Glazbenici koji su život posvetili klasičnoj glazbi rijetko su u medijima i teško mogu ostvariti slavu kakvu uživaju njihovi “zabavni” kolege. Iznimka su, možda, vrhunski pijanist Maksim Mrvica ili planetarno popularni duo 2Cellos. Djeluje to katkada i pomalo nepravedno, znajući koliki su trud uložili u svoje cjeloživotno obrazovanje i koliko rada stoji iza svakog njihovog nastupa.
No, to ni u čemu nije spriječilo mladu i nadarenu Anu Gjud da život posveti svojoj najvećoj glazbenoj ljubavi - violončelu, od kojeg se ljubomorno ne odvaja već godinama.
Porijeklom iz Paraćina, Ana je učila na najboljim konzervatorijima, nastupala u velikim dvoranama, a šira javnost imala ju je priliku upoznati prije nekoliko godina kada je oformila ženski gudački kvartet Vortex Strings, gdje svira uz još tri nadarene glazbenice. Ana je svirala i uz neke od ponajboljih umjetnika naše scene, poput Ane Rucner ili Tonyja Cetinskog, kojem je nerijetko u pratećem bandu. Ovih dana pripremila je iznenađenje za svoju publiku. U glazbenim je vodama praktički otkako je prohodala, no trebalo je mnogo godina da svjetlo dana ugleda pjesma “Vilin san”.
Omiljeno glazbalo
Pjesma koju sam nedavno objavila namijenjena je djeci cijeloga svijeta. Zove se “Vilin san” i napisana je davno, mislim da sam imala malo manje od šest godina. Napisala sam i glazbu i tekst, ali sada smo snimili samo instrumentalnu verziju. Tekst ću, također, jednom otpjevati. Pjesmu sam odlučila snimiti u ovo vrijeme izolacije zbog koronavirusa, sa željom da djeca makar na trenutak odlutaju u svijet mašte, glazbe i bajke te zaborave na situaciju koja nas je pogodila. Na svojem YouTube kanalu objavljivat ću pjesmice za djecu u idućem razdoblju objavljivati pjesmice za djecu. Ako barem jednom djetetu izmamim osmijeh na lice, moja misija bit će ispunjena - otkriva nam simpatična glazbenica.
Upravo njezin instrument, violončelo, proteklih godina dobiva na popularnosti, no nije uvijek bilo tako. Kada je, kaže, upisivala osnovnu glazbenu školu, na godini ih je bilo samo dvoje violončelista, a kada je upisala Akademiju, samo trinaestoro, od kojih je nekoliko njih odustalo.
- Tijekom godina violončelo postaje sve popularniji instrument, što mi je iznimno drago jer je rad i trud koji moje kolege gudači ulažu u vještinu sviranja bilo kojeg instrumenta vrijedan svake pozornosti. Sretna sam kad vidim da djeca pozitivno reagiraju na violončelo, u to sam se nedavno i uvjerila kada smo sa Simfoničarima izvodili baletnu suitu ‘Orašar’ Petra Iljiča Čajkovskog, mnoga djeca su potrčala baš za violončelo - kaže glazbenica.
A za instrumentima i ona trči od najranije dobi. U domu u rodnom Paraćinu sve je bilo u znaku pjesme, sporta i glazbe, zbog čega Ana kaže da joj se čini da je prvo propjevala, a tek onda progovorila.
- Ja bih pjevala, a tata bi me pratio na gitari. Kada bi tata imao posla, otišla bih bratiću pa bi me on pratio na gitari. Obično sam uvijek dobro znala melodiju, a tekst bih izmišljala, tako da bi mi se zbog toga znali smijati. Violončelo sam prvi put ugledala kod susjede koja je bila malo starija i tada se rodila ljubav, nisam imala ni punih sedam godina. Zvuk me je opčinio, boja oduševila, a izbor klasične glazbe je definitivno odredio djed, koji je svirao trubu, pa se tako u našem domu slušala i klasična glazba - prisjeća se.
Škola za talente
Životni put malene Ane bio je tako snažno zacrtan da je u nježnoj dobi od sedam godina otišla u dva i pol sata vožnje udaljen internat - Školu za muzičke talente u Ćupriji. Tamo će provesti idućih deset godina, sve do svoje sedamnaeste, te završiti osnovnu i srednju glazbenu školu, kao i osnovnu školu općeg obrazovanja te gimnaziju.
- Bili smo kao mala vojska, disciplinirani. Ustajanje svako jutro u isto vrijeme, vježbe istezanja, natjecanje za najljepši ormar na katu. Osim što smo po cijele dane vježbali svoje instrumente i učili, pomagali smo po dvorištu i sadili biljke te se brinuli o voćnjaku. Profesori su nam bili zamjena za roditelje, a stariji učenici uzori. Njegovale su se prave vrijednosti, borio se kako je tko znao, svatko na svoj način, pošteno, iskreno, dječje i kada je netko drugi bio bolji, nije bilo zavisti, nego zdrave radoznalosti. ‘Što on to radi bolje od mene i kako da ja to kod sebe poboljšam?’ Odgovor na to pitanje dobiva se kada se riječ ‘dar’ pročita obrnutim redom: rad - otkriva svoj životni kredo Ana. U internatu je bilo teško, kući je odlazila samo vikendima, a kad je bila starija i imala više obaveza, to se prorijedilo na jednom mjesečno. Isplatilo se, kaže, jer je osobine koje je tamo stekla naučila primjenjivati i primjenjuje i danas u životu i karijeri.
Proteklih godina najvažniji dio njezina rada je kvartet Vortex Strings. Uz nju na violončelu, tu su i Ana Dražinić i Vlasta Crnogorac na violinama te Ana Marija Šir na violi. Osim što je Vortex Strings brzo postao član Simfonijskog orkestra HRT-a, razvijaju i solističku, točnije kvartetsku karijeru.
Žene u kvartetu
- Ljudi koji me privatno poznaju, znaju da je komorna glazba moja velika ljubav. Neko vrijeme sam se time bavila profesionalno te sam ju predavala. Odatle želja za stvaranjem Vortex Stringsa, jer volim taj spoj instrumenata u kojem je istodobno svatko glavni a nije, gdje jedni bez drugih ne možemo i svatko ima podjednako važnu liniju, gdje je jedino bitna fraza, a pratnja diše prema njoj. Zvuči divno, a nije nimalo jednostavno. Čak i ako skupite maestralne glazbenike, niste sigurni da će jedan gudački kvartet zvučati dobro jer se mnogo stvari treba poklopiti. Vortex Strings čine prekrasne umjetnice. Nismo se otprije poznavale, ali smo se vrlo brzo prepoznale. One ovoj priči daju smisao i mogu reći da sam sretna i zahvalna što kraj sebe imam takve osobe i glazbenice. U našem kvartetu žena ženi nije vuk, nego najveća podrška - kaže Ana Gjud. Kvartet je dosad ostvario brojne nastupe na koncertima, izložbama i drugim kulturnim događanjima, a za iduću godinu priprema svoj prvi ciklus koncerata. Svakako je drugačije kada svira njih četvero ili kada su dio golemog orkestra.
- Razlika je u tome što vas u orkestru povuče čarolija snage više od 80 ljudi koji dišu i stvaraju kao jedan. Kad čujete s kojim žarom svira kolega do vas, motivirani ste da budete što bolji. S druge strane, u kvartetu je atmosfera malo opuštenija. Oblačimo razne boje i uzorke, za razliku od orkestra, za koji imamo striktna pravila - za muškarce frak, a žene nose haljine bez izreza i do ispod gležnja. Druženje započinjemo kavicom uz čašicu razgovora, a probu završavamo uz čašicu dobrog vina - otkriva čari ženskog kvarteta Ana.
Glazba iz ‘Kuma’
Iza njih su veliki uspjesi. Osim što su prije dva tjedna “izbacile” prvi spot s glazbom iz legendarnog filma “Kum”, nastupile su i sa Sergejom Polunjinom, jednim od najslavnijih baletana današnjice i najmlađih prvaka Britanskog kraljevskog baleta, pred 40.000 ljudi, a uoči izolacije publika ih je imala prilike čuti i u zagrebačkoj Areni na velikom koncertu Nine Badrić.
Violončelistica Ana Gjud
Proteklih tjedana Ana dane provodi sa suprugom Filipom Gjudom, također poznatim glazbenikom, s kojim se upoznala u Sloveniji. Spojila ih je, otkriva, glazba i vjeruje da se ljudi iz iste branše mogu bolje razumjeti. Zbog toga im boravak kod kuće u doba epidemije ne pada teško.
- Dane provodimo educirajući se i čisteći kuću. Filip je upisao online program Berklee College of Music i po cijele dane piše razne aranžmane te se povremeno uključi i preko Skypea čuje s profesorima. Za nas glazbenike vježbanje i učenje nikad ne prestaje jer moramo održavati formu kao i sportaši. Ja sviračku higijenu održavam Ševčikovim etidama, koje svakodnevno vježbam jer mi pomažu pri dobivanju lakoće u sviranju. U pauzama osmislim kojom bih pjesmicom mogla razveseliti najmlađe i kad inspiracija dođe, upalim kameru tako da odmah odsviramo ono što je došlo na pamet - to nas ispuni radošću i nadom da će svijet opet biti zdrav - zaključuje Ana Gjud.