Pisao sam prošli tjedan o predstojećem ljetnom odmoru televizijskih ljudi, kad kreće ljetna programska shema, a ta znači da i komercijalne postaje prestaju emitirati kojekakve skupe premijerne formate te kreću s reprizama. Najtvrdokornija franšiza među takozvanim stvarnosnim natjecateljskim formatima ove je godine upravo Superpar. Nikako da izblijedi, da ne ostane od njega ni traga u TV rasporedu.
Ljudi koji u ovom programu jeftino prodaju vlastitu intimu za novac jesu ogledne žrtve medijske industrije, njegova potrošna roba, koju ta industrija troši onako kako generali troše trećerazredne vojnike. Trećerazredne ovdje prije svega zato što je njihova intima dosadna koliko je dosadan i radijator, pa može zaintrigirati zaozbiljno jedino one prirodno zlobne ili one prirodno glupe. Možda bi uz ovakve programe valjalo propisivati isticanje upozorenja o njihovoj štetnosti, kao za duhanske proizvode. Onako kako na omotu duhana krupnim bijelim slovima na crnoj podlozi piše “pušenje uzrokuje rak usta i grla”, tako bi se možda uz ovakve programe trebali emitirati telopi u dnu ekrana: “gledanje ‘Superpara‘ uzrokuje depresiju” ili “sudjelovanje u ‘Životu na vagi‘ može vam skratiti život”.
Netko će kazati da to nije moguće, budući da se, primjerice, ne može dokazati da ‘Superpar‘ ikome šteti. Ne može se, međutim, ni dokazati da svatko tko puši pribavi sebi rak usta i grla, a opet upravo to na omotu piše.
Najsimpatičniji mi je par kojemu je najljepše bilo dok nije imao ništa. Živjeli su po svoj prilici slabo upotrebljavajući mozak. Primjerice, unajme stan, ciča zima, mala djeca su s njima, a onda otkriju da nemaju drva… Čim im je bilo malko lakše, on je nju prevario, a ona mu je dala sve, a onda je i otišla frizeru te “napravila usne”. Zacijelo sad samo med s njih teče…
Prema tome, što se tim ljudima, kao paru, može dobro dogoditi pobijede li i domognu se, rekao bih, pristojnog iznosa kuna? Rastat će se ta Azelma i taj Ismet sudeći po njihovim dosadašnjim reakcijama na takozvane životne događaje.
Programom i dalje, kao i lani, kao i preklani, ravna Enis Bešlagić, koji je dovoljno neosjetljiv na čemer što ga i sam proizvodi da je kadar neprestano se smješkati i biti tobože duhovit. Meni je sve to jezivo i volio bih da se svim tim ljudima, takozvanim natjecateljima, pošto ih udalje iz programa, ponudi psihološka pomoć. Štoviše, možda bi producenti za sve takve programe trebali unaprijed sudionicima platiti terapiju u trajanju samog programa.
Imali su zagrebački te ini smetlari nekad na isplatnoj listi stavku koja se zvala “naknada za stid”. Birokratski dokaz da je u nas tradicionalno sramota raditi. Možda i danas postoji ta naknada. Bilo kako bilo, vjerujem da bi takvu naknadu zapravo trebalo isplaćivati sudionicima stvarnosnih natjecanja na ispadanje, kao posebnu stavku povrh honorara. Doduše, prvo bi oni sam trebali shvatiti da zapravo rade, premda je taj njihov rad zapravo štetan ne jedino za njih…