Nakon dva i pol mjeseca proba na kazališnim daskama Gavelle krajem veljače premijerno je izveden “Kolovoz u okrugu Osage”. Slavnu američku obiteljsku dramu Pulitzerovom nagradom ovjenčanog autora Tracyja Lettsa, prema kojoj je 2013. snimljen istoimeni film s Meryl Streep i Julijom Roberts, koju je kod nas je postavila redateljica Slađana Kilibarda, kritika je dočekala hvalospjevima.
Slojevit karakter
Glavne uloge, barem one najintenzivnije, pripale su Anji Šovagović Despot, koja tumači lik neuravnotežene i nesretne Violet Weston, dok je Bojanu Gregorić Vejzović dopao lik Violetine kćeri Barbare Weston Fordham. I bez obzira na činjenicu da je riječ o liku koji je na velikom platnu utjelovila Julija Roberts, lik Barbare bio je izuzetan glumački zalogaj, a kako se to brzo pokazalo, ponekad i vrlo bolan.
- Najdivnije je što izvodimo kompletan tekst, koji je za film ipak dosta skraćen. U našoj predstavi su ostale predivne scene, ne samo između Barbare i njezina supruga, nego i policajca, Barbarine bivše ljubavi iz djetinjstva, kao i mnoge druge sa sestrama… Lik Barbare je slojevit. Tumačiti tako snažnu ženu koja na početku komada ima i svoj stav i ponos, da bi na kraju bila slomljena i, poput svoje majke, krenula liječiti depresiju narkoticima i alkoholom, velik je izazov. Nema puno ženskih uloga koje imaju tako jak dramski luk. Obično su tipski podijeljenje na heroine, glupače ili žene slabog morala, a lik Barbare pruža da u dva i nešto sata igre prođem kroz svađu, tučnjavu, pijanstvo, ljubavni slom, pa sve do otrežnjenja - objašnjava Bojana Gregorić.
Sedam žena
Kada su tek počeli pripremati predstavu, njih 13, koliko broji glumačka postava predstave, razmišljali su, kaže Bojana, kako će publika gledati taj komad u kojem se likovi nadmeću u crnom humoru. Riječ je o vrlo bolnoj, u mnogim momentima tragikomičnoj priči o jednoj disfunkcionalnoj obitelji, i koliko ljude taj sjajan tekst podsjeti na neke njihove probleme, toliko ih zna i utješiti.
- Vjerojatno s olakšanjem zaključuju ‘gle, njima je gore nego nama’. Naravno da svi u ‘Kolovozu u okrugu Osage’ možemo naći dio sebe i neke situacije iz svog života. Ono na što ova drama ukazuje jest to da svaka obitelj ima probleme, no da se s njima mora suočiti, a ne gurati ih pod tepih i odgađati, već ih mora rješavati - ističe Bojana. Kaže da tu ulogu nije čak ni priželjkivala. Razlog tome je jednostavan - prečesto se sve mijenja od danas do sutra.
- Kada sam čula da će Gavella raditi taj komad, da ga naš novi ravnatelj Boris Svrtan stavlja na repertoar, oduševila sam se. Kako i ne bih?! Sedam fantastičnih ženskih uloga, briljantno napisanih, a nama glumicama rijetko se pruža baš takva prilika za glumačko uživanje. Pomislila sam kako bi bilo divno raditi, ali da ću dobiti ulogu Barbare stvarno nisam ni sanjala - ističe. Dok razgovaramo u foajeu u Bojaninom matičnom kazalištu, čija je članica od 1997. godine, na koljenima joj se primjećuju velike modrice
- To su fizičke posljedice tučnjave na sceni s Anjom. Glumac je, naravno, glumac, i mi u toj tučnjavi pazimo jedna drugu, sve je to koreografija, ali događaju se nezgode. Eto, primjerice, u jednoj izvedbi, nedavno, razbila se čaša, pa se malo pustila i krv. No, odsad ću nositi štitnike na koljenima ispod debelih čarapa, unatoč kolovozu, jer nadam se da ćemo ovu predstavu odigrati barem stotinjak puta, pa samim time ne bih baš voljela zaraditi vodu u koljenima - objašnjava.
43. rođendan
Uostalom, što su ozljede Bojana dobro zna iz svoje baletne karijere. Zbog ozljede kuka morala je odustati od plesa, a tu istu ozljedu i dandanas osjeća i ne žali što je balet morala zamijeniti glumom. Da joj se ozljeda nije dogodila, danas bi već bila u mirovini, makar onoj službenoj jer balerine i baletani imaju beneficirani radni staž.
- Nekidan sam baš bila sa svojim curama iz baleta, slavile smo rođendan i uglavnom se smijale jer su dvije postale penzionerke. Naravno, dosta njih nastavi raditi posao vezan uz balet, ali to više nije onako aktivno. Ja ne znam da li bi bila mirna da mi se to desilo. Nadam se da ću imati životnu energiju kao recimo Marija Kohn ili Ingeborg Appelt, od kojih nikad u životu nisam čula da su prije predstave rekle da su umorne - kaže Bojana, koja je 17. veljače proslavila 43. rođendan. Na pohvale koje se često mogu čuti i pročitati na račun njezina prekrasnog izgleda gotovo da odmahuje rukom.
- Pa sad sam došla sa šminkom i frizurom s predstave, nisam stigla iz svoje kuhinje. Zapravo, prije par dana dogodila se jedna baš smiješna situacija; došao je majstor za štednjak kod moje mame, ja otvaram vrata u trenirci s flekavom pregačom od kuhanja, na glavi petarda od frizure, šminka ne postoji u mome svakodnevnom životu, i kada je čovjek završio, kaže: ‘Ma znate da baš sličite na Bojanu Gregorić…’. Mislila sam, sad me namjerno zeza, a onda skužim da nije povezao jer na vratima piše Frait. Kako sam šutjela i počela se smijati, čovjek skuži i zabrinut onim što vidi nastavi: ‘Joooj, pa jeste, to ste vi. Ma ne treba ništa, to je mali kvar, nek’ ostane za frizuru’. Inače mislim da je glumačka ljepota moć transformacije, što recimo i u ovoj predstavi dolazi do izražaja. Na početku sam dotjerana, a na kraju s ljubičastim podočnjacima i pijana. Glumačke transformacije koje se događaju na sceni jedan su od razloga što publika i danas obožava teatar. I meni kao profesionalcu ima nešto začudno u tome da uživo gledam kolege u glumačkoj preobrazbi - kaže. Što se tiče 40-ih, to razdoblje života, objašnjava, donijelo joj je staloženost.
- To je zapravo neki oslobađajući moment da mogu biti svoja osoba, da imam pravo biti to što jesam bez da se ikome pravdam ili ispričavam. Svi smo rođeni sa željom da budemo voljeni i prihvaćeni, a u 40-ima shvatiš da se to, bez obzira na to što sam glumica, ne treba odnositi na sve oko mene. Osjećam snagu 30-godišnjakinje, sretna sam jer sam se ostvarila i kao majka i kao umjetnica. No godine, po mom mišljenju, spadaju u policijske dosjee i liječničke kartone. To nije mjerilo po kojem trebamo kvalificirati ljude. Godine ti donose zrelost, i unutarnju i glumačku, i meni stvarno danas ne bi bio nikakav izazov igrati one uloge koje sam igrala sa 30 - smatra Bojana Gregorić.
Inače, uskoro će na program HTV-a nova tinejdžerska serija “Nemoj nikom reći” koju je snimila prošle jeseni. A i tamo se potukla.
Stroga mama
- Glumim Biljanu, majku oštrokondžu, koja je spremna, da bi njezino dijete što bolje prošlo u školi, prijeći granicu dobrog ukusa. Imala sam scenu sa Senkom Bulić, koja glumi profesoricu, i nakon što smo snimile naš dijalog, došlo je do ideje da se baš potučemo, jer će ti kadrovi biti umetnuti između razgovora i samim tim scena će vjerojatno biti poprilično smiješna. Redatelji Andrija Mardešić i Ivan Livaković oduševili su se idejom, a ja tu scenu u kojoj ima svega, od padanja pod stol, do toga da Senku mlatim štiklom po stražnjici, još nisam vidjela. Nisam se usudila - uz smijeh će Bojana, i sama majka. Raul će uskoro napuniti devet, a Zoe ima četiri godine. Na pitanje kakav je roditelj, odgovara vrlo jednostavno
- Svatko se od nas trudi biti najbolji roditelj što može. Trudiš se ne ponavljati greške svojih roditelja koje si doživljavao neoprostivima, poput one da odgovaram umjesto svog djeteta. Naravno da mi se to događa, pa mi na kraju moj tata zna reći: ‘Daj, nisam pitao tebe, pitam Zoe’. Također, živimo u vremenu gdje nas zasipaju raznim informacijama, sve je dostupno i neki moji strahovi možda su opravdani, a možda i nisu, no zbog toga sam dosta ‘atento’ - odgovara. Glumačka obitelj poput Bojane i Enesa Vejzović zahtijeva i dobar raspored, kompromisna rješenja te, naravno, pomoć sa strane. Tu uskače Bojanin otac, umirovljeni producent Boris Gregorić, na kojeg se često oslanjaju.
- Imamo ustvari jedan dogovor, a to je da nikad nismo u istim projektima. Kada Enes radi, ja sam ta koja preuzima kuću i obrnuto. Dosad smo imali sreće s takvim rasporedom, no zapravo balansiramo kao i svi zaposleni roditelji. Nekad više, a nekad manje uspješno - kaže Gregorić kroz smijeh. Kako se izmjenjuju u obavezama, tako se izmjenjuju i u ulogama “dobar i loš policajac” u pitanju odgoja, zbog čega je teško ocijeniti tko je stroži roditelji. Baš kao i predvidjeti hoće li im djeca jednog dana krenuti njihovim stopama.
Odnos sa sinom
- Raul mi je rekao da je svoj čovjek i da prestanem o njemu pričati. Smijem samo reći da mu je Mario Mandžukić apsolutna zvijezda, a nogomet najdivniji sport na svijetu. Sada znam i u kojem je klubu Ronaldo, sve sam morala naučiti. A što će jednog dana naša djeca raditi u životu, vidjet ćemo. Želimo im biti podrška što god izabrali, jer mislim da je to jedini ispravan put. Uzaludno je udovoljavati željama svojih roditelja ako ćeš biti nesretan bez obzira na to, recimo, koliko si uspješan u nametnutom zanimanju - zaključila je na kraju Bojana Gregorić Vejzović.