Dugoočekivana koncertna promocija mjuzikla “Naša bila štorija” Nene Ninčevića i Gorana Karana počet će 21. travnja u Splitu u dvorani Gripe, a splitska će publika te večeri imati priliku uživo čestitati četrdeset i peti rođendan Severini, koja će se na pozornici pojaviti u jednoj od glavnih uloga. Nakon Splita mjuzikl će svoju zagrebačku premijeru imati 11. svibnja u Ciboni, na pedeset i šesti rođendan skladatelja Nene Ninčevića, a u planu je i nastup u Ljubljani. Album sa šesnaest sjajnih skladbi koje potpisuju Ninčević i Karan od prošlog je tjedna u prodaji u izdanju Scardone.
Ovaj nosač zvuka se prodaje u ekskluzivnom digipacku, bogato opremljen knjižicom od 32 stranice s atraktivnim fotografijama sa snimanja spotova, stihovima pjesama, izjavama autora i sjajnim uvodnim monologom lika Ćiribimbaša koji savršeno opisuje likove, odnose zavađenih obitelji, Split 70-ih godina i njegov jedinstveni mentalitet. “Naša bila štorija” romantična je priča o zabranjenoj ljubavi, ali i oda gradu Splitu i njegovim ljudima, običajima i jedinstvenom načinu življenja, najavljuje Neno Ninčević, koji je zajedno s Karanom koji u mjuziklu glumi nogometaša Hajduka Duju zaljubljenog u Lipu Anu (Severina), Giulianom (igra Dujina prijatelja Linca), Danijelom Martinović (igra Aninu prijateljicu Bjondu) i Tedijem Spalatom (u ulozi Barba Luke, Dujina nogometnog trenera) punih osam godina strpljivo čekao na premijeru mjuzikla čije su pjesme postale hitovi i prije nego što su izvedene na sceni.
Specijalno za Studio, nagrađivani splitski skladatelj Ninčević, autor više od dvije tisuće i petsto hitova, koji je tijekom karijere radio s najvećim zvijezdama naše glazbene scene, pristao je otkriti storiju koja se zbivala iza kulisa “Naše bile štorije”, a uz to se prisjetio i davnih anegdota koje je proživio s junacima mjuzikla s kojima ga veže dugogodišnje prijateljstvo, međusobno poštovanje i glazbeno razumijevanje.
- E, kako bi reka Ćiribimbaš iz ‘Štor’je’, da je to dva, tri slova udesno i samo koji kontrapunkt, ne bi oti nesriknji zadatak dopa mene. Nego je to cilu Novu Štor’ju napisat, za sitit se svi oni dana ča san proveja sa Karanon, Sevon, Danijelon, Lincen Giulianon i mojim dobrin barba Tedijen s kojin svako jutro kad san u Splitu pijen kavu na kantunu Osječke jerbo je tamo kava najjeftinija, a krafne su po dvi kune pa se uvik svađamo ko će platit. Ne znan ča bi bilo da odemo na Klis na pečeno, more bit bi nan obojici teško palo na štumik pa bi jedan drugon rekli, aj ti plati, meni je slabo. Al dobro, ča se mora nije teško, Bilu Štor’ju je tribalo cilu izmislit, a ovdi ću se probat sitit samo smišnih momenti, a one dilove di je bilo suza, jer i toga je bilo, ću priskočit, jer san, ajmo reć, već star pa se i ne sićan svega najboje - u svom je stilu krenuo Ninčević, koji je ovu storiju počeo s Karanom, čovjekom bez čije volje danas možda i ne bismo imali prilike uživati u 16 skladbi iz mjuzikla koje i struka opisuje kao izvanserijske.
Zahvalan pjevač
- Gorana Karana poznajem, čini mi se, oduvijek. Osamdesetih se u Splitu pojavila hrpa bendova, ja sam u to vrijeme s Huljićem, s kojim sam prijatelj i dan danas, radio Magazin, ganjali smo tada već super popularne Nove fosile, napisali smo ‘Piši mi’ i ‘Put putujem’ kao megahitove i Magazin je eksplodirao po cijeloj bivšoj Jugi. Osnovao sam Tutti Frutti i dok smo tražili pjevača pojavilo se ime Goran Karan. Mali piva ka’ zmaj, malo je na svoju ruku, ali moga bi uspit. Mislim da do te probe nikad nije došlo, ili je, mi smo s Amulićem snimili ‘Nasloni glavu’ i ‘Ti me izluđuješ’, počeli puniti dvorane i Karan mi je nekako izašao iz vida. Međutim i dalje se pričalo o njegovom glasu i kako je pitanje dana kad će postati poznat. Spaja nas pokojni Zdenko Runjić, zajedno pišemo ‘Lipa si, lipa’, ‘Vagabunda’, ‘Ostani’, ‘Kao da te na volim’ i Karan postaje zvijezda, odnosno dobiva ono mjesto na estradi koje mu po talentu i pripada. Sve su nam pjesme ostale žive, vrte se i pjevaju, a evo smo u 2017-oj, drago mi je zbog Gorana, ali i pokojnog barba Runjića jer je vjerovao i u mene i u njega. Naravno da je bilo i ludih momenta, pa i svađa, al’ to je Split, sve je to normalno... Sjećam se da sam bio u jednom trenutku ljut što me nije negdje spomenuo pa sam u afektu izjavio: Karan samo zna reći ‘Ja i Zdenko’, a kad je super raspoložen kaže ‘Zdenko i ja’ - prisjeća se Ninčević koji Karana opisuje kao jednog od najkorektnijih pjevača na našoj sceni.
- On se uvijek zahvali i naglasi autore, tako da sam onom davnom izjavom promašio metu i rastojanje, ali kao što rekoh, Split je to... Uglavnom, rad na Biloj Štor’ji profilira Karana i kao vrlo talentiranog autora. Bilo mi je užitak podijeliti s njim potpis na svim songovima jer je to uistinu zavrijedio. U budućnosti možemo od njega očekivati još puno zrelih pjesama, on ima emociju, ima dušu - ističe Ninčević i nastavlja:
Veliki Đuka
- A Seve? Mala. Uvik je bila čudo. I znala je da će uspit. I težak put je imala. Padala i dizala se, flaster na ranu i ajmo dalje. Sjećam se par velikih koncerata Tutti Fruttija, tada je bilo normalno da nastupaš pred desetak tisuća ljudi, a iza mene tri back vokala peru iz sve snage. Imaju sve tri po 17 godina. Jedna od njih i pleše. Crna. Lipa. Severina Vučković. Na bini ka riba u vodi. Mi smo krenuli s turnejom dalje, van Dalmacije, one se vratile u školu. I nju na neko vrijeme gubim iz vida, rat je, ‘91., ‘92., van glazbe sam... Zove Zrinko Tutić da se radi Projekt Severina, da su napravili jedan album, ali da to još nije to. Selim se u Zagreb i Projektu se pristupa ozbiljnije nego izradi iPhonea. On me pita nakon neprospavane noći: ‘Ođe fali refren, šta da stavimo?’ Već smo svi mrtvi, a nemamo h od hita. Ma stavi ‘Raste trava zelena’, a ja idem spavat, ne znam, puka sam. I kaže mala ‘Raste trava??? Suuuper!’. Zalomila se u tih par dana i ‘Dalmatinka’, tu sam već bio na svom terenu pa je išlo brže. Sevka je dobila hitove, dalje ionako svi sve znamo. I nakon turneje počastila cijeli autorski tim, mislim da je cijeli honorar nama dala. Zvali smo je u Štor’ju, čim je čula pjesme rekla je ‘da’... I nije falila, ona je ta Ane, čista u duši... - nadahnuto kaže Ninčević, počinjući priču o svom dugogodišnjem prijatelju Giulianu.
- Linac. Veliki pjevač. Ali isključiv. Ili oće ili neće. I tu mu skidam kapu. Nisam ga prepoznao na jednoj probi za drugu postavu Tutti Fruttija. Rijetko mi se to događa, ali, eto, desilo se. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh. Bio je i malo ljut na mene. Iskupio sam se kasnije stihovima za ‘Srnu i vuka’, ‘Dobro mi došla ljubavi’ i još desetak hitova. Prije par dana je puštena u eter pjesma ‘Gdje smo ono stali’, Mihaljević Branimir i ja potpisujemo, već se vrti suludo, nema za Giuliana zime, jedna stabilna karijera i jedno veliko ime. On je od prvog dana bio super pozitivna vibracija i vjerovao je u Štor’ju, sto puta mi je rekao ‘Bit će to dobro, samo izdržite’. Pjesma ‘Rodi san se štuf’ kaže ‘Nisan se nikad vruć ladne vode napija’, ali ja i on imali smo ludih noći, jedino šta voda nije bila dominantna tekućina u opticaju, tako da neću u detalje. Nije odgojno, a mi se popraviti nećemo. Đuka je zapravo rock&roll. E, to je najbolja definicija - zadovoljno govori Ninčević i “prelazi” na malu bjondu.
Danijela i Tedi
- Danijela. Bionda. I ona je ta. Zadnje što sam za nju radio je ‘Jedna za ljubav’, Grašo je radio glazbu. Vrtilo se to jako. Donijet će radost na binu. Jel se više udala za Grašu? Vole se oni. Znam to iz prve ruke. Kad poslušate Štorju, vidit ćete da je sve šta je otpjevala vrh. I ona je bila dobri duh dok se ovo sve radilo, strpljiva, profi, puna razumijevanja i ni u jednom trenutku nije bila problem. Ja inače volim njenu boju i izvedbu. Vidi se i čuje da radi na sebi, da usavršava glas. I smišna je, nasmijana, lipa figura, šta bi stari svit u Splitu reka. I razumi se u kužinu i u vina. Blago tebi, Grašo! - smije se skladatelj koji storiju završava s Tedijem Spalatom.
- Kralj žica. I moj veeeliki prika. Mom sinu Jadranu je minja žice na gitari ovo lito. Kako je on jako pedantan, dosad su uspili prominit prve tri. Nadam se da će mali zasvirat do 1. srpnja jer ovim tempom sumnjam da može prije. Al zato će zvučat kad završe. To je Tedi. Pomalo, prika, moran pasa prošetat, pa iden svirat jazz u Istru, pa iden pivat u goste Intradama, evo kasnin, moran ić... Gušt je radit s njim, super pisme radimo, samo da manje plačemo. Kako živimo na 50 metara jedan od drugog, imam tu sriću da ga mogu čut dok vježba gitaru. Bolje on vježba nego šta drugi sviraju. I kad uzmem u ruke jednu od njegovih gitara, on se samo usplahiri, šuti i hoda oko mene, a to bi u prijevodu bilo ‘Ala ovog cukuna, dobro šta štrapa po ovako plemenitom instrumentu, ali gledaj ti kako je drži, oli će mu ispast, oli će je ogrebat, Gospe moja, šta je meni ovo tribalo - iskreno i emotivno opisuje Ninčević svog prijatelja.