Tatiana Cameron Tajči, koja nas je prije točno trideset godina pjesmom “Hajde da ludujemo” pozivala na pjesmu i ples, nije od onih glazbenika čija je aktivnost zamrla zbog pandemije koronavirusa. Umjesto toga Tajči putem društvenih mreža redovito promovira svoje glazbene uratke, pa je tako prošlog tjedna uz pomoć sestre Sanje i američkih glazbenika Davida Langleyja, Briana Hansona i Dana Roedera snimila novu pjesmu - “The Prayer”. Uz to, i ovim putem poziva sve ljubitelje dobre glazbe da joj se u utorak 5. svibnja pridruže na virtualnom koncertu koji će se održati na njezinoj Facebook stranici Tatiana “Tajči” Cameron, kada će otkriti i koje iznenađenje priprema za tridesetu godišnjicu eurovizijskog nastupa. Uz to, u razgovoru za Studio Tajči je najavila skori izlazak novog albuma i knjige koju je prevela i na hrvatski jezik, ispričala kako živi sa svoja tri sina u karanteni i kako se uspjela othrvati tuzi nakon tragičnog gubitka supruga te otkrila što ju je spojilo s glazbenikom Davidom Langleyjem.
Mladenački život
Trideset je godina prošlo otkako ste Hrvatsku predstavljali na Eurosongu s pjesmom ‘Hajde da ludujemo’. Čini li vam se kao da je to bilo jučer ili imate dojam da se to dogodilo prije ‘100’ godina?
- S jedne strane kao da je bilo jučer, ali kad pomislim koliko sam toga prošla u tih trideset godina, dobijem dojam udaljenosti od tog vremena - kao i uvijek kada prijeđemo neki dugi put pa iz neke druge perspektive sve sagledamo.
Koje su vam prve asocijacije na tu pjesmu i to životno razdoblje?
- Radost, snovi, mladenačka snaga i zanos, ogromna ljubav koju sam osjećala i unosila u svaki nastup i svaku notu svake pjesme. Hrabrost. Optimizam. Nada. Ali i samoća i emotivna bol koju sam osjećala u trenucima tišine.
Evergreen
Jeste li svjesni da je ta pjesma postala evergreen i je li vam drago kad čujete da je ljudi i dalje rado i često pjevaju po tulumima?
- Naravno da mi je drago. Ta se pjesma ne da, kao što se puno nas ne predaje jer čuvamo radost i optimizam bez obzira na sve.
Fizički se niste mnogo promijenili od 90-ih. Dugujete li mladolik izgled dobrim genima, pravilnoj prehrani, vježbama ili estetskim operacijama?
- Promijenila sam se - ipak je prošlo puno godina. Volim svoje tijelo baš takvo kakvo je, ne bojim se promjena i jedino što poduzimam je da ga njegujem i održavam zdravim, koliko je to u mojoj moći. Nisam opterećena izgledom. Moja majka izgleda jako mladoliko, a za nju znam da ju drži mladenački duh, humor, smijeh i ljubav prema djeci i prijateljima, pa se i ja pridržavam te formule. To se nekako precrtava na vanjski izgled. Od onog praktičnog, mislim da su važni zdrava prehrana, unutarnje zadovoljstvo i mir. Nisam nikad pušila, ne pijem alkohol, osim tu i tamo jednu čašu dobrog vina ili gutljaj rakije (smijeh), trudim se spavati dovoljno i redovito ići na hodanje ili jogu. Opuštanje i meditacija su mi jako važni. A i oduvijek sam upotrebljavala kvalitetnu kozmetiku, pa možda i to ima neke veze, ne znam.
Možete li uopće zamisliti kako bi tekla vaša karijera da u trenutku najveće slave u Hrvatskoj niste odlučili otići u SAD? Što mislite, kako bi to izgledalo i biste li bili zadovoljni kao osoba da niste preselili?
- Ja sam osoba koja se ne predaje. Čak ni u situacijama koje su me slamale i od kojih bih se dugo oporavljala, nisam gubila nadu i optimizam. Svakako mi je bila nužna promjena - pauza i šansa da stanem i da počistim nešto od onoga što mi nije odgovaralo. Nakon toga, sigurna sam da bih se, gdje god bila, snašla i pronašla način da se i dalje bavim glazbom, inspirativnim sadržajima, kazalištem…
Šetnja Zagrebom
U Americi živite desetljećima, tamo imate dom. Što vam ondje najviše nedostaje iz Hrvatske?
- Prijatelji i obitelj. Mama. Ponekad mi fali Štros i lagana šetnja kroz Zagreb, ali to su uglavnom oni trenuci nostalgije u kojima se krije potreba da obnovim neke uspomene iz prošlosti. Opuštajuće i mirne nedjelje, obiteljski spokojni objed, jutarnje kave bez žurbe nešto je što sam svih ovih godina pokušavala zadržati i u životu u Americi… Uz sve moje obaveze, turneje, trčanja na roditeljske sastanke iz jedne škole u drugu, pomaže mi baš ta navika da stanem, udahnem i usmjerim svoju pozornost na trenutak u kojem se nalazim i budem potpuno prisutna. Možda ne na cijeli sat kave, ali na par minuta koje su potpuno mirne i opuštajuće.
U rujnu prošle godine pomogli ste mladoj glazbenici Miji Dimšić pri organizaciji njezina koncerta u Nashvilleu. Koliko pratite hrvatsku scenu i sviđa li vam se još netko osim Mije?
- Slabo pratim komercijalnu glazbenu scenu - hrvatsku ili bilo koju drugu. Slušam uglavnom glazbu umjetnika koje poznajem osobno ili koje sam slučajno pronašla na društvenim mrežama, u nekom podcastu ili opskurnoj radijskoj emisiji. Volim slušati staru jazz glazbu, country, klasiku - toliko je literature koju bih željela preslušati… Mia mi se jako svidjela kao osoba. U njezinoj su me glazbi privukle iskrenost i jednostavnost te poezija koja u sebi nosi koncepte koji nas potiču na razmišljanje. To mi se jako sviđa u glazbi. Volim kad mi kolege pošalju pjesmu na kojoj rade ili kad ju objave.
Koronavirus je paralizirao cijeli svijet, a vi dijelite sudbinu svih glazbenika, pa su vam otkazani planirani koncerti. Gdje biste ovih mjeseci nastupali da se to nije dogodilo?
- Pandemija nam je skratila turneju po cijeloj Americi, na kojoj nastupam u izvrsnom i zabavnom showu u jazz i cabaret stilu sa sestrom Sanjom i pijanistom Brianom Hansonom. Trebali smo obići države srednje Amerike, a nakon toga sam trebala doći u Hrvatsku.
Organizirani život
Živite u Franklinu nedaleko od Nashvillea sa svoja tri sina. Pohađaju li oni online školsku nastavu kao i njihovi hrvatski vršnjaci ili je školovanje od kuće u SAD-u drugačije organizirano?
- Moj najstariji sin Dante pohađa koledž - Savannah College of Arts and Design, koji ionako ima online program, tako da, osim društvenih događaja, ne gubi puno. Evan je maturant ove godine i žao nam je da nije imao priliku doživjeti tih posljednjih nekoliko mjeseci nastave. On je izvrstan učenik, već je primljen na koledž, ostalo mu je položiti još samo nekoliko ispita. On i Blais imaju online nastavu, ali poprilično modificiranu.
Dante ima 20, Evan 18, a Blaise 15 godina. Kome najteže pada ostanak u kući?
- Svakome na svoj način. Blaisu nedostaju kazalište i školski orkestar, a svoj trojici fale fizička druženja s prijateljima. Inače su pronašli načine da se druže preko interneta i tehnologije. Nije im dosadno! Puno razgovaramo o tome kako sve životne situacije moramo prihvatiti takvima kakve jesu, proći kroz njih, primijetiti i priznati bol koju nam uzrokuju i otpustiti je. I onda pronaći nešto lijepo i radosno što nas okružuje i u najtežim situacijama. Na žalost, tragedija suprugove smrti već nas je tome naučila…
Tko u vašem domu odlazi u nabavu, a tko je zadužen za kuhanje i kakva su jela najčešće na vašem stolu?
- Trenutno ja odlazim u nabavu i kuham. Kuhanje me opušta i volim pripremati hrvatska jela, pogotovo sada kada smo svi zajedno i na okupu. Volim isprobavati nove recepte, pogotovo stir fry metodom kinesku, mediteransku i indijsku hranu. Osjetljiva sam na gluten, što ponekad znači da radim dvije verzije istog obroka. Moji dečki vole finu i zdravu hranu, a okupljanje oko stola nam je dobra prilika za kvalitetno druženje i razgovor, bez televizije i mobitela koji nam odvlače pozornost.
Koliko se često čujete s obitelji u Zagrebu, nedostaje li vam? Je li vaša mama, poput svake, zabrinuta za vas? Ima li neki savjet koji vam često daje kada se čujete?
- Mama i ja se brinemo jedna za drugu i čujemo se svaki dan - preko poruka ili videorazgovora. Često ju nazovem kad kuham pa mi pomaže s receptima. Volimo se i teško nam je biti tako daleko jedna od druge, ali uvijek jedna drugoj dajemo snagu, ljubav i mir. Najčešće mi savjetuje da čuvam mir i zdravlje. I sinove, naravno.
Prije dvije godine ostali ste bez supruga Matthewa. Možete li, radi svih onih koji su doživjeli rastanak od voljene osobe, reći kako ste uspjeli nadići taj gubitak i tugu?
- Matthew mi je puno pomogao. Nije se bojao. U svakom trenutku bolesti bio je jak, ispunjen nadom i ljubavlju. Koristio je svaki dan da druge ohrabri. On je bio uz mene kad je moj otac obolio i preminuo od karcinoma i vidio je kako me je tatin odlazak slomio. Znao je točno gdje sam bila zaglavila - u tuzi koju sam stalno hranila suzama, uspomenama, onim što više neće biti, mislima što smo sve propustili i osjećajem krivnje koju sam imala pri pomisli da se ponovno smijem i radujem u životu u kojem tate više nema. Trebalo mi je nekoliko godina da se izvučem iz depresije u koju sam zapala nakon tatine smrti.
Odlazak u vječnost
Kad je Matthew obolio, prvo što mi je rekao bilo je da ćemo živjeti svaki trenutak i ne dopustiti strahu i neizvjesnosti od bolesti da nam ukrade dane koje imamo - bez obzira na to koliko ih je. Kad je znao da će preminuti, rekao nam je svima da se fokusiramo na radost i život, a ne na smrt. Jer smrt nije kraj, samo tranzicija u vječni život. Savjetovao nam je da pronađemo radost i ljubav i ne bojimo se živjeti s njom, jer on će biti ondje odakle ta ljubav dolazi. Matthew je imao jaku vjeru i nije se bojao smrti. Bio je neizrecivo tužan što nije mogao provesti više vremena sa sinovima i sa mnom. Plakali smo zajedno i tugovali za svim što smo izgubili. Kad je preminuo, nisam znala kako ću preživjeti tugu. Bojala sam se svake pomisli o budućnosti, pa sam usmjeravala misli na sadašnjost. Kad mi je bilo teško, plakala sam, ali trudila sam se da ne pothranjujem tugu dodatnim mislima o uspomenama ili o budućnosti koju smo izgubili. Oslanjala sam se na druge, grlila djecu, ali i trudila se da njima ne otežavam svojom boli. Išla sam na razgovore sa svojom psihoterapeutkinjom svakog tjedna. Srce me je stalno podsjećalo da će Matthew zauvijek biti dio nas i voditi nas kroz život sa svim onim što nam je dao. Čak i kad se budemo ponovno smijali - što je njemu bilo najvažnije da opstane nakon njegovog odlaska. Imala sam dane u kojima nisam mogla disati od tuge. Moja mama je bila uz mene. I prijatelji koji bi došli u posjet i samo bili blizu, bez puno priče ili utjehe… Sama prisutnost ljubavi kojom sam bila okružena pomogla mi je da polako otpustim tugu.
Jeste li uopće vjerovali da će u vaš život jednog dana ući nova ljubav?
- Za mene nikad nije bilo stare i nove ljubavi. Romantične veze da. Brak i suživot s nekim ima svoj početak i kraj. Ali ljubav je stalna, jedna. Ista. Nepromjeniva. Nosimo ju u sebi i pronalazimo ju u ljudima, u prirodi i malim sitnicama i životnim situacijama. Otkrivamo ju ponovno i stalno i uvijek joj se vraćamo. Dopuštamo joj da nas iscjeljuje, vodi, otvara nam putove, dovede nove ljude u naše živote, ispunjava srce i daje nam snagu. Ljubav prema Matthewu ne može nikad ‘izaći’ da bi neka druga ljubav mogla ‘ući’. Znam da se to tako kaže, ali kad bolje razmislite, nema smisla. Ona će zauvijek biti dio mene. Zajedno idemo dalje. Ljubav uvijek raste, ne može se umanjivati ili nestati. Jedino kad mi sami odlučimo da jedan dio te ljubavi nekome uskratimo, tada nam postaje nemoguće da taj dio osjetimo. Možda to čudno zvuči, ali ja tako gledam na ljubav.
Ima divnu dušu
Vaš odabranik David Langley američki je glazbenik. Kako ste se upoznali i je li vas možda spojila ljubav prema glazbi?
- David Langley je osoba koja poznaje bol gubitka voljenih osoba. Našli smo se u glazbi i puno smo surađivali i prije Matthewova odlaska. Nisam tražila novu vezu - ja sam dovoljno jaka i sasvim sposobna živjeti sama sa sinovima, ali ljepše je s nekim podijeliti suze i strahove kao i smijeh i, da - glazbu. David je izuzetan glazbenik i divna duša.
Da se nije dogodila ova bolest koja je zaustavila cijeli svijet, vi biste dio proljeća proveli u Zagrebu, promovirajući projekt albuma i knjige memoara pod naslovom ‘(Ne)Slomljena’. O čemu se radi?
- ‘(Ne)Slomljena - Kako mi je tatina glazba pomogla u iscjeljenju’ knjiga je i album memoarskog stila o putu iz emotivne boli i tuge do iscjeljenja i slobode. U toj knjizi sam kroz poeziju, zapise iz dnevnika, glazbu i fotografije ispričala jedan važan segment iz svojeg života. Baš segment koji me je na neki način pripremio za tešku situaciju u kojoj sam se našla 2017. godine. ‘(Ne)Slomljena’ je uvod u moju opširniju životnu priču koja će biti objavljena u dogledno vrijeme.
Rad na albumu
Koje će pjesme biti na tom albumu?
- Album je, zapravo, osnovica te priče. Svaka pjesma ima svoje posebno značenje i razlog zbog kojeg sam ju odabrala. Radi se o tzv. cover pjesmama koje me je tata naučio i koje smo zajedno pjevali prije nego što sam postala popularna.
Koliko ste dugo pisali knjigu i kako ste došli na ideju da napišete svoje memoare?
- ‘(Ne)Slomljena’ je nastala u periodu od deset godina. Na opširnijem memoaru radim već nekoliko godina. No, dosad sam izdala četiri knjige na engleskom: ‘Turning Points’, ‘George’, ‘25 Gifts for Christmas’ i ‘Be a Rockstar of Transformation’. Pišem i mjesečnu kolumnu ‘O radosti življenja’ za Svjetlo riječi te tjedni blog koji objavljujem na svojoj stranici wakinguprevolution.com. Već dvadeset godina pišem o osobnim doživljajima i razmišljanjima. Napisala sam nekoliko predstava temeljenih na iskustvima iz svojeg života i, naravno, puno autobiografskih pjesama, tako da mi memoari kao forma nisu strani. No, knjigu o svojoj životnoj priči želim objaviti jer sam prošla mnogo situacija za koje vjerujem da će se puno ljudi u njima prepoznati, osobito žena, a koje mogu dati nekome nadu i spoznaju da nismo sami u tuzi, u boli i strahovima. Da smo puno jače i izdržljivije nego što to izgledom odajemo te da nas nitko ne može preobraziti svojim definicijama i držati nas tihe i poslušne kao lutkice.
