Iako je od toga prošlo 13 godina, glumica Vesna Ravenšćak nikada neće zaboraviti osjećaj kada su joj liječnici priopćili da ima leukemiju. - Tog ću se trenutka uvijek sjećati. Prijateljica, koja je liječnica, priopćila mi je da sumnjaju na leukemiju. Isprva su krenule suze i odbijala sam prihvatiti tu činjenicu...
Srećom, trajalo je samo desetak minuta, moje sljedeće pitanje već je bilo: "Ok, što dalje? Koje su mi opcije?". Jednostavno sam sebi rekla da me očaj i suze nikamo neće dovesti, niti odvesti. Do trenutka kada su mi hematolozi potvrdili dijagnozu, već sam bila mirna i odlučna uhvatiti se u koštac s leukemijom. Mnogi su vjerovali da je leukemija dobila mene, a ne ja nju - govori uz široki osmijeh Vesna, koja već dvadesetak godina glumi u kazalištu Žar ptica.
Mnogi joj, kaže, teško povjeruju kada kaže da se ni u jednome trenutku liječenja nije bojala. Vjerovala je svojem liječniku, profesoru Aureru, koji ništa nije uljepšavao i iskreno joj je rekao kako su joj izgledi za preživljavanje 50-50. - Čitavo vrijeme informirao me o tijeku liječenja, o tome što se odvija u mojem tijelu, što me čeka, čemu služe pojedini zahvati ili pregledi - sjeća se.
Strah je u jednome trenutku ipak došao. - I to tek ulaskom u sterilne jedinice Odjela za transplantaciju krvotvornih matičnih stanica i koštane srži na Rebru. Iza mene su tada već bili mjeseci liječenja. Tek je tada sve postalo nekako konačno. Tada sam prvi put pomislila kako možda više nikada neću osjetiti sunce na svojoj koži i svježi zrak u nosnicama... Kako s Odjela možda neću izaći živa - iskrena je Vesna.
Dobro zdravlje
S Odjela je, srećom, izašla živa. Danas problema sa zdravljem nema. Nedavno je i bez većih poteškoća preboljela koronavirus. Radi punom parom. Upravo je završila snimanje jedne humoristične serije.
Leukemiju je pobijedila zahvaljujući donaciji koštane srži. Dijagnoza joj je postavljena 31. listopada 2013. godine, a na Staru godinu stiglo joj je pismo od HZZO-a u kojem je pisalo da joj je pronađen donor. Ako se u obzir uzme da je vjerojatnost za pronalaskom nesrodnog donora jedan prema sto tisuća, malo je reći kako je Vesni to bio divan novogodišnji dar.
Nakon uspješne transplantacije, prošle su dvije godine prije nego što je dobila kontakt žene koja ju je spasila svojom donacijom koštane srži. Njezino ime je Bianka, a živi u Njemačkoj. - Procedura je takva da mora proći određeno vrijeme prije uspostavljanja kontakta. To je zbog mogućeg recidiva bolesti, ali i zbog toga što pacijent ponovno morati primiti donorove krvotvorne matične stanice ili koštanu srž.
Pravilo, kako svjetskog, tako i europskog, a i domaćeg Registra dobrovoljnih darivatelja, jest anonimnost. Nakon dvije godine smanjena je mogućnost recidiva bolesti i otvoren put prema upoznavanju donora i primatelja. No u slučaju povrata bolesti, darivanje više ne ide preko Registra, već osobno - tumači nam gospođa Vesna.
Njihov prvi kontakt bio je preko pisma. - Pisala sam joj o sebi, o tome kako živim, tko sam, što volim... Pokušala sam joj opisati osobu kojoj je spasila život... Naš prvi susret bio je na aerodromu u Stuttgartu, njenom rodnom gradu. Sišla sam s aviona, ušla ravno u njen zagrljaj i samo plakala. Nismo morale reći baš ništa - sjeća se.
Bianka, srećom, dobro govori engleski. Provele su nekoliko dana zajedno. - Razgovarale smo o svemu. Pričale smo o djetinjstvu, o ljubavima, brakovima, poslovima, glazbi... Otkrila sam da je jako duhovita i rockerica je u duši. Baš kao i ja. Ima prekrasnu obitelj, baš se jako vole suprug i ona, zajedno su dvadeset godina - kaže Vesna.
Kada se danas osvrne na vrijeme borbe s leukemijom, čini joj se da joj je bolest došla kao svojevrsni blagoslov.
- Vjerujem da to ojača čovjeka i promijeni mu neke poglede na svijet. Naučila me da promatram i osluškujem, čujem i pratim prije svega sebe, a onda i svijet oko sebe. Naučila sam kako imamo samo danas, da je sve kako treba biti, i kako će doći ono što želimo samo ako smo u miru i ako to zatražimo na pravi način. Dala mi je bezbroj predivnih situacija, poslova, putovanja i perspektive na koje ranije nisam bila spremna - kaže.
Podrška
Za vrijeme bolesti puno joj je značila podrška okoline. Među brojnim lijepim gestama, tu je i ona u kojoj su njeni prijatelji napravili pjesmu "I ti si nekome lijek", kao znak podrške. - Ta je pjesma svojevrsna himna topline, prijateljstva i kolegijalnosti. Imala je cilj potaknuti ljude da se pridruže Registru dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica i koštane srži. Činjenica da je nastala zbog mene, i za mene je neopisivo blago, tim više što većinu ljudi osobno uopće nisam poznavala.
Neke sam upoznala kasnije, neke ni do danas, a stali su za mikrofon i pjevali. Za mene. Zato jer je važno. Nije li to divno? Sjećate se kako sam rekla da mi je bolest došla kao blagoslov? Evo još jedan dokaz u prilog tome. Zahvaljujući meni bliskim ljudima, ja sam se vidjela kao heroinu, hrabru ratnicu koja ne odustaje, i koja će pobijediti bolest. To su ljudi iz moje okoline učinili za mene. Dali mi krila da preživim. Duhovno i emotivno. Za ostalo su se pobrinuli fenomenalni liječnici, s kojima sam i dan-danas u kontaktu, s nekima i u bliskom - kaže.
U konačnici, pitamo ju što bi poručila obitelji i prijateljima onih koji se bore s leukemijom. Kako im najbolje mogu pomoći? - Tako da ne negiraju bolest. Ona neće nestati čarobnim štapićem. Tu je, i treba se boriti. Ne prihvaćati ne kao odgovor. Ili ne mogu. Možeš i moraš. Pitajte slobodno sve što vam nije jasno. Primijetite da netko vama drag nema više kose. Pitajte ga je li mu teško, ali isto tako, recite da će kosa narasti. Jer hoće. Pitajte što mu treba i što želi. Ja sam išla u kino. Kazalište. Na kave. Slušala o ljubavnim problemima svojih prijateljica. Nitko nije titrao oko mene kao da sam već mrtva. To je najvažnije. I bez sažaljenja. Ono ne pomaže, kao ni rečenica "Drži se". Mrzila sam tu frazu - iskreno će Vesna.