IZ PRVE RUKE

Tena Vodopija: ‘Studirala sam i pjevala na cruiserima, a sada nastupam na šansoni‘

«Magistrica marketinga i dizajnerica interijera odrasla je uz jazz i zaljubljena je u glazbu»
Tena Vodopija
 Ivana Nobilo/Cropix

Tena Vodopija (36) multitasking je djevojka. Magistrica je marketinga posebnih područja, upravo polaže završni ispit iz arhitektonskog crtanja i projektiranja interijera, dizajnerica je interijera, donedavno je bila vlasnica poznatog zagrebačkog kafića od kojeg se u vremenima korone morala oprostiti, no glazba je bila i ostala njena prva ljubav.

Nije ni čudo, jer Tena je rasla u obitelji koja voli glazbu: tata, poznati novinar Zoran Vodopija, u mladosti ju je "hranio" jazzom, teta joj je operna pjevačica, mama joj je završila srednju glazbenu školu... Sama Tena glazbom se bavi od djetinjstva, a ove subote na Večerima dalmatinske šansone premijerno nastupa sa skladbom "Hajde, reci mi" autora Željena Klašterke, koji je glazbu napisao na stihove Sanje Mudrinić i Irene Krklec.

Je li vam ovo prvi nastup na šibenskim Večerima šansone i zašto ste pjesmu odlučili baš ovdje promovirati?

- Da, ovo mi je prvi nastup na ovom festivalu i sretna sam što na njemu nastupam i promoviram baš ovu pjesmu. Jedna je od posebnih značajki ovog festivala da se sve skladbe izvode uživo, a pjevanje uz orkestar je za mene najljepši oblik izvođenja pjesama. Nema tog modernog zvuka koji može zamijeniti orkestar i njegovu dinamiku.

Od koga ste naslijedili ljubav prema glazbi?

- Moja je teta Višnja Grozaj, operna pjevačica s dugogodišnjom karijerom u Komediji i HNK Zagreb. Sada je u mirovini, no moje je djetinjstvo bilo obilježeno sjedenjem na stepenicama kod inspicijentice i slušanjem opera... Majka Edita nastupala je kao dijete na televiziji kao mlada nada Jugoslavije, završila je paralelno gimnaziju i srednju glazbenu školu, no naposljetku se ipak odlučila za medicinski fakultet i postala doktorica. Tata Zoran svira gitaru i on me najviše hranio glazbenim uzorima poput Glenna Millera, Dinah Washington i Louisa Armstronga.

image
Tena Vodopija
Ivana Nobilo/Cropix

Pjevate od svoje treće godine, kad ste bili članica zbora Klinci s Ribnjaka. Iza vas su godine stjecanja iskustva: od nastupa po mnogim zagrebačkim klubovima, pjevanja back vokala pa do gaža na cruiserima u Švedskoj, Finskoj i Norveškoj. Mnogi veliki glazbenici ističu kako su im upravo nastupi na cruiserima bili svojevrsna životno-glazbenička škola. Što je najvažnije što ste vi tamo naučili?

- Bio je to dril. Kada sam dala posljednji ispit na fakultetu, prihvatila sam posao u Skandinaviji misleći da će biti lako i zabavno pjevati svaki dan i paralelno pisati diplomski. No, taj vokalni tempo rezultirao je time da sam nakon dvije godine rada na cruiserima morala operirati glasnice. Jednostavno je bilo previše intenzivno pjevati i plesati svaku večer po pet sati. Postoje pjesme koje još od tada mrzim jer ih zbog visina nisam tada mogla ispjevati, a morala sam.

Sjećam se i situacije kada je zbog nevremena brod toliko zaplesao da sam pala na leđa preko zvučnika na podu pozornice. No, svjesna da je nekoliko stotina očiju upereno u mene, nastavila sam se s poda izvijati i pridizati na prstima kao da je dio koreografije, ne misleći na bol. Tome su me cruiseri naučili, da ne postoji 'ne mogu'.

Novinari vole svrstavati glazbenike u ladice pa vas opisuju kao jazz pjevačicu. Što vas privlači jazzu?

- Obožavam jazz, uz tatu sam ga slušala od najmanjih nogu, i to se sigurno čuje u mojim nastupima uživo. No, moja energija i zaigranost nekako me tjeraju da koketiram i s popom. Stoga će i moj album jednog dana (ne tako daleko) imati dva lica.

U baladi "Sutra" opisali ste ljubavnu priču svoje bake i djeda...

- Zanimljivo je da mi je ta Klašterkina pjesma skupa sa stihovima Uršule Tolj na prvo slušanje sjela jer me podsjetila na djeda i baku. Za snimanje spota odabrala sam napuštenu bolnicu Brestovac, jer je ta stara bolnica za plućne bolesti upravo i razlog i mjesto gdje su se upoznali moji djed i baka.

Oboje su bolovali od tuberkuloze te su tamo bili na liječenju. Baki su tamo odstranili dvije trećine plućnog krila. Djeda su pustili iz bolnice nekoliko mjeseci prije i, zamislite, baka je znala pješice popodne odlaziti u Zagreb, gdje bi otišli zajedno u kino i potom se sama u sumrak vraćala u bolnicu na Sljeme. Njih dvoje živjeli su sretno još nekoliko desetljeća, a poslije su se odselili u Etiopiju.

U pjesmi "#Taj" ispričali ste svoju ljubavnu priču. O čemu se tu radi?

- Da, moj #Taj bio je moj prijatelj 20 godina prije nego što smo shvatili što je zapravo naša sudbina. I zato se pjesma zove baš #Taj, s tim heštegom. Jer to nije samo taj netko s kim sam, eto, malo u vezi. To je pojam osobe koja je tu jednom za čitav život, jedan iznad svih ostalih koji te usrećuje, ispunjava. Taj.

Glazba je tek jedna od vaših ljubavi jer se uz glazbu bavite i uređenjem interijera, a imali ste i svoj bar. Koliko vas je koronakriza poslovno ošinula?

- Drama bar sam prodala, no, nažalost, prekasno. Izgleda da u našoj državi nije pametno raditi više stvari, jer eto meni nisu odobrili mjere potpore za ugostitelje, jer nisam isključivo ugostitelj, niti mjere za slobodne umjetnike, jer nisam ni samo to. Kao dizajner interijera, dakako, nisam ništa dobila od države. Što reći, u godinu dana sam izgubila sve što sam imala, i više. No, dobro, idemo dalje.

Postoji i pozitivna strana, a to je da sam se napokon uspjela odmoriti, posvetiti se zdravlju koje je već bilo narušeno, pronašla sam ljubav i stvarala glazbu. Sada se bavim isključivo dizajnom interijera i izvedbom vlastitih projekata, uz to pjevam, i sasvim sam s time sretna.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 12:37