U prirodi je televizijskog biznisa da formate čija gledanost ne pada forsiraš što dulje. Jer “moda” se učas može promijeniti i ne treba ništa odgađati za budućnost. Stoga nije čudno da je RTL ovisnicima o stvarnosnom programu “Tri, dva, jedan, kuhaj” ponudio zamjensku terapiju čim je ovaj završio jesenski ciklus. Stvarnosni program “Tri, dva, jedan, peci” dakako ne može biti podjednako zanimljiv jer se prave samo slastice. Žiri je isto okraćao. Ostao je iz prethodnoga dobrodušno-zajedljiv profesionalni kuhar Tomislav Špiček, na čijem se licu ocrtava stanovita iscrpljenost od susreta s ljudima i njihovim jelima, a nova je Ana Marcelić, iskusna i maštovita samouka slastičarka s uspješnim vlastitim obrtom. Njoj ćemo u prilog kazati da svoj ukus demonstrira očito ne samo putem kolača nego i odjeće. Elegantna je poput kakve Jadranke Sloković među slastičarkama.
Scenografija je nekako vojnički smećkasta i depresivna, djeluje jeftino i dosadno u usporedbi s onom za prethodni show.
Voditeljica Antonija Blaće zasad je prenapeta i teško dolazi do riječi. Ali zato ima među natjecateljima onih koji će joj prirodno i lako ukrasti šou.
Možda se uzalud utrkujem s vremenom jer među pretpostavljeno slavnim natjecateljima mnoge uopće ne poznajem a kamo li da bih znao da su slavni. Većinom su to neka djeca i ne čine mi se različitim od standardnih kandidata u ovakvim natjecanjima. Mislim da i klinci isto tako baš i ne znaju masovno tko je Ivana Banfić a pogotovo tko bi bio Tomislav Tržan.
Kako bilo, ako su sve ovo zabavljači profesionalni, jedino su glumci doista zabavni, barem u prvom kontingentu prikazanih natjecatelja.
Srećom za mene, glumce prilično dobro poznajem, premda ne znam koliko su slavni. Borko Perić i Petar Ćiritović su ukratko začarali već Špičeka, a dobrim dijelom i gledateljstvo. Budući da svojim šarmom potkrepljuju i slastičarsko umijeće, moguće pogreške im se prirodno toleriraju. Gledateljima će biti poučno da se priviknu na jedan eto u našim zabavnim emisijama iznimno rijedak tip humora, neagresivnog, autoironičnog, suzdržanog u ekspresiji. Petar Ćiritović tvrdi da se ne smije “jer je to u suprotnosti s njegovim ulogama”. Oni obojica djeluju “u skladu sa svojim nemogućnostima”. Prvi su koji su uspjeli od srca nasmijati Špičeka. Primjerice, pokušava Ćiritovića utjerati u laž a ovaj mu mirno veli: “Ja sam glumac, mogu vas gledati u oči i kazati bilo što”. Ili Borko Perić koji pristaje da mu Špiček u usta gurne štapić vanilije a kad mu pođu suze kaže da je to zbog toga “što je dirnut”.
Kad smo već kod glumaca, simpatična i otvorena pokazala se i Ornela Vištica, Perićeva mlađa kolegica iz ansambla zagrebačkog Kerempuha. Kad je u iskrenoj panici, ne ljuti se na partnericu nego sebe pobrka u jeziku: kvari hercegovačku štokavicu purgerskim naglascima i napadno krati infinitive.
Budući da je posrijedi humanitarni tjedan i stvaran se novac u programu skuplja za stvarno potrebite, ocjena ne može biti manja od petice.