Glumica Milica Manojlović, članica ansambla ZKM, u emotivnoj je objavi na svojem Facebooku profilu detaljno opisala trenutke kada je doznala da će nepoznatoj ženi spasiti život.
- Sad tako daleke 2006. godine kada je umrla Ana Rukavina, nas par vječno osjetljivih prijavilo se u Registar dobrovoljnih darivatelja matičnih stanica/koštane srži. Poslije tog bilo je još milijun problema i prepreka i nekako sam i zaboravila na to do prije pola godine (negdje u vrijeme godišnjice Anine smrti) i doslovno nakon tri dana sam dobila poziv s Rebra da podudaram s osobom iz jedne europske države i pitanje pristajem li na daljne pretrage i donaciju", započela je objavu.
- Već u telefonskom razgovoru mi je objašnjeno gotovo sve što znam i danas. Hvala, Martina. Odgovor nije bio težak, pristajem. Prošla sam još dodatne dvije pretrage (vađenje 10-15 ampulica krvi) koje su potvrdile podudarnost i eliminirale bolesti poput HIV-a, hepatitisa i slično – nastavlja.
Uskoro je saznala kako se njezine matične stanice poklapaju s jednom ženom iz Europe i upitali je da li pristaje na dodatne pretrage.
- Šanse da podudaram s članom uže obitelji su 25 posto, šanse da podudaram s nepoznatom osobom su jedan posto!!! Jedan u milijun. Cijelo vrijeme tog višemjesečnog procesa (ali sveukupno pet, šest odlazaka na Rebro i kompletan sistematski), non-stop za bilo kakva pitanja dostupna mi je doktorica koja vodi postupak, u svakom trenutku donator može odustati bez ikakve zamjerke – napisala je.
Nakon toga, objasnili su joj da ima dvije opcije.
- Doniranje matičnih stanica (po igla u svaku ruku, iz jedne se uzima krv, centrifugom se izdvajaju matične stanice i krv se vraća u drugu ruku, traje nekih pet sati, bez micanja, kažu slično dijalizi, nema anestezije i bezopasno je, osim što se donator poslije osjeća malo slabo, ima temperaturu i treskavicu, slično je gripi, ali jako brzo prođe, ide se doma isti dan. Za taj postupak donator prima četiri dana po injekciju matičnih stanica pred sam postupak. Drugi je doniranje koštane srži, malo opasniji, ali učinkovitiji postupak. Potvrdila sam to iste sekunde kad sam saznala da je pacijentica 2001. godište. Sve što vam smiju reći je spol, državljanstvo i godište pacijenta. Od tog trenutka donator postaje broj u sustavu – objašnjava.
Potom je opisala cijeli postupak kroz što je prošla.
- U petak sam nakon Rebra (opet krvna slika) išla još u Petrovu gdje su mi izvadili oko pola litre moje krvi koja se vraća tijekom postupka da ne morate uzimati tuđu, to traje 10-15 minuta. Malo boli ruka taj dan i to je sve. Primljena sam jučer na Rebro, daju vam apartman na tri dana, nitko vam ne smeta, obroke vam donose u sobu, svi vas žele upoznati, smijete izlaziti na kave, cigare i druženja s ljudima koji vam dođu, ulasci posjetiteljima u bolnicu su zabranjeni zbog korone. Jučer još jedno vađenje krvi i PCR test i spremni smo. Naravno da je bilo doze straha i tjeskobe noćas, uspjela sam zaspati samo na sat vremena, ali svo zlo s tim. Inače smijete uzeti tabletu za spavanje, ja nisam pa mi se vratilo. Iza ponoći se ne smije ništa jesti ni piti. Ujutro se dobije pola tablete za smirenje i voze vas u salu. Još malo zezanja s doktorima i već na trećem udisaju anestezije nestajem u sekundi. Ovdje neću o buđenju i što sam trkeljala. Iglom iz donjeg dijela leđa/zdjelice su mi izvadili oko 900 ml koštane srži. To je oko pet posto moje sveukupne koja će se obnoviti. Ništa se ne događa s imunitetom ni sad ni poslije, oporavak je individualan, većina je kroz par dana OK, nekima treba desetak. Još sam pod ketonalima pa ne znam koliko zapravo boli, ali otprilike kao kad padneš na trticu. Zaista vrlo podnošljivo. Vidjet ćemo sutra. Ja očekujem da u petak i subotu igram predstave – napisala je.
Na kraju objave, rekla je zašto je ovo sve napisala javno.
- Zašto ovo sve pišem? Zato što svi vi, zdravi, do 40 godina imate šansu napraviti isto. A ja vas želim potaknuti na to. Sav eventualni strah, tjeskoba, bol, neizvjesnost nestaju one sekunde kad se probudite iz anestezije jer ovaj osjećaj koji danas nosim sa sobom ne može se opisati. A nisam potpuno ni svjesna svega. Uglavnom mi poteče ona slana voda po licu, ali još me pere anestezija i painkillersi pa je i do tog. U Hrvatskoj je trenutno oko 60.000 registriranih donatora, ja sam tek 149. koja je to zaista i dobila priliku napraviti. Zahvalna? Zauvijek. Sad su sve misli i good vibes usmjerene na pacijenticu i čvrsto vjerujem u pozitivan ishod. Nakon dvije godine donor i pacijent se mogu upoznati. Vjerujem da ćemo i do tog doći. Sve ovo ne bi se dogodilo bez jedne osobe kojoj nemam priliku zahvaliti osobno pa ću to napraviti ovdje jer zaslužuje da cijeli svijet zna do kud su dogurale Njene dvije riječi: ŽELIM ŽIVOT. Zato, Ana, hvala ti što i iz neke druge dimenzije spašavaš živote. Spavaj mirno, večeras ću i ja – završila je.