ZAGREB - Nakon što je više od 40 godina svoga profesionalnog života posvetio HTV-u, jedan od najboljih sportskih komentatora Božo Sušec krajem prošle godine otišao je u mirovinu. Ipak, spletom oklonosti, Sušec s Prisavlja nije bio ispraćen ni najmanje dostojanstveno, posve u neskladu s njegovom bogatom novinarskom karijerom u kojoj je bio odan isključivo javnoj televiziji.
Prijevremena mirovina bila je tek povod za razgovor o 40 godina Sušecova bavljenja novinarstvom, u kojem se ponajprije posvetio sportu. A da će postati novinar, znao je, kaže, još odmalena. Dijete iz liječničke obitelji, rodio se 1. siječnja 1946. u Meljinama u Crnoj Gori, gdje je njegov otac, ortoped tada radio u mornaričkoj bolnici, prvi dio djetinjstva proveo je u Zagrebu, a potom u Skoplju, gdje se obitelj ponovno odselila zbog očeva posla.
Sušec se vratio u Zagreb nakon katastrofalnog potresa 1963., pošto su nekoliko mjeseci, baš kao i svi, spavali pod šatorima, no toga tragičnog dana, srećom, nitko od njih se nije zatekao u Skoplju. Otišao je bez očeva pristanka i potpore, pa se u prvo vrijeme sam snalazio u Zagrebu, završivši četvrti razred srednje škole, a potom upisao Fakultet političkih znanosti
- Nisam imao nikakvih drugih želja i ambicija osim novinarstva. Klinci maštaju biti piloti, vatrogasci, vozači formule 1, a ja sam nekako uvijek imao u glavi to da budem novinar. Mala dvojba je tek bila za koje područje, vanjska politika ili sport, jer sam bio sportaš. U to vrijeme na FPZ-u nije bilo smjera novinarstvo, ali je fakultet bio nekako usmjeren prema tom području, vrlo ozbiljan i sa sjajnim predavačima poput jednog Vanje Sutlića, Dragičevića, Smailagića, Franje Tuđmana...
• Kada ste ušli u novinarske vode?
- Odmah kad sam došao u Zagreb. Imao sam fenomenalnog oca s kojim sam imao odlične odnose, ali on se nije slagao s tim da idem u Zagreb, što je značilo da se moram sam financirati. Doslovce sam u prvo vrijeme radio svašta, ali osnovni prihod mi je bilo to da sam bio dopisnik Radio Skoplja iz Zagreba i radio sam sve, od glazbenih festivala do velikih intervjua. No, ni to mi nije bilo dovoljno za život, ali kada radite još nešto sa strane, od čuvara na Velesajmu do lijepljenja plakata, onda možete pristojno živjeti. S velikim zadovoljstvom se sjećam tog razdoblja života, jer sam u domovima upoznao ljude iz vrlo vrlo različitih slojeva društva, koje kao dijete iz liječničke obitelji s potpuno drugačijim krugom poznanika nisam imao priliku upoznati.
• Kako ste došli do tadašnje Radiotelevizije Zagreb?
- Godine 1968. s ekipom ‘Politolog’, čiji sam bio kapetan, sudjelovao sam u velikom TV kvizu ‘Znam znaš’ koji su vodili Mićo Orlović i Oliver Mlakar. Bio je to vrlo popularan kviz u kojem su sudjelovali timovi iz cijele Jugoslavije i tu smo zaradili velike novce. U startu su bile 64 ekipe, a mi smo uspjeli ući u finale s timom iz Beograda, atomskim fizičarima iz Vinče, i izgubili, iako za svega par bodova. No tako sam sklopio poznanstvo s Lazom Golužom koji mi je rekao da imam televizijskog ‘mota’. Tada je raspisan i javni natječaj za TV stipendije, za koji mi je javio i nas deset je prošlo na audiciji na koju se javilo 200 ljudi. Prošli smo internu TV školu koju su vodili tada najeminentniji stručnjaci i novinari poput Zvonka Letice i Hrvoja Macanovića. Nekada se stvarno ulagalo u novinare i tu su niknuli kadrovi koji su 20, 30 godina bili stupovi televizije poput Luke Mitrovića, Branke Šeparović, Silvija Huma...
• I kakvi su bili vaši počeci?
- Kao i svi na svijetu koji dođu kao klinci, počeo sam u gradskoj redakciji, radio teme poput komunalnih problema u Kozari boku, ali se i cijelo vrijeme ‘šmajhlao’ Milki Babović i Mladenu Deliću, jasno im dajući do znanja da me zanima sport. To mi je na kraju i uspjelo jer sam u sportsku redakciju prešao ‘71. i sve do 31. prosinca 2009. radio sam na HTV-u, dakle imam vrlo dosadnu radnu knjižicu.
• No niste radili samo kao sportski novinar.
- Istina, bio sam na raznoraznim zadacima, redakcijama i položajima. Prvi veliki izazov izvan sporta bilo je ‘Nedjeljno popodne’ sa Sašom Zalepuginom koje je tri godine proglašavano najgledanijom emisijom u cijeloj Jugoslaviji. Radio sam i ‘Gradove’, program ‘Za slobodu’, posebnu emisiju ‘Televizijski akcenti’ i bio jedan od pokretača emisije koja je poslije postala kultnom ‘Slikom na sliku’. Iz tog dijela moje karijere za mene je najznačajniji projekt 4,5-satna emisija za međunarodno priznanje Hrvatske 15. siječnja 1992. Bila je to jedna od najsloženijih emisija koje je HTV realizirao u svojoj povijesti jer smo imali javljanja iz svih velikih europskih gradova od Vatikana do Moskve, plus kamere kod predsjednika Tuđmana, na Trgu bana Jelačića, slavonskoj bojišnici, Lori. Bila je to stvarno veličanstvena emisija dostojna tog trenutka.
• Ipak, naravno, najbogatija vam je sportska karjera. Odradili ste čak 16 olimpijskih igara, brojna svjetska i europska prvenstva iz gotovo svih sportova.
- Stvarno je toga bilo puno. Recimo, Svjetsko atletsko prvenstvo radio sam od onog prvog, kada je osnovano, do ovog zadnjeg. Jedan kolega je prošle godine u Berlinu izračunao da postoje samo tri čovjeka na svijetu koja su bila na svim prvenstvima - jedan Finac, Grk i ja.
• Najdraže Olimpijske igre su vam one u Sarajevu, no koji vam je sportski događaj ostao u najgorem sjećanju?
- Bilo je, naravno, na svim tim putovanjima i gubljenja prtljage, noćenja po aerodromima, ali i najnestvarnijih situacija. Nekada davno prenosili smo Afričke igre i to je bio najstrašniji događaj koji sam ikad pratio. Nije bilo akreditacija, nikakvih lista. Uz to, na prvoj nogometnoj utakmica Libije i Egipta igrači su se tako potukli da su čupali korner zastavice i pokušavali probosti suparnike njima.
• Jeste li ikada završili na ledu?
- Tri puta. Bilo bi vrlo popularno da sam 90-ih godina rekao da je to bilo zbog hrvatstva, ali pošteno je reći da sam imao vrlo slabo glazbeno obrazovanje. Prvi put sam bio potjeran zauvijek s Televizije kad sam kao početnik napravio reportažu s maškara u Novom Vinodolskom. Niti sam ja prepoznao da je taj instrumental koji je svirala limena glazba pjesma ‘Još Hrvatska ni propala’, niti sam znao da je ona zabranjena. Drugi put opet je bilo zbog glazbe, no ovaj put sam znao koja je to pjesma. Kada je ‘82. Dinamo osvojio naslov prvaka, javljao sam se s fešte i tamo su pjevali ‘Fala’, pa su me suspendirali na tri mjeseca jer sam oskvrnuo sjećanje na druga Tita. Treći put sam zaradio suspenziju s kolegom na šest mjeseci jer smo omogućili u ‘nevrijeme’ bivšem direktoru RTZ-a Ivanu Šiblu, koji je tada postao persona non grata, da u našem magnetoskopu gleda utakmicu jer nije bilo direktnog prijenosa Hajduk - Dinamo iz Splita.
• Imali ste i u 90-ima problema, i to zbog Dinama koji se tada zvao Croatia.
- Nije mi bila draga ta umjetna tvorevina i pokušavao sam je u prijenosu ne izgovarati. Eskaliralo je na utakmici Newcastle - Dinamo kada sam cijelo prvo poulvrijeme govorio zagrebački dečki, naši plavi, modri i još 15 varijanti, sve osim Croatia. Onda me u poluvremenu nazvao tadašnji urednik i rekao mi da će me skinuti ako ne kažem barem tri puta Croatia, jer su ga nazvali iz Ureda predsjednika i rekli da se Tuđman zbog toga razbjesnio. Onda sam dva puta izgovorio Croatia i preživio. No to nije bilo miješanje politike, već čovjeka koji je bio fanatično vezan uz sport. Pravi politički pritisci bili su zbog jezika.
• Primjerice?
- Bila su jako zanimljiva ta vremena borbe za nadričistunstvo jezika. Bila je tu vrlo ugledna ekipa jezikoslovaca poput Babića, Brozovića, Ladana, ali dosta nacionalno obojena, s kojima smo imali brojne vrlo zanimljive sastanke i razgovore u kojima smo uspjeli izboriti da neke stvari, srećom, ne uđu u jezik, jer sam ja uspio dokazati da su to besmislice. Recimo, za centra u košarci predložili su riječ potkošnjak, a što je bilo protiv svake logike jer pravila sankcioniraju igrača ako je pod košem duže od tri sekunde. A da ne govorimo o tome kako su doigravanja umalo postala pripetavanja...
• U mirovinu ste otišli kao pomoćnik glavnog ravnatelja za televiziju i posebne projekte, no i dok ste bili na toj funkciji, niste se željeli odreći aktivnog novinarstva, zbog čega vam je u jednom trenutku glavni ravantelj Vanja Sutlić rekao da se morate odlučiti.
- Bilo je dosta prozivanja u nekim medijima kako mogu raditi dva posla istodobno, jer zakon zahtijeva razdvajanje programa od poslovodstva. No ja nisam bio član poslovodstva, a i komentatorski posao sam radio besplatno i u svoje slobodno vrijeme. U jednom trenutku Sutlić mi je stvarno zabranio da radim oboje, a ja sam uzvratio da se u tom slučaju vraćam u Sportsku redakciju. Tada smo našli kompromis da radim samo jako važne događaje, jer ja sam novinar bez ostatka, predan svom poslu. Kada bih morao birati između mjesta ravnatelja i novinara, uvijek bih izabrao ovo drugo.
• Jeste li ogorčeni što je vaš radni vijek na HTV-u završio tako da vam je zabranjena daljnja honorarna suradnja s HTV-om jer ste prihvatili prijevremenu mirovinu s otpremninom?
- Kao prvo, uopće nisam završio svoj radni vijek, a ne isključujem ni mogućnost da je on uopće završen na HTV-u. Ovaj trenutak koristim za punjenje baterija i razgovore oko svih novih opcija koje mi se nude, od predavanja do suradnje s drugim TV kućama, portalima, novinama i slično, no moj prva opcija je i dalje HTV.
Kako smo Ćos i ja rasplakali misice
• Koji vam je najveći gaf u karijeri?
- Drago Ćosić i ja vodili smo izbor za Miss sporta i trebalo je pročitati šest finalistica. Žiri nam je samo na popisu označio imena šest njih. Čitamo prvu i čudimo se kako je ona najružnija, drugu - opet ružna. Ove skaču od sreće, druge plaču i nakon četiri takve ‘finalistice’, dojuri predsjednik žirija i kaže da su one prekrižene, a ne markirane. Ćos se zacrveni i pobjegne, nije se ni vratio. Izašao sam, što sam mogao, ispričao se...
Na vodeća mjesta došli su žutokljunci
• Kada smo razgovarali prije godinu dana i kada sam vas pitala razmišljate li o mirovini, ružno ste me pogledali. Sada ste se ipak odlučil na taj potez, kako to?
- Istina, moj potez je bio senzacija i za moj uži krug bliskih ljudi, a posebno za ljude u Sportskom programu. U redakciji je uvijek bila zafrkancija kako ja namjeravam voditi i SP u nogometu 2014. i Olimpijske 2020. Zato su svi bili tako šokirani. No odlučio sam tako jer me je počeo boljeti želudac kada sam dolazio na Televiziju. Doživio sam kao tešku uvredu Televiziji postavljanje ekipe ljudi, novajlija, žutokljunaca koji ništa ne znaju o tom poslu, a dovedeni su na vodeća mjesta. Vidio sam da su to ljudi koji ne prepoznaju da je jedini smisao i cilj televizije program, niti ih to zanima, jer njihovi planovi nemaju veze s tim.
Kad Zulini gumbi počnu pucati...
• Mnogi na HTV-u svoje najdraže i nasmješnije dogodovštine vežu uz pokojnog kolegu Vladimira Anzulovića.
- Jedan od najtežih trenutaka koji sam imao u zadržavanju samokontrole bio je upravo s Vladimirom Anzulovićem. Bio mi je asistent za Dnevnik, već sam sjedio u stolici u studiju, tada u Šubićevoj, i čekao da se kamera upali za koji trenutak. Zula ulijeće, a imao je više od 130 kilograma, sav u znoju zbog trčanja, baca mi zadnje rezultate utakmice koje je upravo završila i baci se u stolicu pokraj kamermana. Jeftina plastična stolica nije izdržala nalet njegovih 130 kilograma i pukne u sto komada. Zuli još uz to popucaju svi gumbi na košulji, a on samo ostane ukočen na podu, jer se kamera upravo u tom trenutku uključila. Gledatelji ga nisu mogli vidjeti, ali ja jesam...