ZAGREB - Među 100 najboljih kandidata RTL-ova talent showa “Hrvatska traži zvijezdu” plasirao se i 23-godišnji Goran Kos . Još prošle jeseni kada su se počele održavati audicije za treću sezonu tog licencnog spektakla, puštena je vijest da je među prijavljenima na casting i jedan beskućnik. U ovo vrijeme krize i sveopće apatije malo koga ova informacija nije zaintrigirala, pobudila barem djelić simpatije.
‘Nije me zanimalo’
O kome je riječ na RTL-u dugo su tajili, a prolaznici u pasažu nebodera na glavnom zagrebačkom trgu nisu mogli ni pretpostaviti da je upravo mladić na gitari, čije interpretacije rock pjesama mogu čuti gotovo svaki dan, odlučio okušati svoje mogućnosti u RTL-ovu showu.
Goran Kos danas srećom ima dom. Posljednjih šest mjeseci nakon prekida s djevojkom ipak se vratio mami, nakon višegodišnjeg lutanja, spavanja kod prijatelja, po parkovima i željezničkom kolodvoru. A upravo svojoj mami Suzani, koja je sinov glazbeni talent prepoznala još dok je bio maleni dječak, Goran može zahvaliti što se našao među prijavljenima u “HTZ-u”.
- Sa šest godina počeo sam svirati klavijature po sluhu i mama me je htjela poslati u glazbenu školu, no to me tada nije zanimalo.
Danas mi je žao zbog toga, to je zapravo jedino obrazovanje zbog kojeg mi je krivo što ga nisam završio. Ipak, iako me tada solfeggio nije zanimao, glazba je cijeli moj život. Kad god mi je bilo teško, ja sam pjevao. Oduvijek sam tako liječio frustracije, tugu i znam da je to nekima bilo čudno. Imao sam devet godina kada mi je umro tata i umjesto da plačem ja sam pjevao, pa su mislili da nisam normalan, ali to je bila moja utjeha - objasnio je Goran.
Nekoliko godina nakon očeve smrti Goran se s majkom iz Velike Veterničke zbog neslaganja s ostatkom obitelji preselio u Zagreb. Ondje je završio osnovnu školu, no učenje ga nikada nije pretjerano zanimalo, pa je nakon školovanja za automehaničara, pa za trgovca sa 17 godina odlučio odustati od daljnjega obrazovanja.
Umjesto na ispit, na more
- Malo sam hiperaktivan, uvijek mi je bio problem sjediti na jednom mjestu. I umjesto na razredni ispit, ja sam tada otišao na more. Mama me je molila da upišem drugu školu, završim nešto, međutim meni se nije sviđao tako cijeli zamišljeni sistem, nisam se mogao vidjeti kako do mirovine svaki dan od ponedjeljka do subote odlazim na posao plaćen 2000 kuna. Za mene je to bilo ropstvo, iako se divim i cijenim ljude koji tako mogu - rekao je Goran.
Majčini apeli i molbe nisu imali prevelikog utjecaja na Gorana, tada pravog buntovnog tinejdžera. Nije se slagao ni s očuhom, iako je, kako kaže, dobar čovjek, ali s motom “red, rad i disciplina”, u koji se on nije mogao ili želio uklopiti.
Nije mogao dugo izdržati
- Meni je oduvijek u glavi bila samo glazba i ja sam tog ljeta, nakon mora, otišao na cestu. Povremeno bih se vraćao kući istuširati se, oprati odjeću, no nisam mogao dugo izdržati. Bilo mi je teško kad sam čudo da mama zbog brige ne spava i ne jede, ali u ta se pravila nisam mogao uklopiti.
Odlučio sam tada svirati na cesti, baviti se glazbom, za mene nije bilo sredine. Spavao sam svugdje, kod prijatelja, tadašnje cure, odlazio preko ljeta na more ili u Zagrebu spavao po parkovima. Bilo me jedino strah da mi netko ne ukrade gitaru, pa mi je ona vječno bila uzglavlje. Znao sam odspavati na Željezničkom kolodvoru, ali od tamo bi me najčešće otjerala policija iako je vani bilo minus 10 Celzijevih stupnjeva. ‘Otkunjao’ bih i na hladnim stepenicama u pasažu, no toliko je bilo hladno, da sam uspio zaspati tek na pola sata.
Živio sam tako sve do svoje 21. godine, a onda sam ili bio kod cure, snašao se kod prijatelja ili bio na moru. Ne mogu više tako, klošarenje je ostavilo traga na moje zdravlje. Tada sam i jako puno pio, no srećom sam prestao. Nema većeg zla od alkohola.
A i nagledao sam se stvarno svakakvih pacijenata - priča Goran koji i dalje svira na gitari, defu ili usnoj harmonici na svojim starim lokacijama - u pasažu i ispred hotela Dubrovnik minimalno dva sata.
U pasažu je i bio kada mu je predsjednik žirija Tony Cetinski donio ulaznicu za 100 najboljih. Potpuno preneražen, nije mogao vjerovati što mu se događa jer tek je kasnije tog dana trebao ići na službenu audiciju i pokazati pred žirijem što može.
Nemam samopouzdanja
- Stvarno od showa ne očekujem puno, nemam baš samopouzdanja. Da nije mame, ne bi me bilo u ovom showu, nikada se sam ne bih prijavio jer sam mislio da ću se obrukati.
Mama je naravno bila presretna, a ja nisam vjerovao ni da ću proći ni onaj prvi predcasting na kojem su me prozvali hrvatskim Bob Dylanom - zaključuje Goran čije su životne želje jednako tako skromne - upoznati djevojku s kojom će dobiti dijete i živjeti od glazbe koja ga vodi cijeli život.