Ti i ja. 7. 3. 1974. Naših 48 godina braka - uz fotografiju na kojoj sjedi u krilu svog čovjeka napisala je kratko na svom Facebook profilu Vesna Dragojević. Više od toga nije ni morala, jer fotografija na kojoj se ona smiješi Oliveru dok je on zaljubljeno gleda govori više od tisuću riječi, slaže se i Vesna, koja se za svog Olivera udavala dva puta. Prvi put u Splitu kod matičara u proljeće 1974. godine, a puno godina kasnije su crkveno vjenčanje imali i 19. siječnja 2009. godine u Vela Luci.
- Da smo doživjeli pedesetu godišnjicu braka, oženili bismo se mi i treći puta - kroz smijeh danas govori sjajno raspoložena Vesna i nastavlja:
- Ma ne radi ceremonija, nego su nam te naše svadbe bile krasan povod da se svi skupa okupimo i dobro zezamo. Koji mi je pir bio ljepši? A, svaki je bio krasan na svoj način, ali ako već trebam birati, možda mi je ipak draži bio onaj u Vela Luci, gdje smo se vjenčali u crkvi sv. Josipa, a poslije smo slavili kod našeg prijatelja Bate, koji nam je sa svojom gospođom Marijom bio kum. Bilo je super, okupili smo prijatelje i rodbinu, sjedili smo u Batinoj konobi do dugo u noć, pjevali, zafrkavali se... Na toj svadbi bio je i naš unuk Duje (u to doba imali smo samo jednog unuka), koji je tada bio mali i vjerojatno mu ništa nije bilo jasno - prisjeća se Vesna koja se za Olivera prvi put udala prije četrdeset i osam godina, nakon devet mjeseci hodanja. Njih dvoje upoznali su se u Dubrovniku u vrijeme kada je on svirao u Dubrovačkim trubadurima. To upoznavanje Oliver je svojedobno opisao u razgovoru za Studio:
- Upoznao sam je na Stradunu, prošla je kraj mene, imala je crno-crvenu kosu, dugu i valovitu. I samo je prošla. Okrenuo sam se, a i ona se okrenula u isto vrijeme. Onda sam se raspitivao tko je ona. Postojalo je sastajalište u Gradskoj kavani, tamo sam ispitivao ljude koji je poznaju tko je ona i kako se zove. Sve su mi objasnili i jedan od njih bio je posrednik, dogovorili smo sastanak. Našli smo se upravo u Gradskoj kavani jednoga jutra. Je li to bio spoj ili kava, ne znam. I tako smo tamo sjeli i dogovorili se da se vidimo i to popodne - ispričao nam je svojedobno Oliver, koji je priznao i da ženu svog života nije zaprosio klečeći na koljenima:
- Nije tu bilo romantike, šaputanja pod zvijezdama, šampanjca i ne znam čega još. Umjesto toga, kako je Vesna, koja je tada radila u bolnici u Dubrovniku, svaki vikend putovala k meni u Supetar ili Split, jednog sam joj dana rekao: 'Što ćeš dolazit', tramakavat se po autobusima, muka je to. 'Ajmo se mi oženiti pa da ti više ne moraš putovati' - u svom je stilu ispričao Oliver koji je nakon (prvog) vjenčanja s Vesnom nastavio živjeti u Splitu.
- Kad sam s Oliverom došla u Split, njegova je obitelj živjela u malome stanu u tadašnjoj Ulici XX. divizije. Za nas tamo nije bilo mjesta. Digli smo neke kredite, posudili novac i uspjeli stan zamijeniti za veći. Oliver i ja - a poslije i djeca, dakle, nas petero - bili smo u jednoj sobi, Njegov brat Aljoša je s obitelji bio u drugoj, a Oliverovi mater i otac u trećoj sobi. Kuhinja je bila zajednička. Nakon tri-četiri godine već nas je bilo jedanaestero i tako smo živjeli sljedećih osam godina... Mo'š mislit' kako je bilo: ručavali smo i večeravali u dvije smjene, a svaka nam je večer bila 'vesela večer'. U svoj stan u Tolstojevoj Oliver, djeca i ja preselili smo se tek 1982. - prisjetila se Vesna koja je tada radila kao bolničarka, dok je Oliver svirao u Batalima. Spomenimo i da je Vesna bila jedna od rijetkih splitskih trudnica koja je do rodilišta došla autobusom gradskog prijevoza. Oliver je, naime, u trenutku kada su joj trudovi počeli bio na svirci van grada, a susjed s kojim je bilo dogovoreno da je prebaci do rodilišta nije bio kod kuće.
- Ma bilo je sto takvih štorija... Ono što je najvažnije je da smo se uvijek puno voljeli i puno smijali - govori Vesna koju pitamo pamti li kakvu je haljinu imala na svom prvom vjenčanju s Oliverom, 1974. godine.
- Ja sam bila u bijeloj haljini, on je imao crno odijelo od pliša, bijelu košulju i crnu kravatu na bijele točke. Smijali smo se i tamo jer sam ja rekla 'da' prije vremena. Matičarka me pitala hoću li uzeti Oliverovo prezime, rekla sam 'da'. Ali, bio je i nastavak gdje je željela znati ostavljam li i svoje prezime. Rekla sam 'da', prije nego što je žena dovršila rečenicu. Umrli smo od smijeha. Vjenčanje smo proslavili u malome stanu na Gripama, gdje je Oliver živio s obitelji. Moja i njegova mama su kuhale. Bilo je baš lijepo - govori Vesna Dragojević.