U vremenima kad je glazba zamrla potisnuta koronavirusom i mjerama kojih se moramo pridržavati želimo li sačuvati fizičko zdravlje, u mjesecima kada se glazbeni festivali otkazuju ili su pod upitnikom, ne preostaje nam drugo nego sjetiti se nekih davnih dragih melodija s Opatijskog, Zagrebačkog i Splitskog festivala, koje su pobijedile prohujale godine i sa zaslugom danas nose naziv velikih domaćih evergreena, a otpjevali su ih ili skladali najeminentniji hrvatski glazbenici. Jedna među takvim rado slušanim melodijama je svakako “Ljubav ili šala”, koju je mlada pjevačica Gabrijela Novak otpjevala davne 1959. godine s Ivom Robićem na Zagrebačkom festivalu i - pobijedila.
Arsenova muza
- Taj festivalski nastup ne označava sam moj glazbeni početak, što s druge strane ne znači da uoči izlaska na pozornicu nisam imala ogromnu tremu. Sjećam se kako su mi se ruke tresle, kako sam uoči nastupa po stoti put prolazila kroz stihove pjesme u strahu da nešto krivo ne otpjevam - priča Gabi Novak, koja je te davne 1959. godine pjevala pjesmu Milutina Vandekara u aranžmanu Miljenka Prohaske. No, kao što je i sama kazala, to nije bila njena pjevačka premijera. Naime, u Zagrebu je završila grafički smjer u Školi primijenjene umjetnosti, počela je raditi u Zagreb filmu kao crtačica i scenograf te je uz to posuđivala glasove animiranim likovima. Njene vokalne sposobnosti primijetio je Bojan Adamič i pozvao je da gostuje na koncertima Big Benda u Ljubljani.
Pjevala je i pjesmu Ljube Kuntarića “Sretan put” iz filma “H-8”, a nedugo nakon toga je nastupila na Zagrebfestu s pjesmom “Ljubav ili šala”, koja se i danas može čuti na radijskim postajama i koja je bez ikakve sumnje u Gabinoj neponovljivoj izvedbi jedan od najljepših domaćih evergreena. Ne i jedini kada je u pitanju Gabi Novak, koja je otpjevala mnoge prekrasne pjesme među kojima su “Vino i gitare”, “Gazi dragi, srce moje”, “Pusti me da spavam”, “Kuća za ptice”, “Pamtim samo sretne dane”, “On me voli na svoj način”, “Ni ti ni ja”, “Pjesma je bila život moj”, “Za mene je sreća”, “Sve što znaš o meni”, “Slavit ćemo sami”, “Plava ruža zaborava”, “Otok”, “Nada”, “Hrabri ljudi”, “Odlaze dječaci, a vraćaju se ljudi”...
Arsen Dedić
Mnoge od tih skladbi napisao je upravo njen suprug, neprežaljeni Arsen Dedić, umjetnik koji je u glazbi uspješno spojio svoja dva ogromna talenta - muziku i poeziju. Životni put Arsena Dedića, koji je od malena znao da će se u životu baviti glazbom, definitivno je zacrtan 1964. godine s pjesmama “Kuća pored mora” koju je otpjevao na festivalu Melodije Jadrana i “Moderato Cantabile” koja je premijerno izvedena iste godine na Zagrebačkom festivalu šansone. Teško je nabrojati sve Arsenove festivalske evergreene, jer tu su i “Sandra” (1966.) te “Čovjek kao ja” (1965.) sa Zagrebačkog festivala, “Vino i gitare” (1967.) s Opatijskog festivala... No, Arsen nikako nije bio festivalski čovjek. Jedinstven kao čovjek i kao umjetnik dičio se time što njegove pjesme nisu hitovi na prvu, za najširu publiku, pa je tako u razgovoru što ga je za Studio dao povodom objave svog notnog albuma 2015. godine kazao:
- Na domjenku povodom promocije mog notnog albuma koji će se održati u četvrtak u Zagrebu okupit ćemo ljude bliske žanru. Dakle, šačicu njih. To mi je dovoljno. Ne sanjam o nekakvoj velikoj prihvaćenosti, iako, bilo je i toga u prošlosti. Ali, to su bili ekscesi. Ipak sam ja komorna osoba. Mnogi kažu da sam napisao tisuće pjesama, ja kažem da sam ih napisao stotine. Na sceni sam od 1951. godine, kada sam se prvi put na pozornicu popeo kao 13-godišnji flautist u šibenskoj Narodnoj glazbi. Otada sam tu na različite načine: sto i pedeset kazališnih predstava, glazba za stotine filmova, tridesetak knjiga... Što da više govorim? A i to što govorim, ne govorim da se hvalim. Pričam u samoobrani. Ja sam postao žrtva minulog rada. Počeo sam ispaštati zato što sam toliko mnogo radio - u svom stilu kazao je Arsen za Studio.
Tereza Kesovija, Radojka Šverko i Gabi Novak
Zulufi i tanka kosa
Svoj prepoznatljivi stil godinama njeguje i Drago Diklić, koji je tijekom svog stvaranja također objavio mnogo evergreena, poput “Još samo večeras”, “Oprosti, volim te”, “Opet si plakala”, “Zagreb je najljepši grad”... U “Leksikonu YU mitologije” gospodin Diklić opisan je kao “najrafiniraniji domaći jazz i lounge pjevač. Kukasta nosa, dugih zulufa i tanke kose, sa svojim izgledom lasvegaškog maitre d’-a i naročitim vokalnim stilom”.
- No, sve su fino napisali. Ni reč da bi rekel. Osim kaj mi kosa više nije tanka, nego je već godinama nemam - kroz smijeh govori Diklić, koji je svoj veliki hit, pjesmu “Još samo večeras” premijerno izveo 1962. godine na Zagrebačkom festivalu, a napisao ga je godinu dana ranije, dok je boravio u Wengelu u Švicarskoj.
- Normalno, tekst je bio inspiriran mojim oproštajem od jedne zgodne ženske koja se zapravo došla oprostiti sa mnom i samo mi je na moje molbe da ne odlazi ponavljala: ‘Ancora Stasera’, kako glasi drugo ime te pjesme. Što se pak tiče skladbe ‘Opet si plakala’ iz 1969. godine, za nju mi je inspiracija bila moja draga supruga Ljerka. Ona se, naime, jedanput rasplakala, a meni nije bilo jasno u čemu je problem. To mi je bio povod da napišem tu pjesmu. Iskreno, ni danas ne znam zbog čega se tada bila rasplakala. Pitao sam je, ali nije mi nikad rekla. Nije da me nije zanimalo, ustrajao sam, a kad mi je probala objasniti, ništa nisam shvatio. Tu sam se pomirio s time da većina muškaraca nikad neće razumjeti iz kojih se sve razloga žene mogu rasplakati.
No, da se vratimo toj pjesmi. Interesantno je da je ‘Opet si plakala’ osim mene, da je bilo sve po planu, trebao pjevati i Dean Martin. Bio sam u kontaktu s njegovim menadžerom, jako mu se dopalo kako zvuči ‘You’ll never cry again’. Ali, taman kad smo trebali realizirati taj naš dogovor, Dean je, kako mi u Trnju kažemo, zgasnul - prisjeća se Drago Diklić, koji je osim na Zagrebačkom festivalu često nastupao i na Opatijskom festivalu, pa je tamo 1963. godine i pobijedio sa skladbom “Oprosti, volim te”.
Pet godina prije toga, na prvom Opatijskom festivalu, osmišljenom po uzoru na popularni Festival talijanske kancone Sanremo, pobjedu odnosi Ivo Robić, koji je sa Zdenkom Vučković otpjevao nezaboravnu pjesmu “Mala djevojčica”. Mister Morgen u Opatiji, na terasi hotela Kvarner, nastupao je gotovo svako ljeto od 1950. do početka osamdesetih godina. No, osim Opatije, karijera ovog uspješnog glazbenika vezana je i uz brojne nastupe na Zagrebačkom festivalu, na kojem je prvi put nastupio 1954. godine s pjesmom “Ta tvoja ruka mala” Ljube Kuntarića i pobijedio. Pobjede na tom festivalu Ivo Robić ostvario je i s pjesmama “Ako nećeš da te ljubim” 1956. godine, “Ljubav ili šala” (s Gabi Novak 1959. godine), “Meštrovićev zdenac” 1960., “Zbog čega te volim” 1965. godine...
Vice Vukov
Uz Zrinka Tutića
Na Zagrebačkom festivalu pobjede i nagrade su često odnosili i Vice Vukov, Zvonko Špišić, Dalibor Brun, Josipa Lisac, kao i Ksenija Erker, koja je na tom festivalu 1974. godine osvojila nagradu za najbolju debitanticu i interpretaciju pjesme “Doći će dan” tada mlađahnog kantautora Zrinka Tutića. Uz “Proljeće je otpočelo s kišom” Arsena Dedića i “Povedi me večeras”, mladoj Kseniji, koja je dotad pjevala prateće vokale gotovo svim tada slavnim pjevačima, ostvaruje se san da i sama ode u soliste i snimi pjesme koje će “izdržati” desetljećima.
- Te pjesme su ljubavne balade i blagoslovljeno bilo ono vrijeme kad su i takve pjesme mogle biti hitovi. Postale su moja glazbena osobna karta, uvukle su se u mnoga srca i danas kad ih pjevam, neizmjerno u njima uživam, jer proteklih više od 40 godina života i svakakva iskustva dodali su im još više iskrenosti i proživljenosti - kaže Ksenija Erker.
Uz Zagrebački festival grijeh bi bio ne spomenuti još jednu pjevačicu, Terezu Kesoviju, koja na tom festivalu 1975. godine pobjeđuje s pjesmom “Zaboravi ako možeš” Đele Jusića, a pobjednički niz s istim autorom nastavlja od 1977. do 1979. godine pjesmama “Sve se vraća, sve se plaća”, “Što je ostao od ljubavi” te “Na Stradunu”. Uz to, Tereza je redovito nastupala i na Splitskom festivalu, a pjesma “Nima Splita do Splita” koju je 1964. godine prvi put izvela u duetu s Tonijem Kljakovićem postala je svojevrsna himna festivala.
S tog se festivala i dan-danas pjevuše pjesme poput “Nono, moj nono” iz 1969. godine, “Sunčane fontane” iz 1974. godine, “Nježne strune mandoline”, koju je Tereza otpjevala 1975. godine, “Sviraj mi sviraj” 1976... Na koji način Tereza bira pjesme koje će otpjevati, kako prepoznaje da su pisane baš za nju?
Tereza Kesovija
- Osjetim ih. Ne nužno na prvu. Meni su i inače besmislene priče o toj nekoj ljubavi na prvi pogled. Ne kažem da je neizvediva, ali, zar se ne možeš zaljubiti i na drugi ili treći pogled - pita Tereza i nastavlja:
- Ja pjesme biram nakon što ih nekoliko puta preslušam, a odlučujem kad sam sigurna da ću ih moći interpretirati na najbolji mogući način, kada sam sigurna da sam ih osjetila duboko u sebi. Zato mi je uz lijepu melodiju jako bitan i tekst pjesme - ističe Tereza.
Na sličan način pjesme za sebe bira i Mišo Kovač, koji je također neraskidivo vezan uz Splitski festival, na kojem je 1971. godine pjesmom “Proplakat će zora” prvi put bacio Prokurative na koljena. Na tom festivalu Mišo izvodi i “Odvest ću te na vjenčanje” (1972.), “Bijela lađa” (1973.), “Ja ne mogu drugo nego da je ljubim” (1975.), “Noćas ćemo zemlji k’o materi reći” (1977.), “Dobra ti večer, mati moja” (1980.)... Kako on bira pjesme?
Robić je predvodnik
- Nema tu mudrosti. Ili imaš pjesmu, ili je nemaš. A ako je imaš, onda je tvoje da je otpjevaš - otkriva tajnu uspjeha Mišo, koji je 2015. godine u razgovoru za Studio rado objasnio kako vidi prošlost hrvatske glazbe.
- Imaš Ivu Robića koji je izmislio zabavnu glazbu, Arsena Dedića koji je najbolji naš kantautor i Mišu Kovača koji je izmislio diskografiju - ustvrdio je prije pet godina pjevač s najviše prodanih albuma zabavne glazbe u Jugoslaviji.
Mišina popularnost
O Mišinoj enormnoj popularnosti svjedoči i anegdota koju je prije tri godine s publikom podijelio Oliver Dragojević:
Oliver Dragojević
- Moj sin kao dijete nije znao tko je pjevač, a tko nije, pa je vidio puno puta Mišu, pa mene i koji put me pitao jesam li ja taj Mišo Kovač - kazao je Oliver, koji je svoj festivalski debi imao na Splitskom festivalu 1967. na nagovor Zdenka Runjića s njegovim “Picaferajem”, skladbom koja nije dospjela na završnu festivalsku večer, no koja će postati jedna od vječno zelenih Oliverovih standarda.
Na Prokurative se vratio 1974. godine te u velikom stilu osvojio prvu nagradu publike sa skladbom “Ča će mi Copacabana”. Nakon toga je ponovno uspostavio suradnju sa Zdenkom Runjićem i na Splitskom festivalu 1975. pjevao “Galeb i ja”. Na Splitskom festivalu lansirani su i Oliverovi evergreeni “Skalinada” iz 1976., “Malinkonija” (1977.), “Oprosti mi, pape” (1978.), “Poeta” (1978.), “Vjeruj u ljubav” (1979.)...