‘Trajemo jer se ne foliramo. Danas ima tipova koji pišu pjesme kojima je rok trajanja poput jogurta‘

Uz njihove pjesme smo se zaljubljivali, bili sretni u vezi, uz njih nakon prekida tugovali. Jednako danas kao i prije 40 godina. U suzama smo ispraćali one koji odlaze i s veseljem dočekivali one koji dolaze. Nema pjesme Crvene jabuke s kojom se u nekom trenutku nismo mogli poistovjetiti i koja nas, kad je danas čujemo, neće vratiti u određeni trenutak našeg života. Okrznule su nam dušu, u njoj su i ostale pa svako malo izviru. Najveći je to uspjeh benda koji danas slavi 40 godina postojanja. Rođendansku godinu Žera i ekipa slave na velikoj turneji po državama nekadašnje Jugoslavije. U Hrvatskoj su u svibnju bili u Varaždinu i Zadru, a 21. studenoga nastupit će, kao i uvijek kad Sarajlije u njoj zasviraju, u rasprodanoj zagrebačkoj Areni. A između ovih velikih koncerata odazvali su se i pozivima na one manje pa će, primjerice, hitove "Ima nešto od srca do srca", "Dirlija" i "Bježi, kišo, s prozora" zapjevati 11. rujna u Poreču na Tunalicious Festivalu, tradicionalnoj manifestaciji koja spaja strast prema tuni i dobru zabavu. Da, Crvena jabuka je, osim bezvremenskim hitovima, publiku osvojila i time što s velikom sarajevskom dušom jednako pjevaju i u velikim arenama i na manjim pozornicama. Teško je u jednom intervjuu proći sva pitanja vezana uz 40 godina bogate karijere na čijem se samom početku, tijekom prve turneje nakon golemog uspjeha prvijenca "Crvena jabuka", dogodila tragedija - uoči velikog koncerta u Mostaru 1986. u prometnoj su nesreći poginuli osnivači benda Aljoša Buha i Dražen Ričl - ali pokušali smo i evo rezultata.

Sjećate li se danas, 40 godina poslije, kako je sve počelo?

- Sjećam se tog ljetnog dana. Dražen Ričl Zijo, Darko Jelčić, Aljoša Buha, Zlatko Arslanagić Zlaja i ja počeli smo formirati grupu koja šest mjeseci nije imala ni ime, a evo nas i danas ovdje.

Bend je spreman za turneju

Postoji li u opusu benda pjesma s kojom se možete osobno poistovjetiti?

- Crvena jabuka je bend koji pjeva o životu koji može biti moj ili bilo čiji. Raznorazne teme, od sreće, veselja i drugih emocija pa sve do tuge. Dakle, jedan je život koji nas sve povezuje. Ne mogu izdvojiti jednu pjesmu jer sve su jednako moje, svi se mi, ja kao i drugi ljudi, u određenom trenutku pronađemo u nekoj od njih. Zato bi mi bilo teško izabrati samo jednu.

Svjedoci smo da i novi klinci znaju sve pjesme Crvene jabuke. Koja je tajna bezvremenskih hitova?

- Prva je da si iskren prema sebi i publici. I dalje mislim da je ovo čime se bavim dio života, kao što netko radi intervju, netko vozi autobus, netko je pilot, netko doktor. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa, svatko ima svoju ulogu dok je živ na ovom planetu. Zato mislim da je to tajna. Čim počneš folirati sebe, znači automatski foliraš i svoju ulogu i okolinu i publiku. I nema pjesme po trendu, pjesma je takva kakva jest. To je ključ.

Općenito se sarajevski bendovi uspijevaju nametnuti publici, lakše se svojim pjesmama povezuju s njom. Zašto?

- Pa, evo, vraćamo se na prethodno pitanje - to su spontanost, iskrenost i komunikacija. Sarajlije su široki u svemu, pa kad je najcrnje, mi kažemo "hajmo, biće bolje" i idemo dalje. Kod nas u Sarajevu nema tmurnih tema, pa je možda to u pitanju. A mislim da je najviše to što Sarajlija, ako se folira da je najbolji doktor, košarkaš ili bilo što, neće uspjeti u Sarajevu. Nego bude onakav kakav jest i takav je najbolji.

Imate li neki ritual pri izlaska na scenu, a kojega se držite četiri desetljeća?

- Ma, nemam. Ha, ha, ha. Meni je normalno ovo čime se bavim, tako da nema potrebe. Bitno je da imaš malo mira prije izlaska. Imam samo tehničke rituale, da vidimo štima li sve, a drugih, osim mira, nemam.

S obzirom na to koliko vremena provodite zajedno, Crvena jabuka svakako je obitelj. Kao i u svakoj obitelji, tijekom 40 godina sigurno je u međusobnim odnosima članova benda bilo uspona i padova. Jeste li ikad bili u iskušenju odustati, možda otići i u solo vode?

- Moj život je Crvena jabuka zbog čovjeka koji je počeo sa mnom i ostalima - to je Dražen Ričl Zijo koji je imao nesreću 18. rujna, a preminuo je 1. listopada 1986. Kao dječaci imali smo taj san koji još uvijek traje, i to zahvaljujući publici koja nas prati sve ove godine. Ne bih ništa mijenjao. Posljednjih sedam-osam godina imamo članove benda raznih generacija, zajedno roštiljamo, pravimo fiš, okrećemo janjetinu... Kad god smo slobodni, dernečimo zajedno, tako da nam je super. Čak i obitelji sudjeluju u druženjima i večerama i meni je to super.

Crvena jabuka slavi svoj veliki jubilej

Crvena jabuka ima zaista zavidan opus. Znam da ste sad rekli da ne možete izdvojiti pjesmu s kojom biste se najviše poistovjetili, ali ima li neka pjesma koju osobito volite pjevati uživo, koja bi bila sinonim za Crvenu jabuku?

- Pazi, mi od svih pjesma izaberemo 40, 45 koje ćemo pjevati i svaku pjevamo s istim žarom. Jer, kad smo radili ploče, nismo radili da je A1 na ploči ili kazeti, nego snimaš 12 pjesama. Uopće ne biraš - ovo je hit ili ovo nije jer ne postoji taj pametnjaković koji zna da je ovo hit, da je ovo A1. Taj se nije rodio. Publika je ta koja kaže da je ova pjesma hit, oni je pjevaju i slušaju, i to je to. A pjesme koje se svjesno rade kao A1 nisu nastale prirodno, nego trendovski. To je dok traje - traje. Sad je plava boja u modi, iduće godine je žuta... Ne, ne možeš odmah znati koja će pjesma biti hit. Ne postoji taj genijalac koji može reći: Ovo će biti hit! Kod nas je slučaj da nemamo jednu pjesmu, nego njih 250, 300 i svaka je snimljena zato da bude na ploči. Nije došla tu slučajno da popuni album. Ako se publika našla u nekoj pjesmi, onda je to - to.

Radite li trenutačno na novom albumu?

- Ne još, ali radimo ovu turneju, krenuli smo početkom godine i protegnut će se na sljedeću. Album se radi kad imaš pjesme koje su spremne za snimanje. Sada smo zaokupljeni turnejom i želimo da sve bude kako treba biti.

Koji je koncert bio najveći u karijeri benda?

- U Areni Zagreb prije dvije godine.

Je li se danas lakše ili teže nametnuti publici nego kada ste vi počinjali?

- Ako se bavi pravom pjesmom, teže je. Ako onako usput proba biti popularan, da bi malo bio na TV ekranu, lakše je. A pravim umjetnicima nije baš lako. U ovo vrijeme treba pjevati o tome što si proživio - to skače po nama i ispred nas.

Spomenuli ste tragediju na samom početku karijere. Kako je to utjecalo na sve vas?

- Pa... Ja ću sad kontati, mi smo imali 20 godina, 18 do 20 godina, i to je šokantno. I vama bi sigurno bio šok. Ali mi tada nismo ni pravo počeli, snimili smo drugu ploču koja je bila u demo verziji. Opet je publika bila ključ. Publika je ta koja je i taj album prihvatila, nismo ga promovirali niti s njim išli na koncerte. To je još jedan dokaz da pjesma može napraviti ono o čemu sam prije govorio, a ne PR. I to nas je odvelo dalje.

Kako birate pjesme?

- Pjesme moraju izaći iz ljudi koji ih pišu. Nastaju zahvaljujući dobrim autorima, koji su emotivci, koji su prošli život. Znači, nema pjesme ako je netko naruči. Dosta je tipova na našem tržištu koji kažu da pišu pjesme. Možete napisati svašta, ali koliko će trajati - šest dana kao jogurt ili vječno - to je druga stvar. Ja imam sreću da su ljudi emotivci, da su odrasli uz Jabuku, tako da možemo pjevati samo neku istinu, neku iskrenu melodiju. To nam je vodilja. A da me pitaš kako znamo da je to - to, ne znamo. Osjećamo.

Postoji li neki bend ili bendovi koje možda vidite kao nasljednike Crvene jabuke?

- Volio bih da ih je puno, ne nasljednika Jabuke, nego svih bendova na sceni koji sviraju. Malo je ta bendovska priča nestala, vjerojatno u nedostatku klubova u kojima se svira, u nedostatku medija koji ih mogu prezentirati, ostaju samo na YouTubeu i sličnim platformama. A volio bih da ima toga više, da postoje bendovi. Nema veze je li to pop, rock, teški rock, heavy metal ili punk. Mislim da nam puno fali ta scena. U biti, ima klinaca, ali nemaju se gdje pokazati, svirati. Malo je tih klubova, manje nego kad smo mi počinjali, kad ih je bilo pregršt u kojima smo mogli svirati.

Dražen Žerić Žera

Što se pokazalo najvećim iskušenjem za opstanak benda tijekom ovih 40 godina?

- Pa, iskušenje je ostati toliko na sceni, a da ti dvorana nije prazna. Mi smo najjači koncert imali prije dvije godine, u Areni Zagreb, kad smo na sceni bili već 38 godina. To ti je iskušenje - možeš trajati 100 godina, ali ako to nije kako treba, ako nije, što se kaže, "s obrazom", ako koncerti nisu dobri, ako se publika osipa, onda to nije to. A mi 40 godina još uvijek idemo uzlazno, što je zaista rijetkost. Prošlo je četiri, pet generacija koje su nas slušale, a najveći je uspjeh što još uvijek u prvom redu imamo tinejdžere.

Jeste li u nekom trenutku strahovali da ćete izgubiti publiku, primjerice nakon raspada Jugoslavije?

- Ma, nisam. Pazi, ja sam cijeli rat bio u Sarajevu i u to vrijeme nisam razmišljao o Jabuci. Onda sam otišao kao izbjeglica u Njemačku i vratio se u Zagreb. I tada smo počeli iznova raditi našu priču, ali neku novu. Dakle, kažem opet, zahvaljujući publici, u Hrvatskoj je Jabuka ostala jaka. Tu smo opet krenuli 1995. i odmah dva puta napunili Dom sportova. To je okidač koji je pokrenuo da to traje sve do danas.

Je li vas iznenadila takva reakcija?

- Itekako, a pritom je bila i veća nego prije. Kad smo rekli da iznova sviramo, pazite, dotad je već prošlo pet-šest godina rata, mislili smo da su ljudi počeli slušati nešto novo, ali naše pjesme su ostale. I taj album "Ne govori više", koji smo donijeli iz Sarajeva kad je prestao rat, koji ima tu neku ljubavnu, životnu tematiku, uspio je ljudima doprijeti do srca. Tako se dogodio taj dvostruki Dom sportova, što je bilo stvarno kao da sad napuniš deset Arena.

Kroz Crvenu jabuku je prošlo 38 članova, što je malo neuobičajeno.

- Nije, zašto? Pa, svatko svira dok mu ne dojadi. U prve dvije godine netko je išao u vojsku, netko nije, pa tako s vremenom svatko ode na svoju stranu. Kad sam otišao iz Sarajeva, ostao sam sam. Netko je želio ponovno svirati, netko se počeo baviti drugim poslovima, netko je rekao da to više nije ozbiljno. Ja imam svoju vodilju, proročanstvo, koje se zove ljubav prema vjeri kojoj se klanjam. Krešo i ja u bendu smo 30 godina, ali uglavnom smo mijenjali gitarista. Tako nije samo kod nas, tako se u dosta bendova se izmjenjuje puno ljudi. U Sarajevu nemaš ljudi da bi imao stalnu postavu. Evo, posljednjih desetak godina je stalna postava.

Je li ovo idealna postava?

- Ne možeš nikad reći što je idealno. Sve ima svoje vrijeme i sve nosi svoje vrijeme. Ja mogu sad reći da je idealno jer se dobro svira, a generacijski je među nama velika razlika. No, kao što sam rekao, zajedno roštiljamo, kuhamo kotliće, gulaše, zezamo se, slavimo Novu godinu, Božić... A gledati u budućnost ili govoriti što je bilo i kako je bilo nema smisla. Uvijek treba gledati naprijed.