U mladosti je plesala balet, a danas se razgibava tako što na posao dolazi biciklom. Radi i do 13 sati dnevno, ali je i brižna mama koja je zbog svog sina Maka dala napraviti tetovažu tog cvijeta. U slobodno vrijeme volontira, ali i priprema savršene kolače, pa je s nama podijelila recept za Pavlovu. Sluša rock 70-ih i 60-ih. Ukratko: Nika Marjanović Zulim, urednica i voditeljica središnjeg Dnevnika HRT-a, osvaja i iza televizijskih kamera.
Kritika vas hvali, publika vam vjeruje. Kako vam je to uspjelo i koliku odgovornost osjećate kada čujete te komplimente?
- Prije svega, hvala na ovim lijepim riječima! Vjerujem da je to rezultat godina i godina rada u novinarstvu - ispred i iza kamere, kao i ulaganja, odnosno rada na sebi na svim područjima. Smatram da sam trenutno u pravo vrijeme, na pravom mjestu i s pravim (potrebnim) iskustvom. Čitanje, dikcija i prezentnost se mogu izvježbati do neke razine, ali uvjerljivost - ne. Bitna je i autentičnost, naravno, ali ona je vezana uz karakter, dok uvjerljivost - barem u ovome što radim - dolazi isključivo uz određenu sigurnost, a ona dolazi uz rad i iskustvo. Također je bitno biti svjestan da je riječ o poslu, da sam konkretno ja tu u Dnevniku da prenesem vijesti dana. Smatram da sam puno suprimiranija na ekranu nego privatno, ali to mi, također, dolazi nekako spontano.
Središnji HTV-ov Dnevnik vodite i uređujete devet mjeseci, pa vas na osnovi tog iskustva možemo pitati što vam je najzahtjevnije u tom poslu?
- Najzahtjevnije je biti tih 70-ak minuta u programu uživo u kojemu, po definiciji posla, dolazi do stresa, izmjena, ‘pretumbacija’ redoslijeda emitiranja, uključivanja, razgovora u studiju i svakakvih nepredviđenih situacija. Ali, ‘na van’ nikad ne smijete odati dojam da, primjerice, čitate s papira jer se ‘blesimetar zblesirao’ ili pak da u slušalici slušate da se nešto mijenja dok najavljujete određenu priču... Tih sat vremena je timski rad od 20-ak ljudi (studio i režija) gdje ovisimo jedni od drugima u niz situacija, ali samo ja, odnosno voditelj - mora uvijek ostati smiren. Osobe o kojima najviše ovisim u tim trenucima su bek-urednik i realizator. Pozdrav navedenima!
Kako je izgledao vaš novinarski put?
- Počela sam raditi na fakultetu, a nakon studentskog pisanja i snimanja reportaža za studentski radio i časopis, na 4. godini fakulteta, otišla sam na praksu iz kolegija Televizijsko novinarstvo - nešto dalje nego moji kolege - u Sarajevo. Bila je to jedna mladenačka ljubavna priča, a ja sam svoje početke tako igrom slučaja napravila upravo na Federalnoj televiziji. Na povratku u Zagreb Daria Marjanović, inače Sarajka, koja je držala praksu iz kolegija na fakultetu - pitala me imam li za pokazati koju reportažu, njoj su se svidjele i pozvala me probno u ‘Dobro jutro, Hrvatska’, gdje sam i počela, kao honorarka, prije punih 15 godina.
Koje ste sve emisije na HRT-u radili prije nego što ste postali urednica Dnevnika?
- ‘Dobro jutro, Hrvatska’, ‘Iza ekrana’, ‘Vijesti na Drugom’, ‘Vijesti na Četvrtom’, čitav niz ne predugog, ali postupnog napredovanja od mozaičnih emisija do Informativnog programa, u kojem sam također prošla put od reportera za Dnevnik do urednice deska, izvršne urednice Studija 4, urednice Vijesti, Podnevnog, Trećeg dnevnika, kadra, režije… Trenutno sam urednica i voditeljica središnjeg i Trećeg dnevnika, ali i dalje imam ‘šihte’ bek-urednice Podnevnog dnevnika i Vijesti u 16.30. I jako mi je drago da i dalje imam i tu mogućnost, biti i u režiji, odnosno, iza kamere, jer mi to daje dodatnu sigurnost u poslu.
Je li teže voditi Dnevnik ili šestosatni program uživo koji ste radili tijekom strašnih potresa?
- Nema stresnije situacije od one u kojoj strahuješ za život obitelji, prijatelja i kolega...
Jeste li imali tremu uoči svog prvog Dnevnika?
- Minimalnu.
Koja je glavna razlika između HTV-ova Dnevnika i središnjih informativnih emisija konkurentskih televizija?
- HRT nije konkurencija komercijalnim televizijama, na način koji one jedna drugoj jesu. HRT je javni servis i kao takav prioritetno vodi računa o relevantnosti izvora i informacija, kao i o zastupljenosti šireg područja tema, poput obrazovnih, religijskih, tema nacionalnih manjina... Ne podilazi žutilu, senzacionalizmu... I premda gledanost za javni servis nije presudna, jako veseli vidjeti da smo i po brojkama - najgledaniji Dnevnik u zemlji. Naravno da to laska, ali i obvezuje. U tom kontekstu sve to i analiziramo s urednicom Informativnog programa HTV-a Katarinom Perišom Čakarun.
Jednom ste rekli da u vašem slučaju nije riječ o poslu nego o pozivu. Zašto?
- Jer traži puno odricanja, jer se nemoguće odvojiti od posla, jer se i na slobodne dane mora biti informiran, u tijeku... U najmanju je ruku to posao koji se živi.
Tempo u IMS-u je žestok. Uspijevate li ga uskladiti s privatnim životom?
- Teško, ali uspijevam. Nije riječ o plejadi aktivnosti, ali opet - i unutar tog slobodnog vremena - sve je stvar prioriteta i organizacije.
Radite posao koji ne zna za radno vrijeme. Tko čuva vašeg sina Maka dok vi radite?
- Kombiniramo vrijeme i rasporede koliko god možemo bivši suprug i ja, naime ni on nema standardni posao od 8 do 16. Ako smo oboje zauzeti poslom, čuva ga moja mama.
Jednom ste kazali da ste se Mak i vi organizirali tako da mu ponekad zadaće telefonski provjeravate. Kako to izgleda u praksi?
- Tako da ga tijekom jednog poslijepodneva zovem nekoliko puta, podsjećam, pa učimo o relativnosti vremena, kao kad mi, primjerice, kaže da će nešto napraviti ‘za 10 minuta’, pa ga osvijestim da je prošlo sat i 10 minuta (smijeh), i tako, uz malo poticaja s moje strane, uspije se i zadaća privesti kraju na daljinu! Na sreću, postoje razne mogućnosti komunikacije, pa je danas fotografirati zadaću ili zadatak koji ne razumije najmanji problem. Naravno, učimo i skupa kad smo doma ako zatreba, a moram priznati i da je dosta samostalan, primjerice u usklađivanju izvanškolskih aktivnosti i odlascima na njih, vjerojatno i zato što drugačije ne možemo.
Je li točno da imate tetovažu maka? Kako ste se za to odlučili?
- Točno je. Iz dva razloga: dijete mi se zove Mak, a i cvijet je sam po sebi predivan motiv za tetovažu.
Je li točno da ste kao tinejdžerica, po završetku matematičke gimnazije, razmišljali i o glumačkom pozivu odnosno studiju režije i što vas je tamo privuklo?
- Privukla me ta magija kazališta, stvaranja... Prirodno sam bila uvijek pričljiva, bez problema s javnim nastupom, u tom smislu kreativna, uistinu sam se tada vidjela se u tom svijetu. Pripremala sam se i za studij glume i režije, ali odustala. Otac mi je prvo u ruke tutnuo ‘Osnove filmske režije’, pa sam shvatila da je to, prije svega, dosta teorije, kako, naravno, i treba biti. Nije mi žao, naravno... Sve ima svoje...
Koliko godina ste plesali moderni i klasični balet? I zbog čega ste rekli zbogom baletu?
- Klasičnim baletom bavila sam se četiri godine, modernim dvije. Obje su aktivnosti bile, u stvari, paralelna škola (Škola za klasični balet i Baletna škola Ana Maletić) uz osnovnu odnosno gimnaziju, i to sa svojim vlastitim programima, predmetima... Tempo je bio izazovan, ljubav prema baletu nadljudska, ali moja visina - presudna. Sa 184 centimetra u klasičnom baletu, nažalost, nisam imala šanse. Inače, dok sam plesala, nastupala sam, kao i moje kolegice iz Škole za klasični balet, u dječjim ulogama - u ‘Orašaru’, ‘Trnoružici’... Predivna vremena, a imala sam i tu sreću (danas i ponos) da sam u razredu, tj. klasi, bila s današnjom zagrebačkom baletnom prvakinjom Ivom Vitić Gameiro.
Vaša linija je zavidna. Kako je danas održavate?
- Na posao idem isključivo biciklom, što mi je otprilike 13 kilometara vožnje u oba smjera. Osim toga volim ići na Sljeme, Maksimir, Dotrščinu... Ponekad obavim i plivanje na bazenima na Sveticama.
Vaš otac je Nenad Marjanović Zulim, čuveni urednik radijske emisije “Vrijeme vinila”. Koji je najvažniji savjet što ste ga dobili od oca?
- Moj je otac, nažalost, pokojni, ali, osim što živi u mom i sjećanju moje mame, sestre i naše djece, zadivljuje me koliko je - i to mlađe generacije - prepoznavalo njegov trud i rad za života i koliko ih je glazbeno usmjerio ili educirao. Da moram izdvojiti jedan savjet, bio bi to onaj životni, moralni ‘Uvijek navijaj za slabijeg’, a rekao mi je to jednom prilikom, dok smo doma gledali neki teniski meč, potpuno spontano, onako ovlaš, kad sam ga u prolazu pitala za koga navijamo.
Kakvu glazbu volite slušati?
- Opet, naslijeđe roditelja - rock, dakle, 60-e, 70-e... Također, uz opsjednutost Michaelom Jacksonom u mlađim danima, izdvojila bih Chrisa Reau kao jednog od najdražih izvođača, i to kao autora, vokal, gitarista, kompletnog glazbenika kojeg sam imala priliku gledati uživo. Trenutne hitove jako slabo pratim, ovisim o sinu i nećacima. Od domaće glazbe volim Olivera, Dvornika, Daleku obalu, Nenu Belana, pa do novijih od kojih mi se sviđaju Silente, skroz otkačeni Kandžija, kao i dvojac Valentino Bošković...
Volontirate u udruzi za beskućnike Pet plus. Što sve tamo radite? I što vas je potaknulo da tu pomažete?
- Potaknula me priča o beskućniku Dušku koji je govorio o svojoj životnoj priči - upravo kao korisnik te Udruge, a bila je emitirana u HTV-ovoj emisiji ‘Puls’. Imala sam dugo želju volontirati, a ta epizoda mi je došla gotovo kao ukazanje, jer mi je ta udruga i u kvartu, dvije minute hoda od stana. Riječ je o konceptu dnevnog boravka za beskućnike, gdje se oni mogu doći istuširati, oprati robu, pojesti, ugrijati zimi, družiti. Voljela bih reći da sam s dijelom korisnika, kao i Slavicom koja je ondje zaposlena, danas prijateljica, a ne volonterka. Neopisivo su mi pomogli (na jednoj duhovnoj razini) u izazovnim fazama života. Smatram kako je volontiranje, prije svega, potreba i želja onog koji volontira. Tada i ne govorimo o čistom altruizmu, zar ne? Filozofiju na stranu - svakako je bolje kad želimo pomagati nego kad ne želimo... Pa na obostranu korist.
Poznato je da volite peći kolače. Koji vam najbolje uspijeva i možete li nam dati recept za neki jednostavniji kolač koji bi mogli pripremiti i početnici?
- Ako je poznato, drago mi je (smijeh)! Uf, godine rada su tu, nisam bila prirodni talent. Kolač koji radim najčešće i koji je zahvalan za svaku prigodu, a ujedno zamiriši po cijeloj kući je kuglof od limuna. Ako govorimo koji je mojem nepcu najdraži - to je torta Pavlova, nazvana, naravno, po glasovitoj balerini, zbog svoje delikatne teksture. Recept nije neka filozofija. Radi se beze, ali ne kao kora, nego u obliku gnijezda - u omjeru 50 grama kristal šećera na 1 bjelanjak. Ja koristim 4 bjelanjka, dakle 200 grama šećera. Poanta je u što duljem mućenju najprije bjelanjaka, a zatim sasvim postupnom dodavanju šećera u njih, žlicu po žlicu. Nakon dobrih 15-ak minuta pjevušenja nad zdjelom - na papiru za pečenje od šauma treba formirati ‘gnijezdo’, koje se više suši nego peče oko sat vremena na 150 stupnjeva. Nakon gašenja pećnice - ona se ne otvara dok se sama ne ohladi, što je prilično važno, kako beze ne bi puknuo, u ohlađeno ‘gnijezdo’ koje je zaista krhko (oprez!) ide šlag (umućeno slatko vrhnje) i na vrh svježe voće, a ja najčešće koristim jagode. Eto, ako sam nekog motivirala - drago mi je. Samo hrabro, sretno i - dobar tek!