Renomirani filmski redatelj Luchino Visconti tragao je sedamdesetih godina prošljog stoljeća za 'savršenim ljepotanom' koji će igrati glavnu ulogu u njegovom novom filmu 'Smrt u Veneciji'.
Kandidat je morao imati tako zanosan izgled da bi publika mogla povjerovati da bi samo njegova ljepota bila dovoljna da odvuče pažnju Dirka Bogardea, bolesnog i ostarjelog skladatelja.
Ali Visconti nije tražio ženu, već dječaka adolescenta. Pronašao je ono što je tražio u petnaestogodišnjem Šveđaninau Björnu Andrésenu koji je glumio poljskog dječaka u mornarskom odijelu po imenu Tadzio.
Godinu dana kasnije, u Londonu, za svjetsku premijeru filma pred kraljicom i princezom Anne, Visconti je proglasio Andrésena 'najljepšim dječakom na svijetu', što je zapanjujuća titula zbog koje su neki filmski kritičari ovog plavokosog dječaka gotovo nezemaljske ljepote svrstali u rang s Michelangelovim Davidom.
Preko noći postao je super zvijezda, no njegova je slava uskoro postala 'noćna mora' koja ga je pratila čitavog života.
Viscontijeva primjedba o 'najljepšem dječaku' možda je prije svega bila marketinški trik, ali desetljećima je za Andrésena bila mlinski kamen oko vrata.
Jer kako je otkriveno u novom dokumentarnom filmu, 'Najljepši dječak na svijetu', koji opisuje duboko tragičan život, Andrésen bi bio puno sretniji da nikada nije upoznao Viscontija, kojeg opisuje kao 'kulturnog grabežljivca' koji je cinično iskorištavao i objektivizirao njegovu mladost i izgled.
Dokumentarac postavlja uznemirujuća pitanja o etičnosti snimanja filma koji je postao kultni gay film. Bogarde je bio otvoreno homoseksualan, kao i Visconti, koji je rekao da su mu među muškim ljubavnicima bili i talijanski redatelj Franco Zeffirelli i Umberto II, posljednji talijanski kralj.
Imao je 63 godine kada je snimio smrt u Veneciji (prema noveli njemačkog književnika Thomasa Manna, također gaya) s uglavnom gay ekipom. Ali Andrésen nije bio homoseksualac - a čak i da jest, tek je napunio 15 godina kad je prošao audiciju.
Premlad je, kaže, pretvoren u seksualni objekt kojeg je Visconti vodio u homoseksualne noćne klubove i koji je kasnije postao trofej za bogate Parižane koji su ga zasipali poklonima i skupim večerama kako bi s njim mogli uokolo paradirati.
Da stvar bude još gora, bio je siroče - sramežljivo dijete čija je baka postala ovisna o njegovoj slavi i zbog čega joj se nije trebalo vjerovati da ga uistinu štiti.
Proveo je godine u borbi s alkoholizmom i depresijom, a Andrésen je i dan danas uznemirena duša. Sada živi sam u bijednom stanu, pali jednu cigaretu na drugu, svađa se i stalno prekida i opet se miri sa svojom djevojkom i upada u nevolje sa svojim stanodavcem oko stvari poput štednjaka koji je zaboravio ugasiti.
'Smrt u Veneciji' teško da je film za koji bi se danas mogao snimiti u Hollywoodu. Dokumentarni film uključuje snimke Viscontija koji odmjerava dječake koji su se prijavili na audiciju tijekom europske potrage za Tadzijem koja je trajala godinama.
'Koliko je on star? Stariji je, zar ne? ' Visconti pita švedskog direktora kastinga dok im Andrésen samosvjesno pozira na audiciji u Stockholmu jednog prohladnog dana u veljači 1970. 'Da, malo. Ima petnaest godina', odgovara direktor kastinga. 'Petnaest? Jako lijepo', primjećuje Visconti. 'Možete li ga zamoliti da se skine?'
Andrésen je time bio očito zatečen, ali na kraju se svukao samo u gaće, a oduševljeni Visconti obznanjuje da je pronašao upravo ono što je tražio.
Bio je to presudan trenutak u Andrésenovom životu, no ne dobar trenutak, priznaju sada i on i njegova obitelj.
'Osjećao sam se kao da oko mene lete jata šišmiša. Bila je to živa noćna mora', kaže Andrésen o slavi i pažnji na koju je bio strašno nepripremljen. 'Bio sam seksualni objekt - velika igra.'
Andrésen sada ima 66 godina, još uvijek izgleda sjajno - premda danas više podsjeća na mršavog čarobnjaka, s bradom požutjelom od nikotina i bijelom kosom koja mu se spušta do pola leđa. Međutim, kako otkriva dokumentarac, Andrésenov život obilježila je tragedija nekoliko godina prije nego što je upoznao Viscontija.
Njegova hipijevska majka Barbro nikad mu nije otkrila identitet oca (još uvijek ne zna tko mu je otac) i nije skrivala da od života želi više od toga da bude majka Björnu i njegovoj polusestri.
Prisjeća se kako je kao dječačić stajao iza nje dok je nijemo gledala kroz prozor i razmišljala: 'Kad odrastem, spasit ću mamu.' Nikada nije dobio priliku - kad je imao deset godina, ona je nestala, a policija ju je pronašla šest mjeseci kasnije u šumi nakon što si je očito oduzela život.
Djeca su nakon toga otišla živjeti kod bake i djeda po majci u Stockholm, a obitelj nikad više nije spomenula njihovu majku.
Mladi Björn nikada nije želio glumiti, već je nastojao biti pijanist. Njegova baka, koja je željela da barem jedno od djece bude poznato, imala je druge planove.
Prije 'Smrti u Veneciji' već se pojavio u filmu, švedskoj romantičnoj drami iz 1970. godine. Za ulogu u tom filmu plaćen je 4.000 dolara.
Unatoč čestim pogledima koje Andrésen i Bogarde razmjenjuju u filmu, Visconti je javno odbacio svaku ideju da među njima postoji nešto seksualno. 'To je ljubavna priča, ona koja je čista. Nije ni seksualna, ni erotična', rekao je prilično neuvjerljivo.
Andrésenov odnos s Bogardeom nije obrađen u dokumentarcu, premda je jo 2003. u intervjuu rekao da je filmska zvijezda prema njemu 'uvijek bila vrlo ljubazna i pomalo 'britanska''. Bogarde, jedini stranac koji se potrudio pravilno izgovoriti njegovo ime, uputio je Andrésena kako da se pokloni kraljici kad je upozna.
Dva mjeseca kasnije, film je prikazan na filmskom festivalu u Cannesu. Nakon glavnog festivalskog domjenka, Visconti i njegovi prijatelji odveli su Andrésena u gay noćni klub gdje je osjetio da su se konobari i gosti trudili da mu se približe, a on se napio samo da to ne mora gledati.
Na njegovu nelagodu, postao je seksualni simbol i - za neke - homoseksualna ikona. Primao je vreće pisama obožavatelja, od tinejdžera do odraslih muškaraca.
Kasnije je posjetio Japan gdje su ga obožavatelji dočekali kao da je član Beatlesa, a čak je i sâm snimio nekoliko pjesama.
Nakon povratka u Europu, nastavio je glumiti, ali se trudio riješiti svog nadimka 'najljepši dječak na svijetu'. 1976. godine došao je u Pariz baviti se filmom. Nikad se ništa nije dogodilo, ali ostao je ondje godinu dana unatoč tome što je bio bez novca.
Čitav niz bogataša plaćao mu je sve, zasipao ga skupim jelima i darovima, osigurao mu stan i davao 500 franaka džeparca tjedno.
'Sigurno sam bio jako naivan jer sam mislio nešto poput: 'Vau! Svi su tako dragi', kaže sada. 'Mislim da se prema meni nisu odnosili tako zato što su bili dobri. Osjećao sam se kao njihov trofej.'
Dokumentarac se ne bavi pitanjem je li ga ikad koji od tih muškaraca iskoristio. Prije 18 godina rekao je da je u 20-ima osjetio prolaznu zbunjenost oko svoje seksualnosti i imao jedno homoseksualno iskustvo. 'Učinio sam to više-manje da bih mogao reći da sam probao, ali to zapravo nije za mene. Nije bilo ozbiljnije od toga', rekao je tada.
Inzistira da je uvijek preferirao žene, iako je i s njima imao problema. Nakon što se navikao da mu žene dolaze na svaki poziv, priznaje da nikada nije naučio kako doista zavoditi.
Unatoč tome, uspio se vjenčati s pjesnikinjom Suzanna Roman nakon što su 1984. dobili kćer Robine. Međutim, tri godine kasnije ponovno se dogodila tragedija kada je umro njihov devetomjesečni sin Elvin. Andrésen je ležao u krevetu kraj njega, obamro nakon noćnog provoda i pića, dok je njegova supruga vodila njihovu kćer u vrtić.
Iako se radilo o smrti u kolijevci, za tragediju krivi sebe, rekavši da je bio neadekvatan otac. 'Dijagnoza liječnika bila je sindrom iznenadne dojenačke smrti, ali moja je dijagnoza nedostatak ljubavi', kaže.
Obitelj se srušila. 'Pao sam u depresiju, alkohol, samouništavao se na sve načine koje je moguće zamisliti - bio je to ego-trip. Jadan ja, ja, ja.'
Andrésenova glumačka karijera pokazala se toliko neuspješnom da ju je više puta prekidao i radio kao profesor glazbe. Nestao je iz javnosti tako da su neki mislili da je umro sve dok se nije ponovno pojavio 2003. godine, kada je njegova fotografija iskorištena za ilustraciju prednje naslovnice 'Lijepog dječaka', ode Germainea Greera ljepoti mladih dječaka.
Andrésen se javno požalio da nikada nije dao dopuštenje za korištenje te fotografije i rekao da, budući da je tome bio izložen, žudnja odraslih muškaraca i žena za adolescentima nije nešto što bi se trebalo slaviti.
Još uvijek pati od depresije i, sudeći po filmu, često plače.
Ako je ikad postojao živi dokaz da ljepota može biti prokletstvo, on stiže u obliku dječaka kojem je vrlo manipulativni filmski redatelj ukrao djetinjstvo.