ca
PIŠE NENAD POLIMAC

Diva oduševila u novom filmu: Sophia Loren mogla bi biti najstarija dobitnica Oscara

Bit će da se rizik isplatio jer svjetski mediji bruje o tome da je glumica ozbiljan favorit za Oscara

Kad ju prvi put ugledate u filmu "Život pred nama" (u originalu "The Life Ahead" ili "La vita davanti a sé"), ne možete vjerovati da su je nekad zvali najljepšom ženom na svijetu. Ispijena, mršava, s naglašenim podočnjacima, teturavog hoda, zar je to krasotica koja nas je zavodila u spektaklu "El Cid" i u triptihu Vittorija De Sice "Jučer, danas, sutra"? Ipak jest, sa svojih 86 godina (zapravo 85, jer se snimalo prošlog ljeta) Sophia Loren odlučila je odreći se svog glamuroznog imidža i uroniti u karakternu ulogu za koju se traži šminka koja poružnjuje, a ne uljepšava. Bit će da se rizik isplatio, jer svjetski mediji bruje o tome kako je glumica ozbiljan favorit za Oscara koji se dodjeljuje nešto kasnije nego što je to uobičajeno, krajem travnja naredne godine.

Jednog Oscara već je dobila, davne 1962. za film "La Ciociara" (naslov označava ženu iz tog talijanskog kraja), i tamo se odrekla uljepšavanja i pristala na scenu grupnog silovanja u crkvi od strane marokanskih vojnika, da bi 1991. dobila i počasnog Oscara. Ovaj treći stigao bi u trenutku kad su ju već pomalo zaboravili.

image
Pacificcoastnews/avalon.red/Av
image
United Archives/impress/United

"Život pred nama" druga je filmska ekranizacija romana Romaina Garyja, inače bivšeg supruga kultne glumice Jean Seberg, napisanog 1975. pod njegovim čestim pseudonimom Émile Ajar, za koji je dobio još jednu Goncourtovu nagradu. Prava na ekranizaciju odmah su otkupljena, film je režirao na pariškim lokacijama Izraelac Moshé Mizrahi, a glavnu ulogu Madame Rose, ostarjele prostitutke koja odgaja nezbrinutu djecu svojih nekadašnjih kolegica po zanatu i ostvaruje prisan odnos s malim uličarom Momom, suvereno je igrala Simone Signoret. Prozvana za međunarodno tržište "Madame Rosa", ta opora sentimentalna drama natjecala se za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma i uspjela ga dobiti. Zanimljivo je da se u konkurenciji nalazio i "Izuzetan dan" Ettorea Scole sa Sophijom i Marcellom Mastroiannijem u dosta netipičnim ulogama, ali morao se zadovoljiti samo nominacijom.

image
Ronald Grant Archive/Mary Evan
image
Pea/Afp/Profimedia

Sophia već više od deset godina nije nastupala, zadnji put smo ju vidjeli u mjuziklu "Devet" Roba Marshalla, uz galeriju najpoznatijih svjetskih glumica (Penélope Cruz, Marion Cotillard, Nicole Kidman i dr.), varijaciji na Fellinijev "Osam i pol". No, otad se povukla tvrdeći da ju njezina djeca zanimaju više od glume. Ovaj put dobila je ponudu koju nije mogla odbiti. Njezin sin Edoardo Ponti ambiciozan je filmski redatelj, kao klinac nastupao je uz majku u filmu "Aurora", glumio je slijepog dječaka. Ne tako davno snimili su srednjometražnu dramu "Ljudski glas" po Jeanu Cocteauu (u ranijim verzijama igrale su Anna Magnani i Ingrid Bergman, a ove je godine Pedro Almodóvar snimio svoju obradu s Tildom Swinton) koju je on režirao, a sada je otkupio prava za Garyjev roman i privolio Netflix da distribuira film. Sophia je, naravno, glumila Madame Rosu, ali je radnja premještena iz Pariza u Napulj, što je glumici puno više odgovaralo, a Momo iz originala više nije bio Alžirac, nego mali Senegalac. Njihova veza počne burno jer joj on na tržnici iz torbe ukrade antikvitete koje je došla prodati, no stjecajem okolnosti mali huligan završi u njezinu prihvatilištu i doznaje štošta o njoj, pa i to da je preživjela Auschwitz. Snimalo se prošlog srpnja, kad još nije bilo znakova predstojeće pandemije, a film je završen točno u trenutku kad se zaraza razmahala. Netflix je pozicionirao njegovu premijeru u kasnu jesen, od prije tjedan dana dostupan je na toj streaming platformi, a marketinški tim filma trenutačno vrlo spretno vodi kampanju koja pozicionira Sophiju kao jednu od favoritkinja za Oscara.

image
Embassy Pictures/Entertainment

Tko bi rekao da će djevojčica koju su zvali Štap i Čačkalica napraviti takvu karijeru. Sophia je rođena 1934. Već je bilo dosta kontroverzno to što je dobila prezime Scicolone, na tome je inzistirala njezina majka Romilda Villani, učiteljica glasovira, jer je njezin ljubavnik Riccardo Scicolone uporno odbijao brak (ionako je bio već oženjen). Nastavili su vezu, dobili još jednu kćer, Mariju, i to je bilo sve. Sophia je oca vidjela samo tri puta, kad joj je bilo pet godina, zatim kao sedamnaestogodišnjakinja i kad je bio na samrtnoj postelji. Rekla je da mu sve oprašta, ali ne i to što je njezinu majku i sestru ostavio bez ikakve financijske potpore.

image
Courtesy Everett Collection/Ev
image
The Hollywood Archive/Hollywoo

S petnaest godina počela je sudjelovati na natječajima ljepote, a godinu kasnije upisala je glumačku školu Centro sperimentale di cinematografia. Snimala je tada popularne fotoromane pod pseudonimom Sophia Lazzaro, tu i tamo bi se obnažila, a na filmu se morala zadovoljiti malim ulogama (statirala je u spektaklu "Quo Vadis" Mervyna LeRoya), sve dok ju nisu promovirali u ekraniziranoj operi "Aida" (1953). Izgledala je zanosno, ali je samo otvarala usta na prekrasno pjevanje Renate Tebaldi, najveće konkurentice Marije Callas. Već je tada upoznala svog budućeg supruga, moćnog producenta Carla Pontija, međutim, ističe da do prvih uspjeha nije došla "preko kreveta".

image
Everett Collection Col/Everett
image
Everett Collection Col/Everet

Dogovorili su se da ništa ne forsiraju, on joj je jedino sugerirao da promijeni prezime, pa je po uzoru na švedsku glumicu Märtu Torén postala Sophia Loren. Pontijevu ponudu da operira nos odbila je rezolutno.

Prvi pravi hit snimila je 1954., bio je to omnibus Vittoria De Sice "Napuljsko zlato". Igrala je prodavačicu pizza za kojom se svi okreću, a našla je i idealnog partnera u Marcellu Mastroianniju. Komedije "Šteta što je takva" i "Lijepa mlinarica" bile su iznimno gledane, a u obje je glumio i De Sica. Zapazili su je i u Hollywoodu i angažirali za filmove koji su se snimali na talijanskim i španjolskim lokacijama. U "Dječaku na delfinu" morala je hodati po posebno iskopanim šahtovima jer joj je partner Alan Ladd bio suviše nizak, dok se u pustolovnom spektaklu "Ponos i strast" Cary Grant zaljubio u nju i ponudio joj brak. Odbila ga je (ipak je imala samo 22 godine, a on 53), rekavši da se udaje za Pontija, koji je bio još stariji od nje. Vjenčali su se u Meksiku putem odvjetnika koji su ih zastupali, ali je brak raskinut 1962., kako bi izbjegli optužbu zbog bigamije. Legalno su se vjenčali tek 1966., kad je on dobio službeni razvod od svoje prve supruge, i ostali zajedno sve do njegove smrti 2007. U braku su rođena dva sina, Carlo i Edoardo. Njezina sestra Maria udala se za Romana Mussolinija, najmlađeg sina pokojnog talijanskog diktatora. Poslije su se razveli, ali su prije toga dobili dvoje djece, od kojih je kći Alessandra Mussolini danas istaknuta desničarska političarka.
Sophia je 1958. potpisala ugovor za pet filmova s američkim Paramountom. Svi su bili poprilično gledani, pogotovo "Počelo je u Napulju" s Clarkom Gableom i "Kuća na vodi" s Caryjem Grantom. S potonjim je imala problema zbog odbijene prosidbe, no poslije ga je ubrajala među najprivrženije prijatelje. Holivudski ju filmovi nisu zadovoljavali, zato je i prihvatila ulogu u "La Ciociari", po romanu Alberta Moravije. Prvo je trebala glumiti kćer glavne junakinje, no procijenila je da je uloga majke puno slojevitija i bila je u pravu. Dobila je Zlatnu palmu u Cannesu, a zatim i Oscara, što je bio prvi slučaj da neka glumica osvoji tu nagradu igrajući na jeziku koji nije engleski.

S producentom Samuelom Bronstonom potpisala je ugovor za dva povijesna spektakla i oba su bila impresivna. "El Cid" s Charltonom Hestonom uvrstio ju je među najtraženije svjetske glumice, a nije loše prošao ni "Pad rimskog carstva", oba u režiji holivudskog majstora Anthonyja Manna. Za potonji je dobila honorar od milijun dolara. Ipak, talijanska kinematografija nudila joj je najviše. U triptihu "Jučer, danas, sutra" u De Sicinoj režiji, s Mastroiannijem kao partnerom, i danas se pamti njezina scena striptiza (izvedenog ne baš do kraja) kojom završava treća priča. Još je bolje prošao "Brak na talijanski način", opet s De Sicom i Mastroiannijem, filmska adaptacija popularnog kazališnog komada Eduarda De Filippa "Filumena Marturano", za koju je dobila još jednu nominaciju za Oscara, a i sam film je nominiran u kategoriji najboljeg stranog ostvarenja.

Sad je već mogla glumiti što je htjela. U kostimiranoj komediji "Lady L." igrala je s Paulom Newmanom, veliki hit je bila i špijunska komedija "Arabeska", partner joj je bio Gregory Peck s kojim je odlično surađivala, a iz čiste znatiželje prihvatila je ulogu u "Grofici iz Hong Konga". Kao prvo, nikad nije glumila s Marlonom Brandom, a drugo, znalo se da je to posljednja filmska pustolovina Charlesa Chaplina. Sa starom filmskom legendom bila je oduševljena, zabavljalo ju je što je prije snimanje sve uloge htio odglumiti sam, kako muške, tako i ženske, a na pitanja novinara o Brandu odgovarala je: "Čudan čovjek".

Samo jednom je snimala u bivšoj Jugoslaviji, bila je to mini-serija "Mamma Lucia" (ili "Sretni hodočasnik") po romanu Maria Puza, u kojoj su zapažene uloge imali Mirjana Karanović, Ljiljana Blagojević i Frano Lasić. Jednom se našla i u Sovjetskom Savezu, De Sica je ondje režirao "Suncokrete", Mastroianni je glumio talijanskog vojnika nestalog u Rusiji tijekom 2. svjetskog rata, a Sophia njegovu draganu koja ne vjeruje da je on poginuo.

Film je nominiran za Oscara za najbolju glazbu. Snimala je i čudne filmove, recimo TV dramu "Sophia Loren: Njezina vlastita priča", u kojoj je glumila sebe na vrhuncu karijere, ali i svoju majku Romildu Villani. Bila je prvi ženski celebrity s vlastitim parfemom, "Sophia" iz 1981. Pozirala je za Pirellijev kalendar u 72. godini, postavši najstarija zvijezda koja se usudila napraviti tako nešto, a provela je i 18 dana u zatvoru, po vlastitom izboru, zbog utaje poreza. Sud je poslije priznao da je krivo optužena. Što je propustila? Gotovo ništa, jedino ulogu Alexis Carrington u "Dinastiji". Činilo joj se da je to previše posla, na čemu joj je Joan Collins bila itekako zahvalna.

Ako uistinu dobije Oscara, bit će najstarija glumica kojoj je to uspjelo. Dosad je rekord držala 80-godišnja Jessica Tandy za "Vozeći gospođicu Daisy", no Sophia će to sa svojih 86 godina uvelike nadmašiti.

Pet najboljih uloga

Šteta što je takva (1954.)
Virtuozna komedija Alessandra Blasettija prema priči Alberta Moravije bila je prva suradnja Sophije s De Sicom (kao glumcem) i Mastroiannijem. Marcello igra naivca kojeg dvojica iskusnih lopova pokušaju prevariti, ali sve završi malo drukčije nego što su planirali.

La Ciociara (1960.)
Sophia je bila uvjerena da će Oscara dobiti Audrey Hepburn ("Doručak kod Tiffanyja") ili Natalie Wood ("Sjaj u travi"), zato i nije došla na svečanu dodjelu nagrada. Kad su proglašeni dobitnici, Cary Grant je odmah nazvao Sophiju u Rim i saopćio joj što se dogodilo.

El Cid (1961.)
Glumica je snimila puno kostimiranih filmova, no nijedan nije bio tako dobar kao ovaj povijesni spektakl. Poseban zadatak imali su kostimografi, koji su krojili haljine tako da istaknu njezino raskošno poprsje.

Brak na talijanski način (1964.)
Za 2. svjetskog rata skromna prostitutka Filumena nalazi stalnu mušteriju u biznismenu Domenicu, a njihova veza nastavlja se i puno kasnije. Izvrsna međuigra Sophie i Marcella i natprosječna režija De Sice objašnjavaju zašto je film tako dobro primljen.

Izuzetan dan (1977.)
U zgradi u kojoj su svi stanari otišli gledati susret Hitlera i Mussolinija ostali su samo zanemarena domaćica i novinar kojeg progone zbog homoseksualizma. Njih dvoje stjecajem okolnosti započinju ljubavnu vezu. Marcello je nominiran za Oscara, ali zašto nije i Sophia?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2020 23:01