RAZGOVOR S GLUMCEM

Veliki ljetni intervju s Reneom Bitorajcem: ‘Glumački sam odležao kao ramstek u pacu‘

‘Neki kažu da sam isključivo komičar, a najveće uspjehe postigao sam u ozbiljnim filmskim ulogama‘
 Privatna arhiva

S glumcem, šefom kazališta i piscem, s jednim od omiljenijih lica domaće kazališne, filmske i televizijske scene - Reneom Bitorajcem - razgovaramo baš tijekom njegova odmora. Ne može se potpuno opustiti. I dalje smo u covid-eri, ispred njegova privatnog kazališta Lude kuće opet je jedna neizvjesna sezona, dok je iza glumca - treća Zlatna arena za najbolju mušku ulogu, i to (opet) u Schmidtovom filmu "A bili smo vam dobri".

Tema za razgovor doista je mnogo, a u intervjuu za Nedjeljni Jutarnji Bitorajac iznosi svoje planove, težnje, strahove... a progovara i o svom odnosu s redateljem Schmidtom, kao i o kalupima u koje ga se ponovno pokušava smjestiti - unatoč činjenici da takve glasove konstantno demantira na sceni i u svojoj igri.

Kako provodite ljetne dane, gdje se odmarate, zabavljate li se, kako izgleda vaše idealno ljeto?

- A joj… Ovo ljeto bi mi zapravo trebalo biti idealno ljeto za opuštanje i odmor, ali na žalost se ne mogu isključiti. Bojim se da je još jedna neizvjesna kazališna sezona pred nama, a kad nije samo vaša stražnjica u pitanju, osjećate veliku odgovornost. Inače jedan aktivni odmor s obitelji, Gorski kotar, Pula film festival, Sjeverni Jadran i unutrašnjost Istre s povremenim dolascima u Zagreb. Sve to skupa bez lošeg vremena, malo uz Olimpijadu i bez čitanja loših vijesti… Da, trebao sam se više opustiti…

Nedavno ste dobili Zlatnu arenu za najbolju mušku ulogu u novom filmu Branka Schmidta “A bili smo vam dobri”. Što vam znači ta nagrada u ovogodišnjoj, kako ste izjavili, jakoj konkurenciji? To vam je treća Arena za uloge iz njegovi filmova… Kako to komentirate? Kao da on kuži točno koju vam ulogu treba dati a da budete u njoj - najbolji.

- Zlatne arene su mi posebno drage nagrade jer činjenica je da snimim u prosjeku jedan film svake četiri godine. S druge strane tri od tri (tri glavne uloge kod Schmidta i tri Zlatne arene) je statistički vjerojatno neponovljivo s nekim drugim dvojcem. Na kraju, s ovom nagradom sam u top 4! Skrenuli su mi pozornost na Wikipediju s podatkom da su, otkad je pulskog festivala 1955., po 3 za glavnu ulogu osvojili još Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić, a otkad je hrvatske i Filip Šovagović, hahaha, kakva ekipa!!!

Još su samo Tadić, Gregurević i Šerbedžija ispred nas s 4. Zanimljivi podatci, ali gluma nije natjecateljska disciplina, vjerujem da svi uvijek daju sve od sebe, a na sve ostalo utječu druge okolnosti. Osim toga, nagrade su dojam određene količine ljudi zvane žiri i ne moraju uvijek biti po ukusu drugih.

image
Privatna arhiva

Kako se osvrćete na lik veteranske legende koji ste igrali u tom filmu? Kako ste se pripremali za ulogu, kako inače izgleda vaš glumački proces? Šetate li po stanu učeći tekst, gledate li se u ogledalo dok izgovarate replike?

- Za ovaj smo film imali toliko proba da nije bilo potrebe hodati po stanu i prolaziti rečenice. Pripremili smo sve do detalja neposredno prije snimanja kako bi u nemogućim uvjetima, u jeku pandemije, po velikoj hladnoći, u opasnom i ruševnom Paromlinu bili što manje. Snimili smo film u 15 dana, pa di to ima? Inače, što se mog pristupa određenom zadatku iliti ulozi tiče, on je potpuno nezanimljiv.

Nemam priča u kojima sam zbog neke uloge bio mjesec dana sa zarobljenicima u zatvoru, morao jesti 10 puta dnevno kako bih se udebljao i slične stvari. Općenito ne filozofiram po pitanju rada na ulozi. Imam neke svoje metode, ogledalo je također ponekad od pomoći, ali u kadru najčešće niste sami pa je izrazito bitan i taj timski rad, partneri i naravno redatelj koji se mora složiti s vašim idejama da biste ih realizirali.

Kažu da je lik veteranske legendu koju igrate mekši i suzdržaniji od prethodnih likova koje ste igrali u Schmidtovim Metastazama i Ljudožderu. Kažu da taj lik kuha u sebi, i nije tako agresivan i nabrijan… Ali, u njemu se nakuplja određena frustracija. Kako se sami nosite s takvim momentima, i kako se “ispucavate”, rješavate se frustracija?

- Pa dobio sam zbilja neke lijepe komentare i pozitivne kritike, iako ne mislim da neke stvari nisam mogao i prije pokazati da sam imao prilike. Ljudi me odavno pokušavaju stavljati u neke kalupe, ali ih je lako demantirati. Za jedne sam isključivo komičar iako sam najveće uspjehe postizao u ozbiljnim filmskim ulogama, za jedne sam uvijek preblizak sebi iako Ničijoj zemlji, Ljudožderu vegetarijancu nisam niti blizu, i tako.

Ovaj lik Dinka u posljednjem filmu prilično je slojevit, zahtjevan i predstavljao bi mi veliki problem prije 15 godina. Mislim da sam glumački sad već “odležao” kao ramstek u pacu pa su neki stvari dobile na težini. To je lijepo s glumačke strane, ali s one životne malo opterećuje to starenje, hahaha. Neću više o ulozi, uskoro u kinima.

image
Privatna arhiva

S redateljem Schmidtom ste surađivali na tri filma, kako je raditi s njim, kako doprinosi kroz svoj rad s glumcima glumačkoj igri?

- Poštujemo se, vjerujemo si i kužimo se. Nema dalje. Bitno je naglasiti i da je i Stanko Babić kao producent na sva tri filma isti, glumačka ekipa potpuno po mom ukusu pa je rad na filmu lišen svih nepotrebnih nesuglasica i problema. Do sada smo si obojica uspjehe naših filmova samo čestitali, a ovaj put smo to dobro i proslavili. Kako ispada da je on “moj” redatelj a ja “njegov glumac”, često sam naglašavao da se vidimo samo radno na filmovima a da ne pijemo kave u slobodno vrijeme. Ovaj put smo popili.

Još smo u Covid eri. Gledališta su krnja, projekti se snimaju sporo i manje, strahujete li za egzistenciju? Kako je snimati film i igrati u kazalištu tijekom Covid ere?

- Film smo stisnuli u 15 dana maksimalno se pridržavajući svih mjera. To je za vrijeme samog kadra bilo malo manje moguće ali sve je dobro prošlo. Za kazalište, pogotovo Ludu kuću kao jedino privatno kazalište sa svojom zgradom, to je apsolutna rak rana. Upropaštene su nam dvije kazališne sezone. Zadržali smo broj zaposlenih, ali ne da tapkamo u mjestu nego polako ali sigurno idemo u rikverc.

Rata kredita ne poznaje epidemiju, igrali smo predstave za manje od 90 ljudi u dvorani za 300, kafić nam nije smio raditi, ljudi su gledali i smijali se pod maskama, glumci su igrali po sniženim honorarima i hvala im na tome, a sve drugo je ostalo isto. Pdv, porez, struja, plin, rata kredita… Definitivno ako postoji recept kako ubiti poduzetnike u kulturi, on je aktivan. Izašli smo s rasporedom za rujan a nitko nam ne može dati odgovor za koliko ljudi možemo prodavati karte koje se pak ne mogu prodavati u petak za subotu. Nisam kukao prve godine, ali sad blago tonemo s valovima, naravno ne tonemo voljom i željom.

Što je to značilo za vašu Ludu kuću? Kako ste se snašli tijekom ove pandemije? Koji su idući planovi za Ludu kuću, što najavljujete?

- Imamo srećom našu vjernu publiku koju smo u ovako kratkom svom životu uspjeli pridobiti i prilično smo bili hrabri te se nekako održali. Planiramo kao da će sve biti uredu, ali znamo da neće. Do nove godine planiramo izlazak 2 premijere. Na jednoj predstavi radi i jedan od najvećih i najpoznatijih svjetskih klaunova, gospodin David Shinner. Ideja i planova nam ne nedostaje, ali prepoznatljivi smo po sloganu “Sjediš, piješ i još se smiješ”, publika je za vrijeme naših predstava mogla konzumirati piće, a nakon toga ostati na druženju i svirki uživo u našem Mosorog baru! Izlazak u naše ludilište nije bio samo odlazak u kazalište nego više od toga. Kraj sezone kao i kraj ljeta odigrat ćemo kao “Luda kuća na zraku”, na terasi kluba Boogaloo, a nakon toga, nitko ne zna…

Mi pitamo, ali ne zna se ništa. Nismo se osjećali dobro kad smo publici mjerili temperaturu, uzimali podatke i upozoravali ih da maske nose pravilno. Sada nas možda čeka da čovjeka voljnog da plati kartu i zabavi se u našoj kući ne pustimo uopće ako nije prebolio, cijepio se ili napravio test! Znam da to velikom dijelu građana zvuči normalno, ali iz naše pozicije definitivno nije. Isto je i s našim zaposlenicima, u protivnom nema potpore! Vjerujem da ćemo, ako ćemo po nečijem nalogu morati dijeliti publiku, raditi predstave za jedne i druge iako su nama, napominjem, svi jedni. Da, grozna vremene, puna nelogičnosti i često nepravde itekako utječu na naše poslovanje. Velik je izazov pred mnogima.

image
Privatna arhiva

Otvorili ste 2018. i vrlo skoro postali konkurentno, priznato i od publike vrlo prihvaćeno mjesto okupljanja. Koliko teško je voditi nezavisno kazalište, pritom i postizati uspjehe? Što je sve moralo biti učinjeno da Kuća zaživi? Koliko su teški bili procesi? Što je najteže, a što najlakše/najbolje tom poslu?

- Startali smo s puno upitnika nad glavom, ali hrabro i ispalo je fantastično. Već 2019 bili smo najposjećenije kazalište u Zagrebu. Naša svaka predstava, show i brojna gostovanja, bila su krcata ljudima. Nema razloga da ne nastavimo tamo gdje smo stali kada se sve vrati u normalu. Trenutno smo u posjedu najvećeg talijanskog ali i svjetskog filmskog hita Potpuni stranci za čiji smo se tekst u ozbiljnoj konkurenciji uspjeli izboriti baš mi.

Zavrtjeli smo priču oko predstava, druženje prije i poslije, Đuro i ja osobno smo se obraćali publici. Imamo mlade i vrijedne ljude koji znaju i vole svoj posao. Naravno,kad pričamo o procesima, najteži je onaj početni. 1000 papira, dozvola, kancelarija, 1000 problema, nejasnih stvari, sporog rješavanja istih, uzeli su nam dvije godine života.

Đuro je srećom otprije iz Slovenije imao iskustva s radom privatnog kazališta, a na marketingu smo se učili sami. Naš opušteni, prisni i neformalni pristup publici u komunikaciji s njima sigurno je privukao jedan veliki dio, a da ne govorimo o nekima koji nisu vidjeli kazališta dok im supruga nije rekla da kod nas mogu i pijuckati za stolom za vrijeme predstave.

U početku smo bili skeptični oko toga i oprezno pristupili kabaretskom postavu gledališta te ustanovili da on ni trunka ne umanjuje izvedbu umjetničkog djela na pozornici. Samim time, doveli smo u kazalište ljude koji jednostavno u kazalište nisu išli. Naravno tu su zaslužne i naše predstave koje količinom smijeha dođu i kao terapija.

Bojite li se braniteljskih reakcija na novi film? Je li vam tko već prišao, pisao vam…?

- Nespretno je reći da se bojim nečijih reakcija. Jako me zanimaju reakcije i tog, osjetljivog djela populacije o kojoj je film i napravljen. One naravno mogu biti i oprečne kako ni oni sami nisu često jedinstveni, iako, imam neki osjećaj da će se prepoznati i poistovjetiti s likovima. Zapravo, ne znam, nagađam, ali ovo je vrlo realan prikaz stvari iz mog gledišta.

Odnedavno vodite Novi RTL-ov zabavni show 'Ma lažeš!’. Što biste rekli, kako vam je u toj ulozi, što vam se sviđa kod takvog, voditeljskog i televizijskog posla? Nije vam to prvi takav angažman… nešto vas je “zakačilo” za voditeljske uloge. Što?

- Ja nenormalno uživam u blagodatima svog posla koji je sam unutar sebe itekako šaren i različit. Gluma u kazalištu, na filmu, u seriji, posuđivanje glasa, vođenje showova a u posljednje vrijeme čak i pisanje i režiranje. U svemu nađem zadovoljstvo, a sve je toliko drugačije i sve toliko balansiram da mi nikad nije dosadno. Sumnjam da ćete me ponovo vidjeti kako vodim klasičan show u kojem netko nastupa a ja ga najavljujem pa mi je u showu Ma lažeš vrlo prihvatljiva uloga. Na RTL-u su me sjajno dočekali i osjećam se itekako dobrodošao.

Radim sa sjajnim ljudima, a na samom showu je ludo zabavno, srećom ne samo nama nego i publici. Osjećam se kao na nekom tulumu gdje igramo neku igru. Ništa nije dogovoreno, ništa ne znam unaprijed i veselim se dolaziti u studio. U svim svojim voditeljskim zadacima se trudim ubaciti nešto svoje ili posegnuti za glumom, u ovom to čak nije potrebno koliko je opušten i prirodan. Ne lažem!

S Igorom Mešinom ste jedan od najprepoznatljivijih domaćih voditeljskih tandema. Kakav je vaš odnos privatno, što mislite zašto se tako dobro razumijete u tom poslu?

Naša televizijska epizoda je iza nas. Da se ponovo spojimo, ponuda bi trebala biti nemoralna. Igor i ja smo u super odnosima, a naš dugogodišnji tandemski voditeljski rad okrunili smo show predstavom Idemo uživo, upravo u Ludoj kući. U toj se predstavi osvrćemo i na naše poznanstvo, prijateljstvo, dugogodišnji zajednički rad ali i na TV formate, filmove serije i kazalište, jer na kraju, mi smo prije svega glumci.

image
Privatna arhiva

Kada se osvrnete na svoj bogati poslovni i profesionalni dio života, na što ste najviše ponosni?

- Imam iza sebe odličnih predstava, još boljih filmova, a ni serije NMK,a pogotovo Bitange i princeze se ne zaboravljaju. Najponosniji sam da sam nakon svega sa svojim partnerom na noge podigao instituciju kakvo je kazalište Luda kuća, jer je u tome spoj ljubavi prema tom poslu, hrabrosti i iskustva.

A ako pričamo o privatnom životu?

- Tu nema dvojbe. Najponosniji sam na svoju prekrasnu obitelj, na svoju dobru i neiskvarenu djecu!

Pojedini hrvatski vaši kolege ostvarili su i svoje inozemne karijere. Jeste li razmišljali kada o kretanju u tom smjeru? Regija je odavno vaša…

- Ja mislim da se o tome ne razmišlja, da se to dogodi. Ja niti sam razmišljao niti mi se dogodila, niti žalim za čime. Ovakvu karijeru kao mlad nisam niti sanjao. Volim Zagreb, volim širinu posla kojim se bavim i na tom sam polju presretan. Nisam pohlepan, nemam nedosanjanih snova a imam i godina. Spomenuo sam već “ramstek”, hahaha. Zapravo, još mi je plan snimiti film u vlastitoj režiji da objedinim sve kategorije, ali to će opet biti kod nas.

Kakav ste roditelj? Tko je good cop, a tko bad cop od vas dvoje? Ili mijenjate uloge?

- Copovi su u policiji, doma su mama i tata. Kao i svi roditelji ne možemo se uvijek složiti u svemu, ali srećom za većinu stvari smo jednoglasni. Mama je više s njima oko učenja, tata oko divljanja i sportskih aktivnosti, a svi smo zajedno u svemu ostalom.

Što volite čitati, gledati, slušati od domaćih autora i autorica, tko vam je u zadnje vrijeme privukao pozornost? Možete li se u tom smislu osvrnuti i na program ovogodišnje Pule? Što vam je zapelo za oko, čiji rad hvalite?

- Ne mogu se osvrnuti na Pulu jer nisam gledao druge filmove. Inače je velika žal da su organizacijske mogućnosti svih glumačkih festivala, što filmskih, što kazališnih, uvijek limitirane novcem. Dakle, na glumački festival dođete odigrati predstavu pa odete kući. Sutra isto tako drugo kazalište, prekosutra treće itd. Uglavnom se na glumačkim festivalima glumci ne druže i ne gledaju međusobno. Šteta.

Što se pak čitanja tiče, ja sam konstantno ispred nekih papira,ali u posljednje vrijeme vrlo je rijetko to neka freestyle knjiga. Čitaj ovaj scenarij, čitaj ovih 14 epizoda, napiši svoje, pročitaj ono, reci što misliš… Što se tiče nečijeg rada, nema mi ništa draže nego nekome iskreno reći da mi je genijalan. U posljednje me vrijeme to čak i ispunjava. Kao mlad si i ljubomoran i svakakav, ali sada, svatko za koga mislim da je nešto dobro napravio itekako zna.

Gledali smo vas često na televiziji… Bitange i princeze, Naša mala klinika… Kako opisujete rad na televizijskim serijama, s obzirom na film i kazalište? Gdje se procesi dodiruju, a gdje razdvajaju? Preferirate li igrati za neki medij ili vam je bitno - da igrate? Kako se nosite s tempom TV proizvodnje?

- Kako sam prije rekao, tajna je u doziranju. Malo film, malo predstava, malo serija i ništa nije dosadno. Serija je možda najzahtjevnija. Konstantna buđenja u zoru i cjelodnevni boravak s istim ljudima u skučenom studiju na 2 mjeseca itekako može biti stresan. Ipak, na obje spomenute serije bilo je nevjerojatno zadovoljstvo raditi. NMK smo snimali u Ljubljani, u vremenski odvojenim blokovima. Kad ste u drugoj državi nema svakodnevnih problema,a druženje nakon snimanja postane imperativ koji smo mi koristili na najbolji mogući način.

Rad na Bitangama bio je neusporedivo teži i naporniji, ali to i čini razliku između te dvije serije. I jedna i druga se i nakon 11 godina od prestanka snimanja ili repriziraju, ili gledaju s jednakim žarom kod novih generacija. Danas pak, a nedavno sam s Matanićem snimio i veliku seriju Područje bez signala koja će uskoro krenuti s emitiranjem, prava dramska serija je sve sličnija filmu. Pripreme su detaljne i dugotrajne, snimanje polagano s različitim objektivima i iz brojnih kuteva pa i velikog broja repeticija. Na kraju krajeva, epizode danas često traju kao dvije trećine filma.

Pišete kazališne i TV tekstove, sudjelujete na projektima koje snimate kao koscenarist… Kako se snalazite u ulozi pisca, što vas tu najviše privlači a od čega u tom poslu možda - strahujete?

- To mi je najzanimljiviji hobi ikad, koji mi zapravo prelazi u ozbiljnu zanimaciju. Sam sebe sam uvjerio da mi ide, a i za velik broj toga dobio i ogromnu potvrdu publike. Iza mene su u kazalištu triler komedija Samo preko njega mrtvog i komedija Ništa ljubav samo sex. Adaptirao sam ozbiljne komade od koji je jedan i Potpuni stranci. Pisao sam za HRT, nedavno “izmislio” i Eksperiment u 10 epizoda s Milom Elegović.

U tandemu s Tarikom napisao 2 predstave koje su odigrale 500 puta, a imam i sam svoju epizodu i pol u Bitangama. Privlači me nevjerojatna lakoća pisanja kada imam inspiraciju. Tada pišem i ne prestajem,a bez da znam što će se dogoditi i kuda priča ide. To je nevjerojatno zabavno, uz napomenu da mislim da je komediju valjda 100 puta teže pisati nego dramu. Hahaha, sad kad ovi dramski navale na mene….

Tijekom 2001. godine film bosanskohercegovačkog redatelja Danisa Tanovića odnio je Oscara i to za najbolji strani film, a vi ste kao glumac bili dio pobjedničkog tima. Imponira li vam i danas ta činjenica, kako se prema njoj odnosite?

- Naravno da mi imponira. Ja sam druga glavna uloga u filmu nagrađenom Oscarom pa samim tim i dijelom zaslužan za njegov uspjeh. Iako mi je to tada bilo nešto što se samo dogodilo, iz današnje perspektive to ipak izgleda malo ozbiljnije. S tim se nosim lakše nego s Krpom i Kumerleom s kojima se ljudi na ulici stalno žele slikati, a odnosim se kao prema važnoj crtici u svojoj biografiji za koju nitko ne mari, ali i ne treba.

Od sve siline redatelja s kojima ste u dugogodišnjoj karijeri radili, koji su, i zašto, na vas i vašu glumačku igru ostavili najveći trag?

- Iskustva su da mi je s kazališnim redateljima-glumcima rad uvijek bio zanimljiviji. Da se razumijemo, nisam radio sa stotinama redatelja, ali govorim o svojim iskustvima. Ako bih baš morao nekoga izdvojiti, sjajno mi je bilo raditi s nedavno preminulim kolegom Sašom Anočićem iako sam s njim radio na samo jednoj predstavi. Na filmu valjda ne trebam izdvajati svog favorita. Definitivno Branko Schmidt zahvaljujući neegoističnom pristupu u radu i definitivno slobodi koji mi pruža.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. kolovoz 2021 16:26