Članica kazališta Komedije glumica Dajana Čuljak diplomirala je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na koju se upisala u prvom pokušaju.
Pored Komedije igra u novoj ITD-ovoj predstavi “Kralj umire” prema tekstu Eugenea Ionesca iz 1962. Ionesco u režiji Ivana Planinića donosi na pozornicu i aktualna pitanja, poput potresa, pandemije i poplava.
Dajana Čuljak u predstavi tumači kraljicu Margaret, za koju kaže da je izazovna uloga. Margaret je netko tko želi drugima dobro, ali se tako zapravo isprve ne čini, što je za glumca zanimljivost u nijansama, grubostima i blagostima u kreaciji uloge.
Glumica Čuljak do sada je na televiziji imala najznačajnije uloge u tinejdžerskoj seriji “Nemoj nikome reći” i dramskoj seriji “Novine” te je za ulogu u predstavi “Živjet ćemo bolje” u režiji Senke Bulić nagrađena na 40. Danima satire Fadila Hadžića.
Predstava “Kralj umire” E. Ionesca nešto je, tvrdi, što svakako vrijedi pogledati.
- “Kralj je mrtav! Živio kralj!” dvije su ključne rečenice ovog komada koji je apsurdan, mračan i zanimljiv jer nas poziva na razmišljanje o smrtnosti, životu, svijetu, ljudima oko nas. Kralj ne želi prihvatiti da će umrijeti. Doktor i kraljica mu direktno i bez uljepšavanja govore da će umrijeti i da je o tome trebao razmišljati i prije, dok je bio mlad i zdrav.
Tako da se tu provlače i pitanja kako živimo dok nemamo briga, a kako se nosimo sa životom kad nas snađu teškoće na koje nismo bili spremni. Koliko slušamo savjete oko sebe? Koliko se branimo od svijeta? Sva ta i mnoga druga pitanja čekaju vas u Teatru &td, dođite, jer svjetlo na kraju tunela ipak postoji - ističe Dajana Čuljak.
Za sebe kaže da je optimistična osoba, voli se igrati na sceni pa nema nekih velikih strahova. Svladati tekst, nije joj problem, smatra da samo treba posvetiti vremena i aktivno slušati replike kolega na probi. U ovom konkretnom komadu bilo je replika koje dulje vrijeme nije mogla zapamtiti kada su točno jer su često njezine i rečenice kolega u naslovu jako slične.
- Trema pred izvedbu uvijek postoji. Ponekad znam biti jako nervozna, a nekad samo uzbuđena jer jedva čekam da publika vidi što smo im pripremili, a ja želim da sve bude savršeno. Dogodi mi se da zablokiram, ali uvježbala sam se da zadržim mir u sebi i ne paničarim. Kad čujem šaptačicu pokraj scene, “show goes on” - nastavlja.
Glumački najzahtjevnije scene, kaže, mogu biti one u kojima je puno likova koji govore jedni za drugima, imaju kratke rečenice i matematički se vežu jedni na druge, pa su zahtjevne u tehničkom smislu.
Podrška okoline
Na pitanje o tome bi li se sama okušala u režiji predstave, odgovara da o tome nije razmišljala jer to ipak nije njezino područje, pa to prepušta kolegama koji su se školovali za to.
Kad je riječ o izboru između rada na filmu ili u kazalištu, tvrdi da voli i jedno i drugo.
- Film daje priliku za ponavljanje scene, a kazalište opet daje živost i sve se događa sada i tu. Ta vrsta adrenalina nešto je bez čega ne bih mogla - priznaje.
Više je puta bila nagrađivana za svoja kazališna ostvarenja. Gledatelji je pamte po televizijskoj ulozi u seriji “Novine”, ali snimila je još neke epizodne uloge u domaćim serijama.
- Zna mi se dogoditi da loše raspoloženje i manjak energije utječu na izvedbu uloge, ali trudim se da to bude toliko minimalno da publika i kolege to ne primijete. Nerado dozvoljavam emocijama da me preplavljuju i sputavaju kad je u pitanju posao. A i uvijek me moji dragi ljudi na setu ili sceni oraspolože tako da sam dobre volje i spremna za dobru izvedbu. Nagrade mi puno znače, kao potvrda za dobro obavljen rad, kao vjetar u leđa za nove pobjede.
Svaka mi je draga, ne mogu reći da je jedna važnija ili bolja od druge. Nagrade također nisu nešto što me zaokupira ili nešto što mi je u glavi dok igram predstavu ili kad su dodjele, ja sam više za ovaj drugi dio koji nose dodjele nagrada - druženje s kolegama koje nisam dugo vidjela, smijeh i živost - priča.
Opisala nam je kako je započela svoj put te od koga je naslijedila umjetničku crtu.
- Odmalena sam voljela oponašati poznate osobe, divila im se. Zabavljalo me pjevati na španjolskom uvodne špice serija. U osnovnoj školi prijateljica iz razreda me preporučila nastavnici iz hrvatskog kao nekoga tko bi trebao ići na Lidrano. Tako je sve počelo u nekom konkretnijem smislu, a ne samo kroz zabavljanje roditelja i prijatelja.
Okružena sam ljudima koji su u određenim trenucima u mojem životu bili točno ono što sam trebala - bezrezervna podrška, netko tko će me gurnuti kad se osjećam malom i nebitnom, na tome sam im zahvalna i svjesna koliko dobra jedni drugima možemo donijeti. Moji su roditelji jako zabavni ljudi, tata voli sport i likovnu umjetnost, amaterski se bavi slikanjem, majka obožava ples i učila je i mene i brata da se izražavamo tijelom, u slobodi i da osluškujemo ritam. Jednako tako, s njom smo pogledali stotine filmova.
Oboje imaju umjetničku crtu koju nisu imali prilike slijediti, pa da im to bude i profesija, ali zato su bratu i meni u tom smislu bili apsolutna podrška i danas se oboje bavimo onim što zaista volimo. Dugo sam pjevala u crkvenom zboru i jako sam to voljela, ali nisam nikad razmišljala da bih se pjevanjem bavila profesionalno. Ne znam, da nisam glumica, sigurno bih se bavila nečim što ima veze s radom s ljudima, to me ispunjava - rekla je.
Glumci u Hrvatskoj
Veseli se novim projektima, općenito voli da je život iznenadi. U pauzi od kazališnih proba vrijeme provodi uz knjigu, odspava poslijepodne, ponavlja tekst koji treba naučiti, nekad čak stigne i do salona na frizuru. Saznajemo i kako se mlada glumica nosi s kritikama.
- Ja sam sam sebi najveći kritičar. Nastojim biti realna i priznati si da sam za određeni projekt dala manji postotak sebe i ne osuđivati samu sebe do mjere da se loše osjećam i da me krivnja opterećuje, nego naučiti nešto iz toga, malo bolje upoznati samu sebe.
Prostora za napredak uvijek ima, to nikada neće prestati. Zato mi uvijek na kraju ostaje igra i partneri na sceni bez kojih nema ničega. Volim čuti što oni misle, često mi pomognu i nastojim i ja biti netko tko ima nešto reći ako se od mene traži savjet ili komentar - govori.
Upitali smo je smatra li da ima dovoljno radnih mjesta za glumce u Hrvatskoj te koliko mladi glumci imaju šanse za ulazak u stalni radni odnos u nekom glumačkom ansamblu.
- To je velik i stalan problem u mojoj struci. Previše nas je, a premalo posla. Mladi danas slabo imaju prilike ući u ansambl nakon završenog studija, pa im preostaju sinkronizacije crtića i audicije, kojih je malo. Premalo je prilika za predstave ili serije i filmove kako bi se pokazali i dokazali. Nisam osoba od planiranja, zasad ne razmišljam o odlasku iz Hrvatske, iako nemam ništa protiv ulogice u nekom europskom filmu ili seriji - zaključuje Dajana Čuljak.