Potresna priča o genocidu u Srebrenici koju je redateljica Jasmila Žbanić pretočila u film "Quo Vadis, Aida?" bosanski je kandidat za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Svjetska premijera bila je u rujnu prošle godine na venecijanskoj Mostri kad su mnogima potekle suze gledajući ratne strahote iz Srebrenice. Radnja prati sudbinu Aide, bivše profesorice koja radi kao prevoditeljica za nizozemski bataljun, odnosno mirovne snage UN-a, čiji je zadatak bio čuvanje takozvane sigurnosne zone - Srebrenice. U trenutku kad su trupe Ratka Mladića ušle u grad, njezin muž i dva sina traže spas u UN-ovoj vojarni u Potočarima. Aida ih pokušava ondje zadržati i spasiti...
U ulozi hrabre Aide istaknuta je srpska kazališna i filmska glumica Jasna Đuričić (54), ujedno i profesorica glume na Akademiji u Novom Sadu u kojem živi sa suprugom Borisom Isakovićem, također glumcem. Ova Vojvođanka po rođenju u karijeri je ostvarila brojne uloge koje su joj donijele i značajna priznanja, poput Dobričinog prstena, nagrade za životno djelo Udruženja dramskih umjetnika Srbije, a uloga Aide svakako je ona koju neće tako lako zaboraviti, piše Slobodna Dalmacija.
Koliko vam znači nominacija za Oscara zahvaljujući kojoj će genocid u Srebrenici sad doći do još većeg broja gledatelja?
- To je jako važno i već se događa da film gleda puno ljudi, ne samo u našoj regiji, nego u cijelom svijetu. Naravno da ova nominacija stavlja priču o Srebrenici u prvi plan, međutim film postavlja bezbroj pitanja za sve ljude na našoj planeti. Kako je moguće i koji je to trenutak u ljudskom životu da se nešto tako dogodi...? Film nudi katarzu što je u današnja vremena rijetkost, jer izostaje u nekim drugim umjetničkim djelima, ne govorim samo o filmu, nego i o knjigama, predstavama. Mi smo u tome uspjeli i to je divno. Ljudi su istinski dirnuti.
Oni koji su pogledali film imaju samo riječi hvale za vašu ulogu koja malo koga ostavlja ravnodušnima. Kako vam je bilo igrati Aidu?
- S profesionalne strane prije svega izuzetno provokativno jer to je jedna velika uloga koja se glumicama uistinu rijetko događa u karijeri. Dugo sam nesvjesno priželjkivala takvu ulogu. Dobila sam priliku proživjeti sve ono što se događalo u Srebrenici, a što sam godinama nosila u sebi. Ne pripadam onim glumcima koji puno govore u javnosti, pogotovo izbjegavam teme o politici. Ne želim da me se svrstava na bilo koju stranu i čitavu svoju karijeru tome težim. Kroz ulogu Aide sam također obazriva, trudila sam se da ona bude arhetip majke bilo gdje u svijetu.
Koliko ste znali o Srebrenici prije samog snimanja?
- Znala sam, naravno da sam znala. Upoznata sam sa svime što se tad događalo na prostorima bivše Jugoslavije. Ticalo me se i tiče me se još uvijek. To je bila moja zemlja i taj rat me činio jako nesretnom. Imala sam osjećaj da mi se raspada cijeli život. Za ulogu sam se dodatno pripremala istražujući, čitajući i gledajući mnoge materijale. Kad je u pitanju bliska prošlost, puno sam opreznija neko kad u kazalištu igram, recimo, lik od Shakespearea. Možda je smiješno jer svi mi govorimo istim jezikom, ali puno sam vremena provela učeći bosanski dijalekt, posebno taj srebrenički koji je različit od sarajevskog i banjalučkog. Trebalo je savladati i određene dijelove na engleskom tako da sam imala osjećaj kako zapravo glumim na dva jezika.
U filmu dosta trčite. Čak vam se tijekom snimanja dogodila i ozljeda.
- Da, i to nimalo naivna. Ozlijedila sam Ahilovu tetivu snimajući jednu scenu. Na sreću nije pukla, ali je bila jako načeta. Velik dio snimanja provela sam u užasnim bolovima, ali nisam željela odustati. Liječnici su cijelo vrijeme bili na setu, stavljali su mi obloge i davali terapije. U sebi sam stalno govorila: 'Šuti i trpi, to nije ništa. Ne znaš ti što je sve druge Aide boljelo u tom trenutku'. Uspjela sam nekako izgurati i tek nakon snimanja posvetila sam se mirovanju i saniranju ozljede baš kako treba.
Koju vam je scenu bilo najpotresnije snimiti?
- Pričala sam puno o tome. Da ne otkrivamo previše onima koji nisu gledali, reći ću samo da je riječ o scenama pri kraju filma. Prepoznat će gledatelji. Samo po sebi, kao i u realnom životu, to su strašne situacije. Nije samo meni bilo teško to snimati, već i Jasmili i cijeloj ekipi.
Rekli ste nedavno da se ljutite kad vas pitaju kako je bilo igrati bosansku ženu. Jeste li se bojali prihvatiti ulogu s obzirom da ste rođeni u Srbiji?
- Nisam. Ne vidim razliku između bosanske, srpske ili hrvatske žene. Makedonske ili neke žene iz Afrike. Kao što sam vam prije rekla, mi pričamo isti jezik, tu se događaju neke razlike glede mentaliteta, međutim, ja ne prihvaćam razlike. Stalno se ponavlja ista priča čije su žrtve veće, koliki je broj, vi ste nama pobili toliko... Ne pristajem na to. Za mene je čovjek - čovjek i žrtva - žrtva. Upravo me zato ljute klasifikacije i odvajanja.
Za londonski Guardian ste rekli da ne vjerujete kako bi vam Aida mogla ugroziti karijeru.
- Pa što da radim? Radim ovaj posao već jako dugo i ako je ovo nešto što će mi ugroziti karijeru, neka. Ali ne mislim da će se tako nešto dogoditi.
Mislite li da ovaj film može zacijeliti stare rane ili će ih još više produbiti?
- Ne bih ga radila da ne mislim da je iscjeljujući. I sami ste mi rekli kako ste imali potrebu javiti mi se nakon što ste pogledali film. Morali ste se javiti upravo zbog ovoga o čemu sad razgovaramo. Gledajući Aidu postoji i nešto što vas istovremeno liječi.
Voljeli biste da Aidu pogledaju mlađi naraštaji. Zašto?
- Vrlo je važno da ga vide mladi s ovih naših prostora u što većem broju. Oni su naša budućnost. Ljuti me jer ih se uči nekim krivim vrijednostima i narativima koji su nacionalistički i radikalni, a to je pogrešno. Kad netko od tih mladih ljudi pogleda film u tišini svoje sobe, možda će sam sebi postaviti pitanje i zapitati se što se zapravo dogodilo u Srebrenici. O tome se ne priča i oni jako malo znaju jer se Srebrenica spominje samo onda kad treba skupiti političke poene, o bilo kojoj strani da se radi.
Kako komentirate veličanje 'Dare iz Jasenovca' u Srbiji i istodobno diskreditiranje Aide u smislu da se genocid nije dogodio?
- Nisam pogledala 'Daru', planiram to napraviti. Ne znam zašto se uopće uspoređuju i nije mi jasno jer su to dva različita filma. Mogu samo reći da oba trebaju postojati. Kao što sam sretna radi Aide, tako sam sretna i zbog Dare što je napravljena. Dobro je da se o tome progovara i neka se snimaju takvi filmovi. Ostalo se mene ne tiče.
Otvoreno govorite kako niste zadovoljni današnjim položajem žene u filmu i da sve važne uloge dobivaju muškarci. Što bi se trebalo dogoditi da se to promijeni?
- Ne znam pravi recept za to. Umjetnost je uvijek odraz društva, svojevrsno ogledalo. Te promjene prvenstveno moraju krenuti iz društva. Ako ne može tako, onda se moraju regulirati zakonima. Vi danas u filmskoj industriji imate određeno koliko točno žena mora biti u nekom žiriju, koliko će redateljica biti zastupljeno, ili glumica crne boje kože biti nominirano za neku nagradu... Mi na ovim našim prostorima nikako da evoluiramo. Štoviše, na prostoru bivše Jugoslavije vidimo buđenje mačizima i nekakvih nazadnih razmišljanja koji su pripadali srednjem vijeku. Takvi bi muškarci željeli da se žena vrati na ognjište.
Sve je više priznanja vaših kolegica iz cijele regije koje progovaraju o doživljenim zlostavljanjima, događa se svojevrsni regionalni #MeToo pokret. Je li vas iznenadilo priznanje Milene Radulović koja je pokrenula tu lavinu?
- Skidam im kapu. Milena je to započela, sad se otvaraju i druge priče. To je velika hrabrost. Značajno je da su progovorile upravo one jer su javne osobe čime će ohrabriti i druge, 'obične' žene da naprave isto i prijave svoje zlostavljače. Čujem kako neki govore da se u tome pretjeruje i da je ovo postao modni trend što je samo pokušaj skretanja pažnje s ovog problema koji itekako postoji u svim segmentima društva. I to još od davnina.
Kako se nosite s cijelom ovom situacijom oko koronavirusa?
- Kao i svi drugi, borimo se. Postoji razdoblje kad krene posao pa malo stane. Mislim da bismo trebali prihvatiti ovo kao neku novu normalnost, a ne se stalno pitati kad će sve to prestati. Znate kako se kaže: strpljen-spašen.
Trenutno ste angažirani u kazalištu u predstavi 'Lepa Brena Project' u kojoj tumačite popularnu pjevačicu u jednoj od njezinih životnih faza. Kako vam je bilo uskočiti u Breninu kožu?
- Strašno provokativno jer ta je žena fenomen ovih prostora. Bilo mi je uzbudljivo baviti se istraživanjem njezina života i svega što se događalo oko nje. Kroz njezin lik bavimo se pitanjima i problemima u društvu ex Jugoslavije. Prije rata, za vrijeme rata i poslije njega. To nije samo predstava o Breni. Cijelo je vrijeme rasprodana i drago mi je što je toliko popularna.
Vratimo se za kraj opet malo na Aidu. Zanimljivo je kako ste film prvi put pogledali u Hrvatskoj na posebnoj projekciji organiziranoj za vas i supruga koji također glumi u filmu, osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića.
- To se dogodilo jer smo prije odlaska u Veneciju na tamošnji filmski festival Mostru morali provesti 14 dana u Europskoj Uniji. Budući da ste vi u EU, odabrali smo jedan stari kamp pored Poreča gdje smo već bili mnogo puta. A odabrali smo ga jer je blizu granice sa Slovenijom. Jasmila Žbanić bila je uporna u tome da moramo pogledati film prije dolaska u Veneciju pa je produkcija organizirala samo za supruga i mene gledanje u porečkom kinu. Projekcija je to koju ću vjerojatno pamtiti cijeli život. Kad je film završio, čovjek koji nas je pustio u dvoranu pitao nas je: 'Je li sve u redu?'. Naša lica bila su toliko izobličena od onoga što smo vidjeli. Inače ne volim gledati svoje uloge, osim onda kad moram. Ali kod Aide sam se uvukla u priču i nisam gledala sebe, nego neku drugu ženu.
Suprug vam se u jednoj TV emisiji nedavno našalio kako će odjenuti svečano odijelo kad budete gledali Oscare. Kakva su vam predviđanja?
- Ja sam rekla da ću biti u pidžami (smijeh). Čekamo, bilo bi divno dobiti. Ali ako i ne bude, opet je divno biti u tom društvu i biti dio svega toga - zaključuje glumica u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju.