S Koncertom za rock-grupu, orkestar i zbor, Bajaga i njegovi Instruktori tri su dana za redom rasprodali Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski. Obzirom na Bajagin renome to i nije neobično, jer u 43 godine karijere, od kojih 38 samostalnih, Momčilo Bajagić - Bajaga punio je stadione, velike arene, od kojih konkretno onu zagrebačku 2019. godine. Međutim, oko ovog serijala nastupa nastala je potpuna euforija, do kakve obično dođe kada se na sceni dogodi nešto uistinu iznimno.
Izvještaji u medijima opisali su upravo takvu atmosferu, u kojoj ne samo da je publika skočila iz svojih stolica, pjevala i plesala, već su se neki bacali i na koljena, što svakako nisu scene koje se baš često mogu vidjeti u Lisinskom. Gorile su i društvene mreže, ta nova verzija usmene predaje. Ono što je izazvalo da publika koja i inače voli Bajagin opus i odlazi na njegove koncerte, padne u takvu ekstazu, bio je koncept u kojem Bajaga & Instruktori nastupaju uz najpoznatije lokalne glazbenike, simfoničare, članove zbora i dirigente. U zagrebačkom slučaju to je bio Orkestar Josipa Cvitanovića kojim je ravnao dirigent Josip Cvijanović te Akademski zbor Cappella Odak.
S Bajagom smo razgovarali u maloj auli Lisinskog kod službenog ulaza za izvođače, netom nakon što je odradio svoj treći nastup za redom.
- Umoran sam naravno, ali samo za stajanje, noge me bole. Ali normalno, sada se nastavlja pjevati - odgovara Bajaga, još uvijek euforičan od nastupa, emocija koje je doživio na stageu. Takva je i ekipa s kojom je nastupio, ne skidaju osmijeh s lica, premda vidno umorni.
Pitamo Bajagu čini li se i njemu da je atmosfera ipak nekako drugačija, iako se s njegovih nastupa publika gotovo u pravilu vraća zadovoljna kući.
- Da. I koncert je drugačiji bio. To s orkestrom, zborom i solistima koji su uglavnom klasični muzičari, interesantno je ljudima jer drugačije zvuči. Svugdje je dobro prošlo. Prvi put smo takav koncert napravili 2019. u Beogradu, uspjeli odraditi četiri nastupa, a onda je krenula korona i sve je stalo. Ideja je bila da nas devet koliko nas otprilike ima u najužoj ekipi i pokojni Vojkan Borisavljević koji je pisao veliki dio ovih aranžmana za orkestar, idemo samo s partiturama i sviramo s lokalnim glazbenicima u svakom gradu. U pitanju su ljudi koji sviraju fenomenalno, ali opet mi nikada nismo svirali zajedno, pa je i u tom dijelu zanimljivo, jer glazba tu pokazuje svoju univerzalnost - zaključuje Bajaga. S ovim konceptom za vrijeme korone uspjeli su nastupiti samo u Skopju kada još nije bilo cjepiva, no koncert su održali na stadionu na otvorenom s velikim razmakom među ljudima i unatoč tome, kaže ispalo je odlično. Sada kada se situacija ipak donekle stabilizirala, odradili su Banja Luku, a potom i Zagreb.
- Mislili smo za Lisinski da su tri koncerta dovoljna, no izgleda da bi ih moglo biti i više. U Beogradu smo radili četiri, a mogli smo sigurno sedam, osam. No ovo nisu u klasičnom smislu komercijalni koncerti, išli smo na to da budu malo ekskluzivniji i da se ljudi moraju potruditi da dođu do karte, da stvorimo i njima i nama specijalni ambijent. Volio bih još da nastupimo i u Cankarjevom domu u Ljubljani i još u nekom gradu koji ima dobar orkestar. Bilo je govora i o Osijeku - otkriva Bajaga.
Ovakav koncept nije naravno nov, postoji u svijetu i radilo ga je već dosta Bajaginih kolega, no njemu se objašnjava, učinilo kako bi bilo dobro upustiti se u tako nešto jer na prostoru bivše Jugoslavije, iako malom, ima zaista puno dobrih orkestara.
- Volim eksperimentirati, volio bih recimo napraviti koncert i s jazz orkestrom, ali Vojkan nas je uvjerio da prvo krenemo s klasičnim. Napravio je nekoliko aranžmana koje smo probali u Nišu i to je zvučalo odlično. Tako smo odlučili ući u projekt i stvarno se isplatilo - ističe.
Na početku nastupa u Lisinskom evocirao je uspomene, prisjetio se svog prvog samostalnog koncerta u karijeri, onog u travnju 1984. kojeg je održao u kultnom zagrebačkom klubu Kulušić.
Kad smo već kod Kulušića, molimo ga da povuče paralelu između svog prvog nastupa i ovih što je upravo odradio, koliko god da to na prvu bilo neusporedivo.
- Ovo je očiti napredak u odnosu na Kulušić (smijeh). Bili smo klinci, neiskusni. A to nam je bio prvi, prvi koncert, a kada vam je nešto prvo onda niste baš sigurni što će ispasti. I naravno, tada nisam ni sanjao da ćemo za 38 godina doći do toga da sviramo s orkestrom - govori Bajaga. Lijepo je, nameće se zaključak, kada čovjek nalazi i nakon 38 godina rada nove izazove, a pored toga dodaje Bajaga, to znači i poštovanje prema publici, jer im nudite nešto novo.
No i njega je unatoč iskustvu, donekle zatekla ovakva reakcija publike.
- Prvu večer me malo iznenadilo što su tako brzo ustali, ali i u Sava centru bila je slična priča. Onda sam shvatio da nema veze gdje ste, kada ljudi nešto vole. Takva je glazba, nije ona klasična muzika, jer bilo bi stvarno glupo da na Liszta ili Brahmsa "đuskate", no Bajaga i Instruktori u bilo kojoj formi vas tjeraju da ustanete - odgovara.
Zagrebački dio sada je odrađen, tri nastupa dan za danom, što ne bi bilo lako odraditi ni nekom 25-godišnjem mladiću.
- Istina, naporno je. To je i razlog, što mi nikada ne radimo više od tri koncerta za redom jer mislim da je to neki optimum za glas. Sada mi je glas već malo načet, ali izdržao sam cijeli koncert, mislim da sutra ne bih. Morao bih dan ili dva odmoriti, to svi rade, glasnice su to i ne možete ih programirati da rade svaki dan - govori.
Nakon koncerta obično se do jutra ne može zaspati, tako i u njegovom slučaju, no čeka ga predah u kojem kaže, neće raditi ništa, gledat će televiziju, otići u kafić s prijateljima, na večeru, čitati knjige. Radit će sve, samo neće imati veze s glazbom.
Pauza mu neće dugo trajati jer s bendom mora biti u San Franciscu 11. studenog, čeka ih u Americi šest, sedam koncerta. Ništa to nije strašno, kaže, kada je normalna godina, jedino ljeto bude naporno.
- No ovo ljeto je bilo nevjerojatno. Prethodna dva su bila očajna, no ovo smo odsvirali u tri mjeseca nekih 37 koncerata. Bili smo od Demir Kapije u Makedoniji, to je skroz na grčkoj granici do Sežane u Sloveniji. Bio je tempo skoro kao ‘80-ih. I što je najluđe svi koncerti su bili rasprodani. I ne samo da su samo naši bili rasprodani, već i drugih bendova, eto toliko je publika bila željna glazbe - ističe.
Doba pandemije i na njemu je ostavilo traga.
- Na mene osobno, kao čovjeka, to vrijeme utjecalo je očajno. Jedna depresivna atmosfera, nevidljivi neprijatelji, ona silna zatvaranja, to mi je bilo grozno. Ali inspiracije je bilo dosta. Puno sam toga napravio, među ostalim i glazbu za film Dušana Kovačevića "Nije loše biti čovjek". Onda sam sa Sašom Loknerom napravio glazbu za dječju predstavu "Mačak u čizmama", jako zanimljivo je to bilo za raditi. Napravio sam i mjuzikl "S druge strane jastuka" s mojim hitovima, a pored toga i puno novih pjesama. Neke nisam snimio, zabilježio sam ih tek kao demo snimku, ali imam jedno desetak gotovih pjesama. Ipak, nećemo raditi još novi album jer te dvije godine bez sviranja su nas prilično ubile, onako mentalno. Za sada još uvijek dajemo prednost koncertima, a poziva ima non-stop, gledamo kako ih sve uklopiti i za sada izdržavamo - kaže Bajaga.
Kada smo već kod njegova autorstva, pitamo ga kako su neke od njegovih pjesama nastale.
- "Tišina" je nastala u Tajlandu. Svirao sam gitaru i to neku lošiju pošto nije bilo druge i na njoj sam napravio temu za "Tišinu". Tek poslije nekoliko mjeseci napisao sam glazbu i tekst. Nije zapravo bilo nekih neobičnih priča kako su neke od njih nastajale, ali se događalo recimo da napišem pjesmu za neku predstavu, predstava se nikad ne postavi, a pjesma ostane. Ili napravim pjesmu za film, on se ne snimi, a ja pjesmu objavim i ona prođe dobro - odgovara.
A kako je nastala "Kad hodaš"?
- Ta pjesma je dugo nastajala i imala je nekoliko verzija. I da konačno razbijem te tračeve kako je Zdravko Čolić odbio "Kad hodaš". On je odbio verziju koja je otprilike imala pola ove koju sam snimio još za perioda s Ribljom Čorbom. Jednostavno bila je to neka druga pjesma, neki mornari su se spominjali, ne znam čak ni zašto. Onda sam promijenio pjesmu više puta i došli smo do ove verzije koja je sada. A to rijetko radim. Stvarno ne mijenjam, kada je završena više je ne diram, a ova je bila završena jedno tri puta. Ima pjesama koje recimo napišem odmah. Pjesme "Moji drugovi" i "Da budemo noćas zajedno" napisao sam iste večeri kada sam došao sa svirke. I pisao sam ih doslovno kako ide pjesma. Tri minute sam pisao "Moji drugovi" i tri minute "Da budemo noćas zajedno" - otkriva.
Nema pjesama koje mu se više ne daju izvoditi. To je, kaže, odavno prebolio. Bude ti, objašnjava, u početku karijere čudno što ljudi traže hit, ali onda pomisli na Rolling Stonese i da im "Satisfaction" mora biti na svakom koncertu. A na tisuće su ih odsvirali. S time se pomirio, no i dalje ga prati nervoza prije nastupa.
- Uvijek je imam. Nije to trema, nego taj neki osjećaj u želucu. I vjerujem ako ostanem bez njega, da ću se prestati baviti glazbom jer će to značiti da me ona više ne zanima - uzvraća.
Inače, razdoblje korone pored privatno depresivnog raspoloženja koje je bilo neka opća stavka, novih pjesama i projekata, donijelo mu je i unuku koja je stigla krajem 2021.
- Jako je lijep osjećaj postati djed. Kada sam dobio unuku Saru bilo je to slično kao kada mi se rodio sin Marko, njezin tata. Naravno, s tim što sam tada bio jedno trideset puta uzbuđeniji, u strašnoj frci, a sada uzbuđeniji u toj nekoj opuštenoj radosti - otkrio je za kraj Bajaga.