ROKO SIKAVICA

‘‘Zlatna jaja‘ presudila su da postanem glumac. Teško mi se bilo nositi s popularnosti nakon ‘Ruže vjetrova‘‘

Roko Sikavica nominiran je za Zlatni Studio, a konkurencija su mu Miki Manojlović i Ljubo Zečević

Roko Sikavica

 Cropix

Roko će vam biti nova hrvatska snaga, već jest. I tko zna dokud će dogurati. I na filmu i u kazalištu. Jer nije bilo lako to napraviti, pronaći u sebi to što je on uradio... Tako je o Splićaninu Roku Sikavici za Slobodnu Dalmaciju nedavno govorio legendarni Miki Manojlović, koji je s njim glumio u "Stricu". Nekih mjesec dana poslije Roko je s Mikijem finalist Zlatnog Studija u kategoriji najboljeg glumca, a za Slobodnu Dalmaciju otkrio je kako se osjeća zbog toga.

Glasajte za svoje favorite u finalu Zlatnog Studija!

Kakav ti je osjećaj ne samo što si dijelio set i kadar s jednim Mikijem nego si se na kraju našao s njim u istoj glumačkoj kategoriji u konkurenciji za nagradu?

- Čudno je to poprilično. Za vrijeme fakulteta moji kolege i ja bili smo poprilični poštovatelji veličine Mikija Manojlovića. Zapravo, bili smo fanovi, jer smo citirali čika Marka (‘Underground‘), Stojana (‘Rane‘), Mehmeda (‘Otac na službenom putu‘) i koristili te antologijske izjave u svakodnevnom životu u raznim situacijama. I dalje neke od tih scena znam napamet od riječi do riječi. I onda završite fakultet. Dobijete priliku kod sjajnih redatelja Davida Kapca i Andrije Mardešića, koji maštaju o tome da im naslovnu ulogu tumači Miki Manojlović, ali ne vjeruju da je to moguće. Pa skupa s njima razmišljate kako bi bilo totalno ludo da on pristane na to.

Onda Miki pristane, počinje vam se ostvarivati san. Onda na čitaćim probama treperite, želite biti kul, al‘ ne ide. Počne snimanje, sve to postaje normalno. Stric dolazi i maltretira obitelj, dobivate pljuske i ‘bečke‘ od Strica, sjedite mu u krilu i s njim jedete zagorene kekse i pokvarenu puricu. Onda Stric ode u Njemačku, i vi se spustite u glumačku sobu i počnete razgovarati s Mikijem, koji je neposredan, šaljiv, normalan, ali i dalje predstavnik i vođa jedne od najplodnijih era kinematografije ovih prostora. Pa odete na filmsku turneju s njim. Postanete prijatelji. Nominiraju vas skupa s njim u istoj kategoriji za najboljeg glumca. Ne znam kakav je osjećaj, kako biste se vi osjećali na mome mjestu?

image

Roko Sikavica

CROPIX

Sklizak teren

Jesi li, koliko i što najviše naučio od Mikija snimajući "Strica"? Također, pod onim: "Jer nije bilo lako to napraviti, pronaći u sebi to što je on uradio", Miki je ciljao na tvoju ulogu, odnosno lik mladića koji glumi da je pubertetlija. Kako ti je bilo to postići?

- Miki je igrao u više od stotinu filmskih i televizijskih rola, kazališnima ne znam broj. Čovjek je vidio i iskusio sve što se može iskusiti, ali i dalje je otvoren prema novom iskustvu i zaigran kao da mu je to prva uloga i prilika u životu. To je umjetnička filozofija koja je ostavila najveći dojam na mene. Moram priznati, bio sam jako uplašen zbog uloge. To nije mentalno deficitarna osoba, to je jedan normalan mladić koji ima svoj život, vjerojatno ide na fakultet, izlazi s prijateljima, naganja ženske i onda mu taj svijet uništi jedan psihopat i tjera ga da sudjeluje u izopačenoj predstavi u kojoj glumi dijete. Pritom, taj Sin nikad nije ni išao na dramske radionice, Lidrano i slično. Dakle, nema pojma o glumi. Pronaći način izgovaranja dječjih rečenica, ponašati se kao dijete, sve je to jako sklizak teren. U jednom sam trenutku mislio da mi je karijera gotova i da će gledatelji osjećati susramlje kad me budu gledali. Međutim, uz ogromnu podršku i ekspertizu redatelja, malo-pomalo počeli smo graditi taj lik. U jednom smo trenutku shvatili da kako dani u filmu prolaze, tako se Sin sve više opušta u svojoj ulozi djeteta (kojoj se jako odupire u početku filma svojim mladenačkim cinizmom i ironijskim odmakom), dok u jednom trenutku totalno ne prolupa i postane silom prilika ‘pravo‘ dijete u tijelu odraslog muškarca. To je bio ključ koji mi je otvorio svjetove i nakon toga nekako sam lako protutnjao kroz snimanje.

image

Roko Sikavica

CROPIX

Koja su tvoja sjećanja na pubertetski period, tj. odrastanje u Splitu? Kako ti je bilo postati sin Ivane Roščić i Gorana Bogdana, koji ti prije mogu biti (naj)stariji brat i sestra?

- Odrastao sam na Mertojaku i on je duboko upisan u moj sustav. Sva ta lica, sve te priče uvijek me vesele i intrigiraju. Najdraže mi je bilo u ‘šumici‘ na Mertojaku igrati s ekipom iz ulice ‘Pa pa u Rimu‘ (gađanje plastičnim mecima iz plastičnih pištolja), a najdraži dio te igre bilo mi je laganje da te metak nije pogodio, a jest, i još pritom boli k‘o sam vrag. To je bila gluma. A svi su lagali, to je dio folklora. Kako sam bio odličan učenik u osnovnoj školi, pubertet me je malo ‘odnio‘ u srednjoj školi, ocjene su malo pale, ali nikad nisam upao u loše društvo. Pred kraj srednje škole bio sam u ‘Ruži vjetrova‘, imao sam svoj novac, serija je bila gledana u Splitu, ljudi su me znali. Teško mi je bilo nositi se s tim, ipak sam imao 17 godina, veliki su to bili izazovi za adolescenta. Al‘ nekako, na sreću, nije otišlo u krivom smjeru, a moglo je. To mi je iskustvo puno pomoglo u daljnjem radu i formiralo me kao osobu. A što se tiče Ivane i Goge, bilo je smiješno i jako smo se zezali na tu temu. Ali moguće je da su mi roditelji, dobili su dijete rano, zalomilo se. Mada njihova mladolikost, i ja pored njih sa svojim fizikusom, daje začudnost filmu i mislim da je to jako zanimljivo. Nesvakidašnje.

image

Roko Sikavica

Tomislav Kristo/Cropix

‘Ja bih to‘

Kako ti je bilo proživjeti osamdesete u filmu kao dekadu u kojoj se nisi ni rodio?

- Osamdesete su razdoblje koje mi je dosta blisko, što po filmovima, što po pričama. Nekad imam osjećaj kao da sam bio tamo. Cijeli taj seting osamdesetih je dosta filmičan i bilo je divno biti u toj kući, u tim kostimima, ali ne mogu reći da je bilo neobično jer je ta moda implementirana opet u današnju, a ti retro komadi namještaja dosta su poželjni i skupocjeni danas i možete ih vidjeti u dizajnerskim stanovima. Sve se to vrti stalno u krug, čini mi se.

Koji je film (ili nečija uloga) zaslužan što si uopće odlučio postati glumac?

- ‘Zlatna jaja‘ Bigasa Lune i Javier Bardem. Nije mi to najdraži film, ali sjećam se da sam, kad sam ga pogledao, finalno odlučio ‘ja bih to‘. Snimao bih takve filmove.

Godina ti je počela odlično zahvaljujući Zlatnom Studiju. Kako će se nastaviti?

- Nominacija me iznenadila i zahvalan sam žiriju. Nominacija renomiranog stručnog žirija već je nagrada sama po sebi. Kao službeno nezaposleni glumac, nikada nemam planove. Zasad neke stvari vise u zraku i nisu sigurne, al‘ uvijek se u ovo zimsko vrijeme dogode neki pozivi. A dok se ne dogode, glumim u splitskom HNK u predstavi ‘55 kvadrata‘, za koju mi je žao da ne igra više, ali evo imamo nekoliko izvedbi u veljači i ožujku, i dječju predstavu ‘Ne može‘ po motivima slikovnice Vojka V, u produkciji BoomTeatra.

image

Zlatni Studio

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. siječanj 2023 13:13