Jasmin Stavros (68) je više od 50 godina uživao na sceni. Svoj glazbeni put započeo je kao bubnjar, a krajem 80-ih je karijeru nastavio kao solo pjevač. Manje je poznato da je studirao u New Yorku gdje je bio jedan od najboljih studenata na jazz-akademiji Stanley Spector, zbog čega je i ‘nagrađen‘ zelenom kartom za ostanak u Americi, no odlučio se vratiti u Hrvatsku gdje je zasnovao obitelj sa suprugom Žarkom koju je bespogovorno volio od prvog dana kada ju je upoznao.
Posljednjih godina je smanjio koncerte i s njom se povukao u svoj mir na selu, u mjestu Kupeć Dol nedaleko Jastrebarskog.
"Ovo je prva Nova godina u životu koju nisam pjevao i dočekali smo je žena i ja u crkvi, i bilo mi je super. To mi je Nova godina koju ću pamtiti kao nešto prekrasno šta mi se dogodilo u životu", ispričao je početkom ove godine Stavros.
S 12 godina već je svirao u barovima, a od 15. mu je glazba bila profesija.
"Zamisli dijete od dvanaest godina svira u baru, a u 12 sati nastupa striptizeta koja se skida. A ja idem u peti razred osnovne škole. Zamisli koji je to šok za mene, za moj mozak, za sve što sam ja. I tako je bilo dvije godine. Svaki dan", prisjećao se kasnije.
Prošao je, govorio je, više loših stvari nego dobrih, nailazio na razna iskušenja i shvatio da je takav život isprazan i ne vodi dobrome.
"Ja sam kupovao najskuplja odijela, popodne bih otišao u London jer mi je bilo dosadno u Splitu", rekao je nedavno u intervjuu i dodao da je nakon svega shvatio da je materijalno puno manje bitno, a da vjera i ljubav prevladavaju te je mir pronašao u vjeri.
Jasmin je sa suprugom Žarkom u braku bio više od 40 godina, a imaju sinove Milu i Krešimira, koji je, nažalost, godinama teško bolestan.
"Stvarno smo se napatili i žena i ja i on kroz sve ove godine, više ne znam ni ja koliko je imao operacija na glavi, ne želim ni spominjati. Drago mi je to da su oba moja sina, i Milo i Krešo, neovisni o meni i financijski i općenito. Zadovoljan sam i sretan da su stabilni i da ne ovise ni o kome i žive bolje nego ja. Rade, trude se, stvarno su super", ponosan je bio glazbenik.
Prije nego što je uopće krenuo glazbenim vodama, Stavros je bio siguran da će postati jedan od najboljih nogometaša svijeta. Trenirao je u Hajduku i bio velika nada.
"Pokojni trener je rekao mom ocu da sam strašno talentiran. Međutim, moj otac je bio glazbenik, svirao u je u splitskom HNK, a majka je pjevala u operi. Tata je mislio da su nogometaši probisvijeti. Natjerao me na klavir, koji sam mrzio. Dolazio bih oznojen pa se profesorica žalila tati da znojav i zadihan ne mogu svirati Bacha. Rekla mu je ili nogomet ili glazba, a tata je zabranio nogomet", pričao je.
Nakon klavira, upisao je kontrabas, ali ipak je od bubnjeva najbolje zarađivao. "Cijelu zaradu nosio sam kući na stol. Zarađivao sam duplo pa i tri puta više od oca. Nagovarao me da kupim zemlju, stan, a ja sam sve potrošio, zalumpao, u Londonu, Rimu...".
No, ipak, govorio je da iako se pričalo da je živio poročno, to nisu bili neki veliki poroci.
"To san ja sve proba iz neke znatiželje, al‘ nisu meni tribale ni bolnice ni komune da se ja izličin od ovisnosti. To je bila mladenačka ludost, zaboravimo to. Kad sam svira u grupi More i živija taj naporan život, zaželija san se da nađen nekog s kim ću provest život do kraja. Isprid Gospe od Zdravlja san zavapija Bogu da mi pošalje nekog anđela. Mi kao More smo bili jako popularni, bilo je oko nas puno ljudi, događanja, ženskih. I onda mi je Bog uslišija molitve", govorio je o upoznavanju sa ljubavi svoga života.
Nakon što su hodali nekoliko godina tražio je dopuštenje od Žarkinog pokojnog oca može li se dopisivati s njom, ali nije ga prepoznao. Za Rusiju sam se, naime, morao ošišati.
"Rekao je da nema vremena razgovarati jer radi. Požalio sam se Žarki da joj otac neće sa mnom pričati, a ja za tjedan dana moram u Rusiju na šest mjeseci. Zato smo se na brzinu vjenčali jedan četvrtak i skupa otišli u Rusiju", pričao je.
Njegova karijera krenula je strelovito kad se na nagovor pokojnog Rajka Dujmića ostavio bubnjarskih palica te je promijenio ime. Tako je Milo Vasić krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća postao Jasmin Stavros.
"Jednom mi je prilikom kazao: ‘Ti imaš grčki izraz lica i moraš se prezivati Stavros‘, a potom me pitao kako mi se majka zove. Kada sam mu odgovorio Jasna, ko‘ iz topa je ispalio - odsad si Jasmin. I zaista, otada sam Jasmin Stavros", ispričao je. Dujmića je upoznao puno prije solističke karijere, na šanku u Saloonu.
Jako je poznat postao nakon svoga trećeg albuma "Ljubio sam anđela" 1989. godine, s hitovima ‘Umoran‘ i ‘Dao bi sto Amerika‘. Tada su ga, pričao je, napokon shvatili ozbiljno i kritičari i publika.
Zanimljivo je da je pjesma ‘Umoran‘ nastala kada je Stavros došao s jednog koncerta u Saloon, a Dujmić ga je pitao kako je na što mu je odgovorio: "Umoran sam ko‘ pas". Spontano mu je odgovorio: ‘Kad završimo druženje, odmah idemo u studio i snimit ćemo Umoran‘. Tako je i bilo.
Idućih dvadesetak godina radio je po 120 koncerata godišnje. "Bija sam mlad, veselilo me to, volija san to šta radin i nije mi bilo ništa teško", prisjetio se nedavno.
Koliko je bio posvećen svojoj publici govori i događaj s koncerta u kultnom klubu "Mississippi" u Splitu 90-ih kada je udario glavom u strop i ozlijedio se.
"Nikad to neću zaboravit‘. Pjevao sam ‘E, moj čovječe‘. Bina je tamo dosta niska. Skočio sam, udrio glavom u ventilaciju i puka glavu. I onako cilog krvavog su me odveli na Hitnu oko 2 ujutro, tamo su me zašili. Govori mi doktor kad me sašija: "Aj sad pravac doma, da ti nije palo na pamet nešto drugo, nemoj se slučajno vratit na koncert! Ja san se, naravno, vratija i piva do 6 ujutro, svi su bili zadovoljni i oduševljeni, i ja isto, bilo mi je super, i to ću pamtit‘ cili život. Eto, to je ta splitska publika koja te čeka i koja je vjerna. Ja san slobodno moga‘ otić‘ doma, al‘ san reka: ‘Nema šanse da ja te ljude ostavin tako da ne završin koncert.‘"
Gotovo da nije bilo mjesta u kojemu nije nastupio, ali u Srbiju nikada nije išao, iako su ga često zvali poslije rata.
"Moga san imat milijune, al‘ pošto san ja bija u ratu četiri godine, nisan tija. Ima san nenormalne ponude, al‘ san reka da me to jednostavno ne zanima. Ja san jedan od onih koji nikad nije iša tamo, ni neće, dok su neki drugi išli, i rade po Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori, ne znan ni ja di. Ja san osta vjeran svojoj Hrvatskoj."