Na domjenku u povodu promocije mog notnog albuma koja će se održati danas u Zagrebu okupit ćemo ljude bliske žanru. Dakle, šačicu njih. To mi je dovoljno. Ne sanjam o nekakvoj velikoj prihvaćenosti, mada, bilo je i toga u prošlosti. Ali, to su bili ekscesi. Ipak sam ja komorna osoba - kaže Arsen Dedić u povodu objavljivanja svog Notnog albuma, koji izlazi u sklopu edicije “Zabavne melodije” Hrvatskog društva skladatelja.
Na albumu je sabrano trideset najpoznatijih i najizvođenijih Arsenovih pjesama.
- Radi se o vrlo poštenom, ambicioznom i kolegijalnom projektu Hrvatskog društva skladatelja, a ja ću im se na promociji odužiti malim, skromnim nastupićem. Znate, mnogi kažu da sam napisao tisuće pjesama. Ja kažem da sam ih napisao stotine. Od tih stotina sada je izabrano trideset skladbi, jer je, izgleda, došlo vrijeme da se saberu rezultati i da se napravi izbor. Laska mi da se u mom slučaju moglo kvalitetno izabrati, jer ja sam na sceni od 1951. godine, kada sam se prvi put na pozornicu popeo kao 13-godišnji flautist u šibenskoj Narodnoj glazbi.
Priča u samoobrani
Otada sam tu na različite načine: sto i pedeset kazališnih predstava, glazba za stotine filmova, tridesetak knjiga...
Što da više govorim? A i to što govorim, ne govorim da se hvalim. Pričam u samoobrani. Ja sam postao žrtva minulog rada. Počeo sam ispaštati zato što sam toliko mnogo radio - govori Arsen, koji je, priznaje, pod dojmom sjajnog prošlotjednog koncerta u bečkom kazalištu Akzent, gdje je nastupio sa sinom Matijom i Leom Deklevom.
- Znate kako se kaže? Bilo je baš sve u redu, baš kao u Beču. Mogao bih, mislim, tako svakog tjedna. Imam mnogo ponuda, ali ja biram. Preda mnom su sada koncerti sa simfoničarima u Italiji, potom nastup u Zadru, a iza mene su Sarajevo, Mostar, Rovinj, Beč... I to bi bilo to. Neću reći da zatvaram vrata. Pritvaram ih - kaže Arsen.
Ne želi nikada kukati
- Vrata ne pritvaram radi fizičkog zdravlja. Inače, što se zdravlja tiče, više ja služim zdravlju nego što ono služi meni. Ne mogu se pohvaliti, ali neću ni kukati - govori kantautor, kojeg, kaže, živciraju dugi razgovori s novinarima.
- Naravno da si me zagnjavila! Nego što? Ali, eto, kad već jesi, objavite mi onda i jednu malu sličicu u novinama, da je vidi Lu.
Ona sada ima trinaest godina, a mlađa unuka Ema četiri. One su moje tuka A i tuka B, moje tuke dvije. One me najviše drže na životu. Dobro, tu je i Gabi, ali ona je dio mene. To znaju već i mala djeca.
U jednom sam vrtiću svojedobno pitao djevojčicu zna li ona uopće kako se ja zovem, a mala mi je rekla: ‘Da! Vi ste Arsen Dedić i Gabi Novak!’ - priča glazbenik koji, za razliku od većine svojih kolega, o nedavno završenom HTV-ovu spektaklu “The Voice” ne govori s oduševljenjem.
FOTOGALERIJA: Promocija albuma Arsena Dedića
Svi žele biti glazbenici
- Minimalno sam to pratio. Nemam vremena ni interesa za takvo što. Primjećujem jedino da je kod nas ogromna proizvodnja estradnjaka, a mene samo zanima gdje će svi ti ljudi raditi i što će jesti. Koga god pitaš je li mehaničar ili zidar, on te ispravlja i kaže: ‘Ne, ja sam vokalni solist’. Divno! Kažete da mladi ljudi žele u pjevače jer misle da je to posao koji nosi puno novca i omogućuje lagan život? Što? Koji lagan život, koji lak posao? Pa, čak i ako uspiješ, nije lako. Ali, ako prođeš osrednje, što onda? Kako ćeš hraniti obitelj? Gdje ćeš raditi? A mene zanima rad prije svega, jer čovjek bez rada nije čovjek - upozorava Arsen.