Tarik Filipović velika je televizijska zvijezda. Možda upravo zbog toga što on nimalo ne brije na opojnu zvjezdanu slavu. Oni koji ga godinama znaju kažu kako se popularni glumac i mnogima omiljeni televizijski voditelj zapravo nije promijenio od dana kada se, kao mladić, zaposlio u satiričkom kazalištu Kerempuh u danas kultnoj ‘Spikom na spiku’ i ‘Skrivenoj kameri’. I sam Tarik sebe opisuje kao jednostavnu, normalnu osobu, a mi ćemo dodati i da je duhovit i nadasve profesionalan. O glumačkim ulogama, televizijskom poslu, prijateljstvu s Miroslavom Ćirom Blaževićem, kao i o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, ovaj veliki obožavatelj nogometa (kojeg je kao klinac i sam igrao), progovorio je u razgovoru za Studio.
Nakon čak 9 godina ove jeseni na HRT vratili ste se i vi i kviz ‘Tko želi biti milijunaš’? Možete li se sjetiti što vam je prvo prošlo kroz glavu kada ste čuli da ćete ponovo voditi taj kviz?
- Pomislio sam kako zapravo nikad nisam rekao da se više neću vratiti u ‘Milijunaša’. Taj kviz je jedna moja stara ljubav koja je bila nestala iz mog života. Nisam inače pristaša recikliranja, ali ispalo je da ‘Milijunaš’ nije bio jedini povratak koji se dogodio ove godine, jer smo se nakratko vratili i s ‘Bitangama i princezama’, ponadavši se da bismo mogli napraviti još jednu sezonu...
Što se povratka u ‘Milijunaša’ tiče, osjećam da sam se vratio negdje gdje pripadam. Kada sam doznao da ću ponovo voditi taj kviz osjetio sam uzbuđenje, a tijekom devet godina koliko ga nije bilo, kad bih čuo muziku iz kviza, dok su klinci igrali tu igricu, osjećao sam se kao da čujem neku svoju staru himnu.
Televizijski gledatelji mahom su oduševljeni vašim povratkom u kviz, a hvale vas i strastveni ljubitelji kvizova koji osim domaćih redovito gledaju i strane kvizove. Gode li vam pohvale?
- Drago mi je čuti ih. Gode mi pohvale, naravno. Ne znam koliko ljudi znaju, ali naš ‘Milijunaš’ bio je svojedobno uvršten u tri najbolja izdanja tog kviza u svijetu. Očito je da se vidi da radimo i da pritom uživamo, a to što radimo sviđa se većini. Ljudi hvale kvizove, Hrvatska je postala zemlja kvizaša, jednog ozbiljnog lobija kojeg će svi morati poštivati. Naravno, poštujem i one kojima se ne sviđa što i kako radimo.
Kako se spremate za snimanje ‘Milijunaša’? Znate li unaprijed koja će pitanja biti postavljena natjecatelju koji sjedne preko puta vas?
- Nemam priprema, ako se u pripreme ne računa to što se moram obrijati, okupati, oprati kosu, dati da me našminkaju, obući odijelo, izabrati naočale, kravatu... Dobro, to radi Nataša Svekler, lažem, nisam ja (smijeh). I to je sve. Jasno, uz to što se trudim dati najbolje i kad sam loše raspoložen, kad nisam naspavan. Smatram da je to minimum startne pozicije u kvizu, da emitiram natjecateljima dobru energiju, da im, ako im već ne mogu pomoći, ne odmognem...
Premda je, znate, u opisu mog radnog mjesta i to da im mogu odmoći na nekim pitanjima ili im poljuljati samopouzdanje. Što se odgovora na pitanja u kvizu tiče, naravno, ja ih ne znam. Lakše mi je da je tako. Ovako, kad se postavi pitanje, a u igri je veliki novčani iznos, mirno mogu gledati čovjeka preko puta sebe u oči.
Koliki vam je, čisto ljudski, napor potreban da ne pomognete kada vidite da je netko vama simpatičan zapeo na nekom pitanju, na koje vi znate odgovor? Pomažu li vam tu, u smislu da nehotice ne odate odgovor, i glumačke vještine?
- Mnogi natjecatelji, pogotovo oni koji su više puta bili u kvizu, kažu da postoji ta ‘tarikologija’, da se u dubini očiju može pronaći sjaj. Ne znam, možda nešto iz duše dođe do očiju, ali ja sam uvjeren da imam hladan pogled, pravi hazarderski, kockarski iz kojeg se ne vidi apsolutno ništa. Iskreno, već sam istreniran: znam da do petog pitanja mogu ljudima pomagati, a nakon toga možemo razglabati, ali, kad se netko žali da sam mu odmogao, mirne duše mogu reći da to nije istina. Nikome ne odmažem!
Preko puta vas sjede ljudi koji na pitanja (bez obzira na to znaju li točan odgovor ili samo nagađaju), odgovaraju razmjerno brzo, kao i oni kojima za pojedini odgovor maltene treba cijela emisija. Hipotetski - da se vi natječete, mislite li da biste bili od onih ‘brzopoteznih’ ili biste ipak dugo razmišljali prije nego li odgovorite?
- Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Ja mislim da bih ja bio brz, jer kao glumac ne volim neprirodne pauze. Mislim da bih poštivao dinamiku kviza, kao što je i naši natjecatelji uglavnom poštuju. Jasno, ima i onih koji zaborave da su u kvizu, bulje u ekran, šute, a mi ih molimo da razmišljaju naglas, da polemiziramo, jer ipak je to kviz show za TV gledatelje.
Tarik Filipović i Zlatko Dalić
Kad smo kod ljudi koji vole dobro razmisliti o svom odgovoru u kvizu, tj. sporije odgovaraju, činjenica jest da ni ta duga promišljanja, zahvaljujući vama, nisu dosadna. Lazo Goluža jednom je to nazvao ‘tarikovanjem’. Što je točno ‘tarikovanje’?
- Ispravak netočnog navoda: Lazo Goluža, tata naših kvizova, ‘tarikovanjem’ je nazvao ovo moje ‘ljudovanje’, odnosno moj pokušaj približavanja svakom čovjeku, okolnim putem ili izravno... Jer kad dođemo do čovjeka, dođemo i do njegove opuštenosti, uspijemo dobiti da nam o sebi kaže nešto što možda i nije mislio reći, da nam pruži najbolje od sebe. Eto, to je Lazo nazvao ‘tarikovanjem’.
Dok ‘Milijunaša’ nije bilo na TV ekranu godinama ste vodili kviz ‘Potjera’. Koga biste od ‘lovaca’ kao hipotetski natjecatelj zamolili da vam u ‘Milijunašu’ bude ‘džoker zovi’?
- ‘Potjera’ je meni stvarno kviz koji mi je uz ‘Milijunaša’ top topova. Dramaturški je sjajna. Ja sam uvijek govorio da su u ‘Potjeri’ prave zvijezde lovci. Voditelj je tu na usluzi, skretničar, domaćin, ali lovci... Lovci su glavni. Bilo mi je teško napustiti ‘Potjeru’, jer je taj kviz također bio dio mog života, ali drago mi je što je ‘Potjera’ sada u sigurnim rukama mog prijatelja i kolege Joška Lokasa. Koga bih zvao da mi bude ‘džoker zovi’? Zvao bih apsolutno sve lovce, a kada bi to bilo moguće zvao bi i našeg Mirka Miočića. Imao bih, dakle, pet ljudi s kojima bih ‘pokrio’ apsolutno sva područja.
Jeste li ikad kao natjecatelj sudjelovali u nekom kvizu i kako ste prošli?
- Sudjelovao sam tri puta u nekim kvizovima. Jednom sam bio četvrti, jednom peti, jednom drugi. Nije loše, zar ne? No, nisam bio nikad u nekom ‘ozbiljnom’ kvizu, teško da bih to sada i mogao.
Na što biste sada, u ovom trenutku, potrošili osvojenih milijun kuna?
- Bilo bi to kao u onom vicu: od milijun kuna vratio bih kredit, a ostali nek’ čekaju (smijeh).
Uspješan ste čovjek. Imate prekrasnu suprugu, dva sina... Kako ste prije 20-ak godina zamišljali samog sebe u ovim godinama?
- Ne biste vjerovali, ali upravo ovako.
Filipović kao admiral Lošo u filmu 'General'
Nedavno ste se zbog spremačice koja je pokrala vašu obitelj našli na stranicama crne kronike. Kako ste se kao čovjek osjećali kada ste spoznali da je netko kome ste s punim povjerenjem dali u ruke ključ od vašeg doma to zloupotrijebio?
- To je jedna od situacija u mom životu za koju nikad nisam vjerovao da će mi se dogoditi. Naime, ta je gospođa radila tri godine kod nas i sad već znaju što nam se dogodilo: pokrala nas je, priznala je to, potpisala je priznanje, a mi smo joj, ljudski, dali rok od godinu dana da nam nadoknadi štetu. No, ona je umjesto toga naknadno promijenila priču i to tako degutantno da to ne da u životu nisam doživio nego nisam ni čuo za takvo što. U takvim situacijama čovjek se mora braniti od nečega za što nije kriv ni 0,01 posto...
OK, prošlo je, ali ono što me najviše boli je bilo to što su mediji u početku pisali ‘Tarik i Lejla optužili’... Nismo mi nikog optužili! Neki portali su kasnije spominjali i riječ ‘silovanje’. A to je mene toliko zgrozilo da to nikad neću zaboraviti. Oprostiti vjerojatno hoću, ali neću zaboraviti da je ta riječ stajala uz moje ime i prezime. Meni je sam taj čin nešto strašno, nešto najgore. Da sam ja netko, kao što kažu Indexi, takvi bi ljudi dobivali najrigoroznije moguće kazne.
I zbog toga će mi dugo trebati da se oporavim od toga da sam stavljen u takav oduran kontekst. Presuda je sad donesena, gospođa je osuđena na uvjetnu kaznu, jer prethodno nije bila kažnjavana, a nije bila kažnjavana jer je mnogima vratila ukradeno, a mnogi nisu imali dokaza. Javilo mi se, naime, puno ljudi koje je pokrala. Žao mi je, međutim, što mediji nisu prenijeli da je sve što je ona rekla u svoju obranu neistinito i da je sve izmislila. Ali, dobro, tješim se da izdrži čovjek i gore stvari od toga što se nama dogodilo.
Televizijska ste i glumačka zvijezda, no ne stječe se dojam da vam je slava ikad udarila o glavu. Godinama imate isti broj telefona, uvijek se javljate na pozive, pristojni ste i korektni kada vas na cesti zaustave vama nepoznati ljudi. Kako vam je uspjelo odoljeti opojnom zovu slave? Jeste li ikad za samog sebe pomislili da ste zvijezda, bolji od drugih?
- Ja stvarno ne smatram da smo mi, koji imamo više prostora u medijima samo zato što se bavimo poslom koji je medijima zanimljiv, neki bogomdani ljudi. Nikad nisam došao kući i razmišljao o sebi kao o nekakvoj glumačkoj televizijskoj zvijezdi. Ja razmišljam samo o kvaliteti svog posla i o tome kako ljudima učiniti večer u kazalištu ili pred televizorom ljepšom. A nakon toga, kako doktori vele, kad skinem bijelu kutu, više ne razmišljam o tome.
Prošlog tjedna predstavljali ste pred publikom autobiografsku knjigu Luke Modrića i niste krili radost zbog toga...
- Naravno da mi je bila čast. Luka Modrić zadnji je kapetan naše reprezentacije, a ja sam nogometni fan. Meni nogomet puno znači: to je moje veselje i strast. Tko ne voli, ja to poštujem, međutim ja volim i molim da se to jako poštuje.
Joško Lokas i Tarik Filipović
Za koji klub navijate i kakav ste navijač?
- Navijam bučno i žučno. Emotivan sam dok navijam. I premda imam 47 godina i dalje maštam kao klinac: ‘Aha, ako Dinamo dobije bod protiv Atalante...’ Maštao sam ja i da moj Čelik bude u Ligi prvaka... Postoje, naime, četiri momčadi za koje navijam. To je Čelik iz Zenice, klub koji je meni u krvi od moje najranije dobi, Dinamo, te hrvatska i BiH reprezentacija. I kad me Luka Modrić pozvao da mu budem moderator na njegovoj promociji bila mi je stvarno čast.
Volio bih da me, kad bude napisao svoju knjigu, pozove i Zvone Boban, jer ta dva kapetana će se pamtiti. Njihove priče poticaj su i dokaz da se u životu sve može napraviti radom, trudom, vjerom. Oni potvrđuju da je sve u životu dohvatljivo, a ja ću sada citirati tekst iz moje predstave ‘Ćiro’ koji glasi: ‘Sve je u životu dohvatljivo, sve možete postići, sve možete izabrati, jedino ženu i lubenicu morate potrefiti’.
Što mislite kakve su šanse naših reprezentativaca na predstojećem EP-u?
- Mislim da su nam šanse jako dobre. Ima tu strašnih reprezentacija: Španjolci, Belgijanci, Portugalci, Nijemci se dižu, Francuzi... Ali ja mislim da mi možemo otići do kraja. Volio bih da Hrvatska i BIH reprezentacija igraju na Europskom prvenstvu, pa da mi srce bude na mjestu.
Kad smo već kod nogometa, nezaobilazno je spomenuti i vaše prijateljstvo s trenerom svih trenera. Kada ste i pod kojim okolnostima upoznali Miroslava Ćiru Blaževića?
- S Ćirom sam prijatelj od ‘98. Hrvatska reprezentacija tada je dolazila u kazalište Kerempuh, jer im je, rekli su, donosilo sreću kada bi prije utakmice pogledali neku predstavu. Tad smo kliknuli, tada sam se sprijateljio s Ćirom, sa Zvonom Bobanom i drugim dečkima. Kako sam bolje upoznavao Ćiru, shvatio sam da je njegov život rođen za ekranizaciju, za neku predstavu, ali se on tome dugo opirao. Prije dvije godine dao je napokon ‘zeleno svjetlo’, rekao mi je: ‘Radi što hoćeš’ i ja sam krenuo s dramaturgom Antonijem Gabelićem.
Pola godine smo pisali tekst, nalazio sam se s Ćirom i napokon napravio predstavu koja je dosad odigrana više od sto puta, s kojom sam obišao gotovo cijeli svijet. Svugdje su reakcije divne, a meni je drago što je Ćiro shvatio da je to njemu spomenik za života. Njegova rečenica: ‘Hvala ti što si me za života učinio besmrtnim’ za mene je najbolje od svega.
Tarik sa suprugom Lejlom
Uskoro ćemo vas na HTV-u gledati u seriji ‘General’ u ulozi admirala Loše. Je li vam teže bilo tumačiti Ćiru ili Lošu? I koliko vam je kao glumcu zahtjevno igrati žive osobe?
- Ćiro mi je bio ‘teži’, jer to je cijeli njegov život, pa je samim tim posao zahtjevniji. Kod generala Loše, u filmu i seriji ‘General’, nije to priča samo o njemu, pa mi je s te strane bilo lakše. No, i njega sam kontaktirao radi nekih činjenica iz tog vremena. Što se općenito tiče uloga koje pripremate znajući da vas osoba koju glumite može gledati u prvom redu, neću reći da to nije lako, nego da je izazovno.
Kakav ste otac? Postoji li neki roditeljski savjet kojeg se cijeli život držite i koji sada prenosite svojoj djeci?
- Djecu se trudimo odgojiti onako kako su i nas naši roditelji odgajali, da poštuju sve, da sve različitosti smatraju bogatstvom, da budu građani svijeta, da je svijet pozornica na kojoj smo svi ljudi jednaki, da su svi ljudi braća i sestre... Učimo ih da im ništa ne smeta, ni jedna građevina, ni jedna zastava, ni jedna narodna nošnja. Mislim da su ti s takvom podlogom otvorena sva vrata u normalnom svijetu.
Kakav je Tarik privatno? Imate li kakav hobi, kako provodite vrijeme sa sinovima?
- Ne volim o sebi govoriti u superlativima, ali mislim da sam jednostavna, otvorena, normalna osoba. Mogu reći: hvala mami i tati da sam dobar čovjek, da mirno spavam u svakom pogledu. U slobodno vrijeme volim negdje otputovati s obitelji, sa sinovima otići na utakmicu, otići na neki dobar ručak, prošetati... Ništa spektakularno ni medijski zanimljivo. Ali, vrijeme brzo prolazi, ne možeš ga vratiti, a ja se trudim uhvatiti trenutak.