Rijetko kada neki dokumentarni film pobudi toliko zanimanje javnosti, no zanimanje za film “Uvik isto”, koji je u petak premijerno prikazan na Vukovar Film Festivalu, bilo je toliko da je projekcija morala biti preseljena u Cinestarovu najveću dvoranu. Glavni protagonist filma, naš ponajbolji košarkaš Dario Šarić, na premijeru je stigao doslovce u zadnji čas, no to ga nije spriječilo da nakon završetka filma podijeli autograme djeci i mladim košarkašima KK Borovo, koji su strpljivo čekali u redu kako bi se mogli fotografirati sa zvijezdom NBA lige. Iako su organizatori u jednom trenutku bili spremni prekinuti podjelu autograma kako bi Dario mogao nastaviti svoje obaveze s medijima, njegova mama Veselinka u šali je rekla: “Neka ga, kasnio je pa neka mu to bude kazna”, i time zapravo dala sjajan uvod u priču o jednoj sportskoj obitelji koja je uz svu slavu ostala sasvim obična i pristupačna, odnosno kako kaže i sam naslov filma - uvik ista.
Dario Šarić s djevojkom
Majstorica maske
Sportsku obitelj Šarić, u kojoj su se svi članovi bavili ili se još bave košarkom, predstavila nam je redateljica Slavica Šnur, inače majstorica filmske maske i kostimografkinja nagrađena s dvije Zlatne arene, koja je film premijerno odlučila prikazati baš u Vukovaru, gdje je živjela prije rata i gdje je prije filmske karijere imala frizerski salon. Obitelj Šarić upoznala je preko svog supruga, agenta za nekretnine, koji već dugo surađuje s prijevozničkom tvrtkom Predraga Šarića, a za jedne selidbe namještaja u Vodicama iznenadila se vidjevši da ocu pri istovaru pomaže i sin Dario, NBA zvijezda. Tada je došla na ideju o snimanju filma, no nije sve odmah teklo glatko:
- Bilo je vrlo teško uopće ih navesti na pristanak da se o njima snimi film. Prvi put su me odbili i rekli da su oni samozatajna obitelj koja se ne želi eksponirati. Uz pomoć svog supruga ipak sam ih uspjela nagovoriti da mi dopuste snimanje, no odmah su mi rekli da mogu snimati, ali da nema namještanja jer oni ne žele glumiti. Što uhvatim, uhvatim. Zato bih željela istaknuti da ja nisam ništa režirala, nego sam samo detektirala trenutke koji su mi se činili zanimljivi pa bih tad dala znak snimatelju da uključi kameru - rekla je Slavica Šnur, koja je uspjela u onome što dosad nije uspijevalo ni američkim TV ekipama.
Snimanje je većinom odrađeno prošlog ljeta u šibenskom naselju Jadrija, a film otvaraju scene s tamošnjeg košarkaškog igrališta na kojem obitelj igra dva na dva: otac Predrag i kći Dana protiv mame Veselinke i Darija, a utakmicu sudi baka Kosa. Obiteljski košarkaški “obračuni” jednako su zabavni kao i oni verbalni dok zajedno ručaju u vrtu ispod masline: netko neupućen pomislio bi da se oni ozbiljno svađaju, no međusobno zadirkivanje dio je njihova dalmatinskog mentaliteta, pa tako otac podbada Darija da bio mogao i ostaviti koju kunu za ručak te da u Philadelphiji sigurno nema ovakvih punjenih paprika.
- Mi kao familija nikada se nismo svađali u vezi s nekim ozbiljnim stvarima, nego samo oko košarke, vidjeli ste i u filmu da smo jednostavna obitelj koja ima taj šibenski, dalmatinski štih zafrkancije, to je kod nas svakodnevica. To Dariju fali u Americi i on bi htio da smo i žena i kći i ja stalno tamo, ali naše obaveze nam to ne dopuštaju - kaže Darijev otac Predrag Šarić, član slavne generacije šibenskih košarkaša s početka 80-ih godina i najbolji strijelac Šibenke svih vremena.
Mamine zasluge
Dario Šarić rođen je 1994. godine, a košarkaška karijera bila mu je predodređena već nakon rođenja jer se košarkom bavila i majka Veselinka, koja je sa šibenskim Elemesom 1991. godine osvojila posljednje prvenstvo Jugoslavije, kad su u odlučujućoj utakmici doigravanja na prepunom Baldekinu pred 3000 gledatelja pobijedile Crvenu zvezdu, a godine prije u Zadru osvojile su i Kup Jugoslavije. Bila je to sjajna generacija šibenskih košarkašica predvođena Danirom Nakić, tada najboljom igračicom Europe, zatim Žanom Lelas, također reprezentativkom, te izvrsnom playmakericom Danijelom Ilić iz Niša, a tada 20-godišnja Veselinka, djevojačkog prezimena Crvak, igrala je na poziciji krila.
Rano je prestala igrati, već sa 23 godine, jer se udala za Predraga Šarića (“upoznali smo se u dvorani, a gdje drugdje”) i sljedeće godine rodila Darija, a godinu kasnije i kći Danu. S nekadašnjim suigračicama druži se i danas, a do prije nekoliko godina još su, kaže, redovito zajedno haklale, ili po šibenski, igrale na basket. U sezoni 2003./2004. Veselinka se na poziv trenera Bore Vukovića vratila igrati drugu ligu za košarkaški klub Vidici kojem je pomogla da uđe u prvu ligu te je s njima odigrala još jednu sezonu prve lige. Dario je znao ići s njima na putovanja.
Iako bi mnogi pomislili da je za Darijev igrački put zaslužan tata, na košarku ga je prva odvela mama, i to zato što je, kako doznajemo u filmu, kao dijete bio hiperaktivan, a ona je samo htjela na miru popiti kavu s prijateljicama te se nadala da će ga sport izmoriti i da će navečer brzo zaspati. U filmu govori i da sinu, za razliku od kćeri, nikada nije dala da vozi rolšue ili da ide na klizanje, kao da je znala da će jednoga dana biti profesionalni sportaš, pa ga je možda i nesvjesno još u ranoj dobi čuvala od ozljeda. Počeo je trenirati s pet godina, na treninge ga je vodila mama, a otac ga je, kaže uz smijeh Dario, odveo možda jedanput, a i taj jedan put su zakasnili.
Budući da je sve više i više napredovao, brojni skauti počeli su se zanimati za njega već kad mu je bilo 13 godina, i tek tada je Veselinka Šarić rekla suprugu “da joj se čini da je mali dobar, ali ne baš toliko dobar kao što svi pričaju” i da bi možda on trebao ići pogledati koju utakmicu i dati svoj sud. Predrag Šarić sve do tada uopće nije odlazio u dvoranu, uvijek je imao puno posla jer je nakon završetka košarkaške karijere sredinom 90-ih novac uložio u autoprijevozničku tvrtku koju je osnovao njegov brat, a koju je nazvao Šiši, što je bio njegov nadimak još iz igračkih dana.
- Ne mogu reći da sam bio reprezentativni kalibar, ali bio sam dobar klupski igrač i na širem popisu kako jugoslavenske reprezentacije, tako i one hrvatske 1992. za Olimpijske igre u Barceloni. Bilo je tada mnogo igrača koji su imali veliko srce, kao što su Vučević, Grbović, Avdija, da ne govorim o našem Sunari, Čuturi, Ušiću, pa Vilfanu i Tovorniku iz Olimpije, Dukanu iz Splita... ne mogu vam nabrojati uopće koliko je bilo dobrih igrača na tim pozicijama tri i četiri na kojima sam ja igrao. A treneri nikada nisu mogli pogriješiti - uzeli jednog, drugog ili trećeg, to je sve bio isti nivo igre. Imao sam tu nesreću što sam bio mlađi od generacije Dalipagića, Ćosića i Šolmana, a prije raspada Jugoslavije pojavila se ta nova generacija s Kukočem, Divcem, Danilovićem, Đorđevićem, Zdovcom... Toliko je tada bilo dobrih igrača da nije bilo jednostavno upasti među 12 - kaže tata Šarić, koji je u Šibeniku igrao i s Draženom Petrovićem:
- Ispratio sam dosta tih mladih igrača, od Dražena, preko Arijana Komazeca iz Zadra, za kojeg smo svi mislili da će biti novi Dražen, pa sve do Ivice Žurića, za kojeg smatram da je bio najveći talent šibenske košarke, ali nije baš imao radne navike pa nije napravio karijeru kakvu je trebao napraviti. A Dražen jest bio talentiran, ali daleko od onog talenta s kojim su se rađali Komazec, Žurić, da ne govorim kasnije o igračima kao što su Kukoč, Rađa, Divac... No, za njega je vrijedilo samo rad, rad, rad i disciplina, toliko je bio odgovoran, od jutarnjeg ustajanja do treninga, takvog radnika nije bilo i teško je uopće prepričati koliko je on bio samokritičan. Kad je Dario igrao u Zagrebu i kad nije imao tako kvalitetne treninge, uvijek sam ga tjerao: ‘Ajmo Dario trenirati na nasip, imam ključ od dvorane, ‘ajmo u deset navečer nadoknaditi to što si propustio na ovom treningu’ jer jedino te velik broj ponavljanja i treninga može dovesti do nivoa na kojem si najbolji - kaže Šarić stariji.
Najzabavniji dio filma
Dario ističe da su mu roditelji najveći uzori u životu i moralne vertikale te otkriva da on karakterno nema ništa svog, nego da je “75 posto mater, a 25 posto ćaća”.
- Otac mu je vrlo vrijedan čovjek i na njega je radišan, ali i tvrdoglav, a na mene je više emotivan i osjećajan - objašnjava Veselinka Šarić, od milja zvana Vesa, a tvrdoglavost oca i sina najbolje je prikazana u možda najzabavnijem dijelu filma, gdje Predrag i Dario raspravljaju o vječnoj temi je li kvaliteta košarke bila bolja nekoć ili danas te koja je generacija bila bolja. “Ma Dario, mi smo kao utege imali tegle od krastavaca punjene betonom, a vi se samo pumpate”, rečenica je Predraga Šarića koja će izmamiti smijeh publike dok Dario jedva uspijeva doći do riječi i objašnjava ocu kako u modernoj košarci teško da bi mogao opstati igrač koji ima samo tehniku, a ne i brzinu i snagu. Temperamentni Predrag Šarić poentira rečenicom da bi se netko iz njegove generacije kad bi “falio” šut, a kamoli promašio cijeli koš, od sramote odmah ostavio košarke.
No, kako kaže Dario, sve su to zgode prosječne hrvatske obitelji, a njihov međusobni odnos odlično je prikazan i u scenama u kojima cijela obitelj pomaže pri istovaru šlepera: Dario i njegova sestra Dana od malih nogu pomažu ocu pa tako Dario u radničkim rukavicama prenosi kutije i namješta daske na kamionu, a Dana, bivša kadetska reprezentativka Hrvatske koja danas igra A2 ligu za zagrebački klub Folka Borovje, ispisuje račune i vješto vozi viličar.
- I kad smo imali i kad nismo imali, kod nas je uvik sve isto, Predrag ide na put, ja ga dočekujem, a ljeti brinem o našim apartmanima na Jadriji. Uvik je bilo isto i tako će i ostati - kaže Veselinka Šarić, a koliko je ova obitelj skromna možda najbolje svjedoči podatak da su oni, iako se po festivalske goste inače šalju službena vozila s vozačem, dio puta od Šibenika do Vukovara prevalili u - vlastitom šleperu.
- Nisam još bio u Philadelphiji, jer strahujem od letenja, ali odem na sve europske Final Fourove posljednjih deset godina. Bio sam devet puta u Americi, no ona me ne očarava osim gledanja tih NBA utakmica. Kad odem tamo, morao bih letjeti s Darijem i na zapadnu obalu, a iskreno, ne znam bih li u ovim godinama mogao sve to izdržati, pa sve nekako odgađam to putovanje - kaže Predrag Šarić kojega smo upitali i za komentar jednog kratkog razdoblja kada otac i sin nisu bili u najboljim odnosima nakon što je Dario potpisao za Cibonu.
“Dario, imaš li za kavu”
- Nikad nisam zabranio Dariju da igra za Cibonu, za Split ili za bilo koji drugi klub. Jednostavno sam se protivio tim odštetama i danas kad sjednemo i zafrkavamo se ja ga pitam: ‘Dario, imaš li ti za kavu?’. On iduće godine prvi put potpisuje pravi ugovor i nadamo se zaradi za njega da može lagodno živjeti cijeli život, jer prvi put dolazi u situaciju da može nešto napraviti za sebe - iskreno kaže otac Šarić kojega bi najviše veselilo kada bi Dario jednoga dana zaigrao na All-Star utakmici.
A Dario Šarić ove je sezone - uz Joela Embiida i Australca Bena Simmonsa - bio jedan od predvodnika sadašnje generacije Philadelphia 76ersa: u prosjeku je imao 14,6 koševa po utakmici, popravio je šut za tri na za NBA ligu odličnih 39 posto, navijači ga obožavaju i na utakmicama nose majice s njegovim likom, a suigrači ga zovu “the Homie Dario”. Sljedeće sezone ističe mu rookie ugovor, nakon kojega će biti slobodan igrač, a pretpostavka je da će ga Philadelphia htjeti zadržati te da će biti spremna “mečirati” svaku ponudu koja sleti na njegovu adresu.
- Život u Americi malo je čudniji nego život na koji sam ja navikao, a sama Amerika cijela je drukčija: na sjeveroistoku su ljudi užurbani, dok su na zapadu, primjerice u Kaliforniji, svi opušteni, ne žuri im se nigdje, pa mi se čini da je upravo Kalifornija po mentalitetu najsličnija Dalmaciji. Mi uz to imamo malo više smisla za crni humor i više se volimo zezati i biti neozbiljni - kaže Dario koji je svoj dalmatinski humor unio i među svoje suigrače, koji za njega u filmu imaju same pohvale, ali kažu i da “puno psuje na svom jeziku”.
Dobra kemija
- Upoznali su me i znaju moje ljudske kvalitete, zaista imamo dobru kemiju i svi su dobri momci - priča Dario koji se igrački najviše slaže s Francuzom Timothéom Luwawu-Cabarrotom koji je sad otišao u Oklahomu te s playmakerom T. J. McConnellom, također mladim igračem koji nije bio izabran na draftu, ali je kroz Ljetnu ligu uspio izboriti momčad 76ersa, a koliko su njih dvojica povezani, svjedoči i simpatična objava jednog navijača Philadelphije koji je na svom Twitteru napisao: “Samo želim pronaći djevojku koja će me gledati onako kao što T. J. McConnell gleda Darija Šarića”.
Dario je u Philadelphiji upoznao i legendu Sixersa Allena Iversona, koji mu je dao nekoliko poticajnih savjeta, a u Americi ga često posjećuju i dugogodišnja djevojka Karla i mama Veselinka:
- Philadelphia je lijep grad, no najviše me se dojmila njegova organizacija. Bila sam oduševljena što sam ja kao roditelj mogla putovati s njima u avionu. Najviše me začudilo što na dan utakmice, za razliku od nas, igrači nemaju zajednički ručak, a također ne postoji ni karantena prije važnih utakmica.
Film o košarkaškoj obitelji Šarić pratila je brojna publika na filmskom festivalu u Vukovaru. Dolazak glavnih junaka filma osobito ih je razgalio
Kad je s prijateljima u Šibeniku, Dario najviše voli otići na kavu ili na plažu, a u Americi odlazi na večere u svoj omiljeni talijanski restoran, gleda serije na Netflixu ili igra PlayStation. Njegov boravak u Hrvatskoj ove će godine biti nešto dulji jer ga sredinom rujna s reprezentacijom očekuju kvalifikacijske utakmice za Svjetsko prvenstvo protiv Litve i Poljske, no dobio je individualni program treninga.
- Posjetio me naš trener za razvoj igrača koji s nama radi individualno, otprilike na svaka dva igrača dolazi jedan takav trener, a imamo i analitički tim koji analizira sve utakmice, a za koji radi i Splićanka Ivana Šerić. Prije se u Americi uvijek govorilo da je bejzbol analitička igra, a sada se to sve više i više koristi i u NBA-u i u američkom nogometu, svaki detalj se prati - otkriva Šarić mlađi, kojega na samom startu nove NBA sezone 16. listopada očekuje gostovanje u Bostonu.
- Računam da će Dario u NBA ligi odigrati još 6, 7 sezona pa da ću jedne godine stići provesti dva, tri mjeseca tamo - kaže Predrag Šarić koji nam je za kraj ispričao i jednu anegdotu s nedavnog nogometnog Svjetskog prvenstva.
- Letio sam charterom u Moskvu na finalnu utakmicu između Hrvatske i Francuske, a Dario je već bio tamo i nabavljao nam karte. Dogovorili smo se naći na jednom mjestu i ugledao sam ga 40-ak metara od mene. No, trebalo mu je 2-3 sata da prevali tu udaljenost jer ga je u tih 40 metara zaustavilo toliko ljudi da sam ja, kad se napokon pojavio, rekao: ‘Dario, nikad se više neću pojaviti u tvojoj blizini jer je to neizdrživo’ - u svom je stilu zaključio Predrag Šarić.