ne mogu suprotstaviti plemenskim običajima. Trenutačno u sirotištu ima šezdesetak djece, od beba do onih starijih, a da će biti odbačena, najčešće sirotištu dojave same majke. Ekipa je ušla i u pleme Dasanech koje se nalazi na granici Etiopije i poznato je po praksi obrezivanja žena, ali i na mjesta koja nisu bila prvotno ucrtana u itinerar putovanja. Iličić ih je tako odveo u Lalibelu i u Gondar, dva područja do kojih se ne može doći automobilom, nego samo avionom. Željeli su snimiti gelada majmune koji žive u nacionalnom parku Simien što je jedino mjesto na svijetu gdje žive te životinje.
- Vodič je stalno molio da se vratimo prije mraka jer je trebalo dva sata vožnje do grada u kojem smo spavali, a taj grad je pun vojske koja ga štiti. Čak su nas zaustavili i pobunjenici, jer sam ih snimao mobitelom. Znam se ponašati u takvim situacijama, jer sam bio u puno sličnih. Meni to nije strano, ali produkciji tada stvarno nije bilo svejedno - otkriva. Za ličića je ovo putovanje, a već peti put ulazi u etiopska plemena, bilo i vrlo emotivno.
- Najviše me impresioniralo što sam nakon 16 godina uspio pronaći obje djevojčice iz plemena Hamar čije sam likove poslije tetovirao na ruku. Jedna od njih, Sophie, udala se, muž ima još jednu ženu, a ona ima troje djece i ostala je živjeti u plemenu, prihvaćajući sve što takav život nosi. To podrazumijeva i ritualno bičevanje koje prema njihovom vjerovanju pokazuje ponos i snagu. Druga djevojčica, Melke, otišla je iz plemena i nastavila školovanje, a ja sam odlučio financirati njezino obrazovanje, sve do završetka fakulteta. Želi postati veterinarka i imati obrazovanog supruga kojemu je jedina žena - govori Iličić. Etiopija ga je obilježila još od prvog puta kada ju je posjetio. Tada je, kaže, bio klinac koji je tek počeo putovati, a upravo mu je to putovanje otvorilo oči.
- Susreo sam se s nečim potpuno drugačijim, s plemenima, s velikim siromaštvom koje prije nisam vidio uživo. Od tada sam puno puta humanitarno pomagao i mislim da je prekrasno kada možeš nekome promijeniti život. Kada putuješ po tim manje razvijenim zemljama, vidiš siromaštvo i čuješ tužne priče. Boli ta nepravda u svijetu, da se možeš roditi na ‘krivom‘ mjestu, u ‘krivo‘ vrijeme i da ti je zbog toga život unaprijed određen. Ali to ne znači nužno da su ti ljudi nesretni. Mnogi ne znaju za bolje, a i oni koji znaju, prihvaćaju svoj život. I sretni su, što je većini, pa i meni prije no što sam počeo toliko putovati, bilo neshvatljivo. Danas više nije - istaknuo je na kraju Iličić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....