Domaći obožavatelji engleskog glumca Ruperta Everetta (61) dobili su dvostruki dar na početku 2021. Prvi je "Sretni princ", drama o posljednjim danima života pisca Oscara Wildea, kada je nakon odsluženja zatvorske kazne zbog homoseksualnosti otišao u egzil u Pariz, koja se odnedavno može pogledati u ponudi online videoteka. Zvijezdi hit-filmova "Druga zemlja" i "Moj najbolji prijatelj se ženi", koja je još krajem osamdesetih javno priznala da je gay, ta su uloga i tema bile toliko bitne da je najprije napisala scenarij, a zatim odlučila i režirati film. Druga je poslastica talijansko-njemačka visokobudžetna TV serija "Ime ruže", adaptacija čuvenog romana Umberta Eca, koju ovih dana prikazuje HTV. U njoj Everett tumači inkvizitora Bernarda Guija, a ulogu fratra Williama dobio je holivudski glumac John Turturro.
Niste li se, prihvaćajući ulogu, bojali usporedbi s popularnom filmskom adaptacijom Jean-Jacquesa Annauda iz 1986.?
- Svjestan sam da će seriju svi uspoređivati s filmom, ali tu smo u velikoj prednosti. U filmu su zbog ograničene minutaže morali izbacivati dijelove priče, a mi smo u osam epizoda imali dovoljno vremena da čak i dodamo određene stvari.
Biste li onda htjeli snimiti i drugu sezonu?
- Ne, to bi bilo smiješno. Teško je zamisliti što bi se dalje dogodilo, a, da budem iskren, nisam siguran bih li volio opet na glavi imati tu ridikuloznu frizuru.
Je li frizura jedino što vam se nije svidjelo kod inkvizitora Guija?
- On je sjajan lik, svaki bi ga glumac poželio. Opsjednut je svojom vizijom Crkve. Nemilosrdan je i bez imalo smisla za humor, što vjerojatno potječe od njegove očite seksualne frustracije.
Dakle, potpuna suprotnost Oscaru Wildeu, vašem idolu o kojem ste snimili film. Zašto vas se upravo on toliko dojmio?
- Svima nama koji smo se u sedamdesetima kretali u gay krugovima, samo nekoliko godina nakon što je homoseksualnost legalizirana u Velikoj Britaniji, Oscar Wilde i njegova strast bili su jako dobro poznati. Scenarij sam napisao još 2007., no trebalo mi je vremena da pronađem producenta i da prikupimo dovoljno novca za snimanje. Kada sam napisao scenarij, razmišljao sam jedino o tome kako je to dobra uloga. No, kako je vrijeme prolazilo, suočavao sam se sa sve više prepreka, kao da se cijeli svemir urotio protiv mene. Stvorilo je to nekakvu opsjednutost u meni, osjećaj da je ovaj projekt pitanje života ili smrti, a time očaj i bespomoćnost s kakvom se suočavao i Wilde u svojim najtežim trenucima.
Jeste li od početka znali da će to biti vaš redateljski debi?
- Ne, to je nešto što sam htio izbjeći. Pokušao sam naći nekoga drugog, ali nitko nije htio. Mislim da sam kontaktirao desetak redatelja, no svaki je od njih imao svoje opravdanje da me odbije - nekima nije bilo zanimljivo, drugi su imali svoje projekte koje su ganjali, treći su se ispričali zbog krcatog rasporeda... U jednom sam trenutku shvatio da će sve propasti ako ne krenemo što prije u snimanje. Prelomio sam u sebi i rekao da ću, ako nitko ne želi, ja morati režirati.
Zašto je Wildeov život privlačan?
- On je vrlo dobar pisac, ali postoji niz vrlo dobrih pisaca iz 19. stoljeća za koje danas tek neki znaju. Trenutak u kojem je postao besmrtan bio je kada je dopustio da ga uhite. Prijatelji su mu govorili da mora pobjeći, da je to jedini način da izbjegne zatvor, ali on ih nije htio poslušati. Čini mi se da je bio svjestan da će njegovo djelo preživjeti jedino ako dopusti da njega osobno razapnu. Zato i kažem da je on poput Isusa Krista za homoseksualce.
Kakav je bio odnos prema homoseksualcima u vašoj mladosti?
- Kada sam se sedamdesetih počeo kretati gay scenom, homoseksualnost je bila zakonski dozvoljena tek kojih sedam, osam godina. Kvaka je bila u tome da ste mogli biti homoseksualac, ali samo unutar svoja četiri zida. Pokazivanje emocija u javnosti i dalje je bilo kažnjivo zakonom. Policija je to koristila i često provodila racije u klubovima, saunama, barovima... Ako su vas uhvatili u klubu kako grlite drugog muškarca ili, još gore, kako ga ljubite, trenutno bi vas uhitili. To maltretiranje trajalo je desetak godina, sve do sredine osamdesetih.
Mislite li da vam je otvorena homoseksualnost odmogla?
- Sigurno mi nije pomogla. Danas situacija možda više nije toliko loša, ali kada sam započinjao karijeru, otvoreno priznati da ste gay značilo je plivati protiv struje. Pravila u filmskoj industriji bila su skrojena prema heteroseksualnim muškarcima, a svi ostali morali su se truditi dvostruko kako bi uspjeli.
Vjerujete li da filmovi mogu promijeniti svijet?
- Jedan film ne može promijeniti svijet, ali određeni film određenoj osobi može značiti sve. Pogotovo kada ste mladi i tek upijate svijet. Moja generacija bila je opčinjena filmovima s kraja pedesetih i početka šezdesetih. Svi su voljeli Jamesa Deana, Marlona Branda, Montgomeryja Clifta...Kada sam prvi put pogledao 'Istočno od raja', ostao sam opčinjen ljepotom Jamesa Deana i njegovim odnosom prema životu.
Kada ste shvatili da želite biti glumac?
- U ranoj mladosti. Koliko se sjećam, nikada nisam htio nešto drugo.
Niste nikada posumnjali da to možda i nije vaš poziv?
- Možda jedino na početku karijere, kada se obitelj još protivila mojem odabiru. Htjeli su da imam stabilniji posao, pa su njihovi strahovi i sumnje znali prijeći na mene. No, bile su to samo kratkotrajne misli. Skitalački život koji nudi gluma bio mi je previše primamljiv. Nudio je savršeni bijeg iz konzervativne sredine.
Kada su se roditelji pomirili s time da ćete biti glumac?
- Imao sam popriličnu sreću jer mi je jedna od prvih uloga bila u predstavi 'Druga zemlja', toliko uspješnoj da smo je na kraju postavili i na West Endu, a nekoliko godina nakon toga prema njoj smo snimili i film. Vidjevši koliko mi dobro ide, roditelji su bili ponosni i zadovoljni.
Kada ste saznali da je film 'Druga zemlja' također inspirirao talijanskog autora Tiziana Sclavija da po vama stvori lik 'Dylan Dog'?
- Nisam bio svjestan da Dylan Dog postoji sve do početka devedesetih, kada sam došao u Italiju na snimanje filma 'Dellamorte Dellamore'. Čudan je bio osjećaj vidjeti da postoji strip čiji je glavni junak napravljen prema meni. Tada sam upoznao Tiziana i sprijateljio se s njim, a on mi je poklonio sve dotad objavljene brojeve. Ali u Velikoj Britaniji ne možemo ga kupiti, pa ga, na žalost, već neko vrijeme ne čitam.