Gotovo da nema osobe čije djetinjstvo na ovaj ili onaj način nije obilježio kultni radijski i televizijski novinar, pjesnik, književnik i pripovjedač za djecu Mladen Kušec.
Zapravo, jedan je od rijetkih odraslih koji je cijeli život uspio održati dijete u sebi, ali i razumjeti djecu na način kako može rijetko tko. Treba se samo sjetiti “Tonkice Palonkice, frrr”, “Bijele vrane”, “Patuljaka koji pojma nemaju”, “Plavog kaputića”.... A da je i s 81 godinu itekako mlad i spreman za nove izazove, potvrdio je velikom životnom odlukom - odlaskom u teretanu.
Tamo je, priznaje, bio najmanje dvostruko, pa i tri ili četiri puta stariji od drugih, ali rezultati su uslijedili, a on je postao inspiracija mnogima i upravo zato se uspjesima pohvalio i na Facebook profilu. Trenutačno je Mladen Kušec u Novalji, odmara se, na nekoliko će mjeseci zapustiti treninge, ali u rujnu se s velikim zadovoljstvom vraća u teretanu. Dotad će raditi ono što najbolje radi i po čemu ga svi znamo, družiti se s djecom na fantastičnim radionicama koje jedva da mogu primiti sve zainteresirane.
Savjet liječnika
Povoda za razgovor s tim velikim čovjekom sa srcem djeteta ima na pretek, a u ovom slučaju bio je to njegov Facebook post popraćen slikama.
- Ne znam tko će ovo pročitati, ali tko hoće, neće mu biti žao. Zašto? E, u tom odgovoru krije se tajna. Koja? Ova! Ja opet hodam uspravno, moje noge me opet slušaju, ruke vjeruju da mogu raditi što god mi padne na pamet. Čak mi i mozak vlastiti dobro radi. Služi mi da radim radijske emisije, pišem priče, susrećem drage, pametne ljude koji mi trebaju za razgovor.
Evo u čemu je štos. Tri mjeseca, dvaput tjedno, vježbao sam pod stručnim, ali i na osobit način ljudskim vodstvom, savjetima i poštovanja vrijednim uputama, čak brizi, Nike Maštruko i Mateja Barišića. Mjesto događanja, bolje rečeno mog preporoda, je njihovo radno mjesto - Bodysculpt. Zapamtite to. Još bih štošta lijepoga trebao reći o djevojkama, majkama, mladićima i muževima s kojima sam s osam banki vježbao. Ti susreti koji su mi dobro došli da živim bolje i zadovoljnije i mirno mogu reći sretnije, upamtite, već nakon dva tjedna budili su mi želju da treninzi budu češći. Pozdrav svima, posebno vježbačima i trenerima, uspravan i hodajući, Mladen Kušec.
Naš je razgovor počeo pohvalama zbog volje za vježbanjem koja se rijetko može naći kod osobe njegovih godina, a onda i svih divnih trenutaka koje nam je priuštio u djetinjstvu, a i kasnije.
Mladen Kušec u Novalji
- Evo, vi me hvalite, a žena me grdi jer hodam u podrapanoj majici - smije se Kušec, a onda prelazi na stvar i objašnjava zašto je otišao u teretanu.
- Zgrabil me išijas, a u 82. sam i teško sam se s tim nosio. Hodao sam, ali noge su me boljele. Imam šećer pa moram paziti. Prehrana mi je odlična, meso jedem minimalno, puno voća i povrća, na savjet liječnika iz šećerane, kako ga volim zvati. Znate, moji dečki s kojima radim iako sam u mirovini, zovu me Slatki iako ne sladim kavu - objašnjava.
Priče o ratu
A onda uranjamo u priču kako je došlo do tegoba i otkriva se sasvim drugo lice najvećeg hrvatskog prijatelja djece.
- Šećer sam dobio ‘91. kad su ubili Jovića i tad su u tadašnjoj Titovoj Korenici mene i dva prijatelja dohvatili četnici. Bio je Uskrsni ponedjeljak, zaustavili su nas. Pitali su tko smo, a ja sam razmišljao hoću li reći da sam s Radio Zagreba ili s Hrvatskog radija i odlučio sam se za ovo drugo. Vukli su me 150 metara po cesti, tukli nogama, rukama, kundacima, a da nisu znali koga uopće mlate. Doveli su me pred Martića i Babića i onako krvavog me postavili dva metra od njih.
Nisam mogao stajati, a oni su samo rekli: ‘Goni mi ga s očiju’. Odvezen sam u bolnicu, odakle me noću ‘ukrao’ vozač HTV-a. Tad sam dobio šećer, a da nisam ni znao, a u bolnici u Draškovićevoj su mi spašavali pluća - prisjetio se Kušec, dodajući kako su mu u međuvremenu otkrili da mu jedan bubreg ne radi, a nedavno mu je ugrađen i drugi stent.
A u to ratno vrijeme Mladen Kušec obilazio je bojišta i snimao djecu, uskoro će o tome napisati i knjigu radnog naslova “Srebrne priče”.
- Čak sam i predsjednika Tuđmana zamolio da se obrati učiteljima i djeci jer su i oni dio Domovinskog rata. Prije godinu sam bio u Gospiću zbog sasvim druge teme, o Velebitu, i posjetio i Smiljan, gdje su u vrijeme rata, zbog bombardiranja iz Medačkog džepa, bila premještena djeca iz modernih škola pa sam ih obilazio s televizijskom ekipom. Lani sam tako, igrom slučaja, susreo jednu ženu. Kad me vidjela rekla je: ‘Gospodine Kušec, drago mi je što vas vidim drugi put’.
Odgovorio sam da bih tako lijepu ženu sigurno zapamtio, a ona je kazala: ‘Ja sam djevojčica iz Smiljana s kojom ste najviše razgovarali jer sam bila najbrbljavija’. Prepričala mi je zatim kako je školu završila u Gospiću, u Zadru diplomirala književnost, a sad je čeka doktorat. U Gospiću se udala i ne namjerava otići. To je za mene pobjeda. Sad susrećem djecu koju sam davno snimao. I to će biti u mojoj knjizi, priče o ratu kroz ljudske sudbine. Jedna priča iz rata, pa jedna o djeci danas, o mobitelima i slično. Hoću pokazati strahote rata kroz susrete da se može pobijediti i bez ispaljenog metka - najavljuje.
Kako bilo, zbog strahota s Plitvica javile su mu se zdravstvene tegobe, a svi su mu liječnici savjetovali isto - vježbajte!
- Teško je bilo početi, ne mogu sam, k’o bedak dizati utege. Onda mi je sin preporučio mlade stručnjake i počeo sam vježbati pod kontrolom. Oni su me ocijenili, isprobali i pomogli da ispravim pogrešno držanje, hodanje. Vježbao sam tri i pol mjeseca i riješio sam problem s nogama. Sada dok sjedim na stolici, uzmem teret od pet kila i s njime se, bez pomoći, dignem kao mladić. Riješio sam hod, a već sam bio šepao.
Uspravno se držim pa se i moja žena čudi što su od mene uspjeli napraviti. Sami smo si krivi. Čim bi nešto krepalo na autu, odmah idemo na servis, a sami ništa ne poduzimamo za sebe, niti pazimo što jedemo i koliko pijemo. Svi u teretani su dva ili tri puta mlađi od mene. Ustvari, nema nitko stariji od 50 godina i svi su mi čestitali kad bih nešto uspio napraviti - prepričava Kušec.
Priznaje da je na početku bio skeptičan kad je riječ o teretani.
- Asocijacija na teretanu su mi bili nabildani dečki, a ne mjesto gdje se ide kako bi se sačuvalo zdravlje. Sad mi je teretana i rekreacija i bolnica i druženje, a mi stariji je odbijamo kao, primjerice, mobitel. Moja unuka je maturirala i odlučila je studirati molekularnu biologiju. Njezini su roditelji prepoznali njezinu želju i talent i bili joj podrška, od njezine 10. godine vodili je u Višnjan svako ljeto Koradu Korleviću, gdje je brusila svoje znanje. Isto je i s mojim vježbanjem.
Bio sam nepismen i naučio kako si mogu pomoći sam. Opismenio sam se i progledao što se tiče života. Vedriji sam u društvu, nasmijaniji, vitalniji. Ljudi su mi postali zanimljiviji, a vijesti manje. Sam vozim bez problema. U dan i pol sam odvozio relaciju Novalja - Vinkovci - Zagreb - Krapina - Novalja, samo s kraćim stajanjima. Izbacio sam jednu kavu dnevno, ustajem u 7 sati i uživam u radu s djecom, jer to je svijet koji smo zaboravili - savjetuje Mladen Kušec.
Dječje radionice
A zbog rada s djecom i ljetnog odmora na neko je vrijeme vježbanje ostavio po strani, ali s velikim entuzijazmom vraća se u teretanu u rujnu.
- Sad imam dječje radionice u Novalji koje su krenule 1. srpnja i trajat će do kraja kolovoza. Svaki tjedan je druga grupa djece i s njima rade poznate osobe koje plaća Grad Novalja, a radionice su besplatne. Prvo se djeca boje doći, a kad shvate kako se dobro zabavljaju i da svaki dan nešto novo odnose roditeljima, oduševljeni su i nađu sebe. Krcati smo, djecu gotovo da moramo odbijati. U ponedjeljak kreće novinarska radionica s Majdom Makovec. Kako je davno rekao Tolstoj: ‘Na svijetu postoje anđeli, a to su djeca do tri godine’. Dotad su bez crnih doživljaja i strahova, a nakon toga ih počinje kvariti vrtić, škola, zabrane, savjeti. Izmijene ih usmjeravanja na temelju naših iskustava - iskren je Kušec.
A zbog vježbanja je na Facebooku dobio i brojne pohvale nekadašnjih klinaca, čije je živote obogatio.
- Nazvala me Donatela, o kojoj sam napisao roman kad sam radio priču o iseljenicima u Makedoniji i koji je nagrađen u Ohridu. Oduševilo me što je izgovorilo to tad 11-godišnje dijete. Danas joj je 55 godina, ima troje djece i zauvijek smo ostali prijatelji. Isti je slučaj i s jednom 50-godišnjakinjom s Hvara koja također ima troje djece. Nju sam snimao kad je bila zadnje dijete na otoku Biševu koje je išlo u školu. Bilo joj je šest godina, a priča se zvala ‘Marina na kapljici kopna’ - završio je svoju priču veliki dječak Mladen Kušec.
Dnevna rutina
- ustaje u 7 sati
- odlazi na kavu, što koristi kao priliku za 45 minuta hodanja
- sjeda u automobil i odlazi na HRT, gdje je dva sata u montaži
- u nekom vrtiću obično ima dogovoreno snimanje s djecom
- oko 16 sati odlazi u teretanu i ostaje sat vremena, a uglavnom radi vježbe koje uključuju dizanje tijela na prečki i vježbe s nogama te čučnjeve s podizanjem tereta iznad glave i u razini ramena
- nakon teretane obično ide na kavu s prijateljem i to opet koristi za 45 minuta hodanja
- slijedi poslijepodnevni odmor, a nakon toga posljednja šetnja od 45 minuta kako bi se našao s društvom
- u međuvremenu, ponekad kod kuće vježba s bučicama od dvije kile
- dok je na odmoru u Novalji, malo vježba kod kuće i vozi bicikl