Aleksandra Cvjetkovića (58) na TV ekranu trenutačno gledamo u čak dvije serije: “Novinama” na HTV-u i “Pravoj ženi” na RTL-u. U obje serije glumi negativce, a u tim ulogama osjeća se, kaže, nadasve inspirirano i poletno.
U seriji “Novine” igrate utjecajnog građevinskog tajkuna Marija Karduma kojem se žuri preuzeti novine kako bi zataškao pisanje o prometnoj nesreći s kojom je povezana njegova majka. Kakav je Kardum kao lik?
- Nepredvidiv. Beskrupulozan. Da bi opstao u poslovima kojima se bavi, mora biti vrstan kockar, vrhunski igrač, brz, koncentriran, nepogrešivi ekvilibrist. Da bi njegov mehanizam funkcionirao, svi dijelovi moraju raditi besprijekorno, do zadnjeg kotačića. Tragična nesreća koju je izazvala Kardumova majka ubacila je u njegov “sistem” zrno pijeska, no za njega to nipošto ne znači zaustavljanje postrojenja. Koliko god rubna situacija bila, sve se rješava odmah, u hodu i sa smiješkom.
Jeste li imali prilike u svakodnevnom životu susretati ljude nalik Kardumu?
- Kako ne. S nekima sam u mladosti i prijateljevao. Danas ih nerado srećem i ne poželim popiti piće s njima. Zapravo, najradije bih iskapio teglu meda da ublažim još uvijek gadan okus u ustima pri samoj pomisli na njih.
Zbog čega Karduma ne doživljavate kao suštinski negativnog čovjeka?
- A zbog čega ne? Vremena su teška i na cijenu su isplivale neke druge “kvalitete”. Riječi koje predstavljaju staromodne vrline, kao što su npr. poštenje, skromnost, humanost, potpuno su se izlizale od pretjerane upotrebe, a oni koji se vole njima kititi ili su odavno zaboravili ili nikada zapravo nisu spoznali njihovo pravo značenje. No, zar je to razlog da se sijeku glave? Da je tako, ovo društvo bi odavno bilo bezglavo. Tko je dobar, a tko loš već odavno je, nažalost, postalo samo pitanje kuta gledanja.
Gode li vam sjajne kritike serije “Novine”?
- Naravno da gode. Rezultat je to sjajnog rada cijele ekipe na čelu s redateljem i pozitivne, kreativne i zaigrane atmosfere koja je vladala na setu. Pa i seljaku je drago kada mu susjed pohvali njegov kukuruz, krumpir ili vino.
U svijetu je prisutan trend u kojem se ugledni filmski redatelji i glumci sve više okreću serijama. Što mislite o tome?
- To nije trend, nego potreba. Jake svjetske TV kuće gotovo su zamijenile velike filmske divove. TV serije sve više izgledaju kao jako, jako dugi filmovi. Poduprte korporacijskim novcem i globalnom distribucijom, raspolažu vrlo izdašnim budžetom, koji omogućuje da u projekt dobiju slavna, pa i neka od najkvalitetnijih glumačkih imena na svijetu; logika nameće i jako redateljsko ime koje su u stanju dobro i platiti. No, da ne bih pretjerao i cinično sve svodio na pitanje novca, serija je, kao okvir za pričanje filmske priče, očito format koji savršeno odgovara filmskim kreatorima, ali i vremenu i životnim navikama današnjih filmskih konzumenata.
Je li vam zahtjevnije glumiti pozitivca ili negativca?
- Podjednako. Važno mi je da lik nije crno-bijeli, da nije klišej. No, iskreno, zločesti dečki ipak su zanimljiviji. U njima se vidljivije prelamaju oprečne ljudske osobine, jednostavno su bliži nama, od krvi su i mesa. Svi bismo mi željeli biti pozitivci, ali nekako se lakše poistovjećujemo s onima koji griješe, imaju sumnje, stranputice, kajanja... Da se razumijemo, dobar pisac može i od pozitivca i od negativca napraviti sjajan lik. Ali teško je biti dobar glumac ako moraš izgovarati loše rečenice, ako ti je lik papirnat i pokreću ga naivne ili potpuno nepostojeće motivacije.
Osim u “Novinama”, gledamo vas i u seriji “Prava žena” na RTL-u. Tamo glumite TV producenta Maksa. Kakav je on lik, kako biste ga opisali?
- Maks je žrtva samoga sebe. Sve njegove “zle namjere” tako su djetinjasto bezopasne i prozirne da na kraju naude samo njemu. U prijašnja vremena Maksa bismo okarakterizirali kao “šibicara”, no mlada generacija više ne zna što je to. Oko njega postoje puno gori tipovi, iza čijih igrica ostaju leševi i slomljene ljudske duše. Maks mi je jako drag i koliko god u danim okolnostima imam prostora, pokušavam od njega učiniti jednog simpatičnog, ljudima bliskog malog gada.
Tko je beskrupulozniji i opakiji, Maks ili Kardum?
- Kardum, naravno. Veliki igrači rade velika sr...
Vaša prva uloga bila je ona Rice, prije gotovo 40 godina, u “Velom mistu”.
- Upravo to, zar već 40?! Rekao bi Arsen: “O, mladosti, stani na čas...” Ah. Puno divnih ljudi s kojima sam bivao na setu. Previše bivših. Bilo je časno živjeti s njima i učiti od njih.
Godinama ste glumačku karijeru gradili u Italiji. Zašto to razdoblje svog života nazivate “zlatnim vremenima”?
- U Italiji sam proživio intenzivne glumačke godine kada sam kao čovjek prštao od snage i ideja, grabio iz projekta u projekt, radio kao profesor na Akademiji, proputovao cijelu Italiju s kazalištem, snimao u svakom kutku te fascinantne zemlje, živio u svakom pogledu 200 na sat i nisam osjećao umor. Upoznao sam dragocjene ljude, s nekima se i dandanas čujem. No, i tamo su neki, nažalost, zauvijek otišli.
Zašto ste se 2005. vratili u Hrvatsku?
- A zbog čega i inače ljudi rade gluposti? Ili polude ili se zaljube.
Biste li kao Ličanin voljeli da se neka serija snima u Lici?
- Nisam rođen u Lici, ali se tako osjećam i volio bih da je to istina. Rođen sam u Sisku, ali moji su roditelji oboje Ličani iz Gračaca. Što se ideje tiče, nitko sretniji od mene kada bi se tako nešto dogodilo.
Koja vam je prva asocijacija na Liku?
- Sve je ljepše kad se zatvore oči. Livade su zelenije, ljudi jedri, nasmijani, mirisi gotovo opipljivi. Realnost je upravo suprotna. Čak ni snjegovi više nisu onako bijeli kao nekada niti dovoljno debeli da pokriju bijedu, jad i nebrigu. Tužno mi je proći kroz moj Gračac.
Je li se netko u vašoj obitelji bavio glumom?
- Nitko se od mojih nije bavio tim povlaštenim poslom ili zvanjem. Tražeći svoj put, jednostavno sam se spotakao o taj ludi kamen. I ne žalim. Moglo je biti i gore.
Koja je bila najzahtjevnija uloga koju ste dosad ostvarili?
- Bilo ih je dosta. Sve su uloge zahtjevne ako se potrudiš dati im prostora u svojoj mašti. Glumački posao postaje kreativan u trenutku kada napisane riječi treba napuniti “mesom”, životom, a kad riječi zavibriraju, poslu i užitku nikad kraja!
Što je najčudnije što ste do sada morali napraviti zbog neke uloge?
- Hm. Kupati se na vrelu rijeke Bosne u studenom kao Jago u “Otelu”, igrati sat vremena na metar visokim štulama kao Richard III...
Zahvaljujući svojem poslu, pronašli ste i ljubav. U kolegicu glumicu i jazz pjevačicu Jasnu Bilušić zaljubili ste se 2003. dok ste zajedno glumili u predstavi “Marat-Sade” na Brijunima. Je li Jasna vaš najoštriji kritičar?
- Pa nisam ju ja pronašao zahvaljujući poslu, već zahvaljujući svojim očima (smijeh). Jasna je vrlo objektivna kritičarka. Naročito kad me hvali.
U kojim ste projektima Jasna i vi imali prilike zajedno raditi?
- “Marat-Sade”, “Hamlet”, “Balkan Inc.”, “Tajne” i sada u “Pravoj ženi”. U početku je bilo malo čudno, ali sada je već bolje. Ne bojim je se više toliko.
Jednom ste rekli da se bojite starosti. ..
- Ma ne bojim se ja starosti, nego nemoći. Bojim se ovisiti o nekome, biti nekome na teret. Zapravo me to ljuti. Možda i djeca toliko plaču kad su mala jer se žele što prije osamostaliti...