Pjevačica iznimnog glasa i dugogodišnje karijere, Jasna Zlokić unatoč slavi i neupitnoj karizmi osoba je koja teško pristaje na intervjue i skromna kakva je, reći će, da nema smisla da se o njoj piše. A itekako se ima o čemu pričati i pisati i s godinama, premda već dugo ima diskografsku i medijsku stanku, njezina popularnost ne jenjava i njezina zvijezda ne blijedi. Posljednjih par godina navijačima Hajduka, Torcidi, njezina je legendarna pjesma “Ja sam ti jedini drug” svojevrsna himna.
- To mi jako imponira, drago mi je i ponosna sam jer sam Dalmatinka i hajdukovac od malih nogu, baš kao i moj tata i cijela obitelj. Uvijek smo gledali utakmice i navijali. Zato mi je posebno drago. To mi je nekakva svečanost u duši. To više što je pjesmu koju su izabrali “Ja sam ti jedini drug” nastala 1987. i nije napravljena ciljano. Oni su je pronašli i to me još više raduje. Taj susret s tom djecom i mladošću je velika radost i kad podijelimo moje pjesme i emocije s njihovima, to je predivno. Bez obzira na razmak u godinama, ipak se ljudi ćute po onom što su dali i što osjećaju - objašnjava Jasna.
Unuka Mari
Diskografski, medijski i javno već je neko vrijeme nema, no obožavatelje nije izgubila, što je vidljivo na svakom nastupu.
- Ljudi me vole, ja to znam i vole me bezuvjetno. Tu nema namještanja. Idem svojim habitusom, osobnošću i osjećajima i mislim da moraš biti iskren. To je najlakše, ali možda i najteže za uspjeh, jer iskrenost je skupa ponekad, ali je dugoročna, lijepa, ispunjava te i ne opterećuje. Diskografski me nema jer u mojim godinama teško netko može popratiti moju emociju, izričaj, a da bude i pametno. Drugo je što ja pjevam repertoar iz prošlih godina.
To vučem za sobom kao vagone, nema veze kad su pjesme nastale. Ne mogu pjevati nešto što nije u skladu sa mnom. Jako teško je doći do pjesme i ne znam kome bih se obratila da mi napravi jedan lijepi album ili pjesmu. Nuđeno mi je, ali nisam se u tome našla. S druge strane, treba to biti i komercijalno, što će ljudi slušati. A to je jako teško, da se ljudima dopadne, bude slušljivo i da bude onako kako bih ja htjela - tvrdi pjevačica.
Zadnji projekt napravila je prije devet godina i to su bili dueti.
- Te duete neću olako zaboraviti jer tu su imena kojih više nema, mojih dragih kolega, tako da sam pomalo sjetna kad se toga sjetim. Vrijeme je kroz devet godina napravilo da sam s jedne strane ponosna, a s druge tužna - priča Jasna.
Uloga bake ipak joj je sad, kaže, najvažnija.
- Ne dam moju Mari nikome. Ima dvije i pol godine i čuvam je samo ja kad nema roditelja. Ide u vrtić, ali ja sam joj predana maksimalno. To je toliko velika ljubav za koju nisam znala da je posjedujem. Poslije mog djeteta mislila sam da ništa ne može biti jače, ali onda sam vidjela da je to negdje sačuvano i da još ima ljubavi, a ova je najjača. To je divno i ponosna sam i sretna jer sačuvati brak, djecu i dobiti unučad, posebno u našoj branši je teško.
Ne znam zašto je tako, ali prateći kroz vrijeme sve je manje i udanih i kao da se odriču familije, braka, djece, pa i unučadi. A ja imam sve i žao mi je da ih nema više. Zastupam tu liniju života jer je, po meni prirodna, lijepa i potrebna čovjeku - napominje pjevačica.
Neplanirana karijera
Njezina karijera, što nije uobičajeno, počela je kad je već bila u braku i rodila sina Igora.
- Čovjek planira, a Bog odlučuje, kaže se u narodu. Ja uopće nisam planirala karijeru, ona se dogodila. Zato što mi je bila suđena. Ja sam imala i brak i dijete prije toga. Mlada sam rodila, sa 22 godine, pa sam imala vremena sve to napraviti poslije. Dogodilo se tako, okolnosti su bile takve. Nikad nisam bila preambiciozan čovjek, u smislu da sve podredim, da nešto moram. Mislim da treba pustiti da se to lijepo razvije, da se dogodi prirodno, bez pritiska.
Ništa se ne mora, a ako se treba dogoditi, možete napraviti sve na svijetu i ne uspjeti. A možete i ne maknuti prstom, a sve se otvori. To se meni dogodilo. Imala sam brak, muža i dijete i zašto bi se toga odrekla. A vidim da se i danas u popularnom svijetu djeca stavljaju u prvi plan, tko ih ima, ističu se kao i brak i familija i to je lijepo. Svi se naslikavaju, posvajaju. Raduje me što se to dogodilo, za razliku od prije kad se to moralo kriti. Sigurno da je bilo teže, bilo bi lakše da sam bila slobodna, bez obaveza, bila bih manje umorna, jer dijete i muž traže odricanje, ali to je bio moj izbor - prisjeća se.
Suprug Boris u poslu joj je dugo bio svojevrsni menadžer i desna ruka što, priznaje, ima svoje prednosti i mane.
- Mana je što si stalno u tom poslu i prožima se privatno i poslovno. Ali u mom poslu, i inače u svijetu, teže je biti žena, bez obzira na to što se borimo za svoj status. Muškarac je druga vrsta, što ne znači da je žena manje jaka ili vrijedna, ali jednostavno je majka i biološki osjetljivija. Napori i logistika mog posla su veliki i tu je moj muž uskočio kao čovjek koji me razumio, najviše me mogao trpjeti, bio je susretljiv. Nisam morala ni reći, kontaktirao je koga je trebalo. I to se dogodilo samo po sebi. Ali, u nekim slučajevima je previše toga doma, posao se nosi za stol - naglašava.
Jasna Zlokić i Željko Bebek
Klasik ‘Skitnica’
Njezinu karijeru na samom početku obilježila je pjesma “Skitnica” koja je kroz 35 godina stekla status klasika, ali blistavih trenutaka kroz desetljeća na sceni itekako je bilo.
- Moja karijera je počela i prije “Skitnice”, službeno 1983. Puno je to godina i bilo je puno divnih susreta, nastupa, prožimanja s publikom. Bilo je i loših, onih kad dođete na koncert i najradije bi platili da odete. Dogodi se da nemate interakciju s publikom, rijetko, ali dogodi se i to mi je teško padalo. Ali, moram spomenuti, a da ijedno iskustvo ne podcijenim, ali koncert gdje sam s Neredom bila predgrupa 50 Centu, bilo je divno i neponovljivo. Ne da bih potencirala J. Zlo, nego je to bio nastup koji nisam smatrala da ću odraditi, nego se malo zezati i to će ići dalje bez mene. No, kad me ta mladost s tolikim krikom i oduševljenjem primila, dirnulo me duboko, a nisam bila spremna na takav prijem, nisam očekivala.
Moglo se dogoditi suprotno, jer 50 Cent i Jasna Zlokić totalno ne idu skupa. Ja sam možda veći vrag nego on, pa su možda to ljudi prepoznali. Bila sam malo suzdržana, ali bilo je divno i to moram istaknuti. Zahvaljujem toj divnoj djeci i to nikad neću zaboraviti. Plakala sam, suze su mi tekle i jedva sam se suzdržavala od naboja i emocija koje su izlazile. Nije to bio koncert koji inače radim, bilo je ili ću proći ili ću pasti i položila sam ispit - opisuje.
Ribarica
Naravno da su se tijekom godine dogodile i stvari zbog kojih žali.
- Bilo je pjesama koje sam odbila, nisam ih prepoznala i žao mi je, no neću navoditi koje. Nisam bila u pravu, ali događa se. Žao mi je i zbog drugih stvari, bilo bi drugačije da sam bila nametljivi, uporni čovjek, ali onda sam u kontri s onim što sam govorila na početku da nisam taj tip. Primjerice, i “Skitnica” Popadića i Dujmića došla je k meni i znalo se da će to biti velika pjesma, kao što je i sad, ali nisam očekivala da ću tako preko noći postati slavna ni popularna. Najvažnije, nije mi to bilo važno, nego normalno.
Kad su mi novinari javili da sam pjevačica godine 1984. u tadašnjoj Jugoslaviji, rekla sam dobro. Čudili su se, jer drugi bi vrištali. Bila sam stabilna, nije me odvuklo. Da sam više grizla, htjela, možda bi bila bogatija, ali za što? Možda za novac, ali i to je relativno. Ljudi koji imaju novca isto su tužni, ubijaju se i svašta. Zar nije vrednija moja Mari nego sva bogatstva svijeta. Nisam lik da imam petero djece od petero muževa. Slijedim svoju nit, dosljedna sam u životu, barem se trudim. Ja ne podilazim, ako me nije volja, to vidi svatko, ali kad sam u svom izdanju, onda je to to - priča.
Kao dijete bila je vrlo živahna, pa i kao djevojka, a za sebe će reći da je vražji tip, nemiran duh, iako na van djeluje sasvim drugačije.
- Moj unutarnji svijet je nemiran do Boga i uvijek se u meni nešto događa što ne miruje. Ne znam kako to dolazi do ljudi. Ali, od ranog djetinjstva pa do kasne mladosti bila sam druželjubiva, vražja, uvijek sam htjela nešto što nije baš bilo dozvoljeno. Normalno mi je bilo dosadno. Ima ljudi koji prate, mirni su, ništa im se ne dogodi u životu, u nonšalantnom smislu, ne žele da im ništa ne poremeti mir. Ja sam pucala na svoj način - smije se Jasna.
Jasna Zlokić i Zrinko Tutić
Od malih nogu bila je strastvena ribarica.
- Dida mi je bio ribar i logično je da sam kao dijete skakala po njegovoj barci, lovila s krme. A kako mi je kuća na rivi u Vela Luci, bilo je prirodno da mi je more najbliži izbor igranja, kontakta, što je velika sreća. More je najljepše na svijetu i fali mi jako - otkriva.
A kad je Vela Luka u pitanju nemoguće je ne spomenuti Jasnina velikog i neprežaljenog prijatelja Olivera Dragojevića.
- Jako mi nedostaje u duši. Možda nismo toliko bili zajedno, u smislu svakodnevnog kontakta, ali bili smo jako prisni i jako smo se razumjeli. Taj osjećaj da ga nema, a ima ga, nikad neće nestati. Ali, to fizički da neće doći u Velu Luku, da ga neću vidjeti, veliki je emotivni gubitak i nema dana da ga se ne sjetim. Fali mi kao da mi je dio obitelji. Opus druženja s Oliverom je nešto što ni s čim ne možete nadomjestiti jer znali smo se toliko nasmijati, prožimali smo se u kontaktima, možda jer sam ja Dragojević rodom, to je ta genetika. To je neraskidivo.
Znali smo se posvađati, svašta si reći, ali i to je imalo svog šarma i uvijek bi se pomirili. Voljela sam ga neizmjerno. Oliver je dio svih nas i zauzimao je puno prostora i zato je ostala tolika praznina. Smijali smo se, razumjeli i pjevali zajedno. Tri ljeta za redom smo odradili turneje po 20 i više dana. Puno me lijepih trenutaka veže za njega.
Bio je toliko jednostavan, a toliko bogat, u svakom smislu. To je njegova tajna. Bio je pristupačan, kao da nema barijere, a postojao je oko njega prirodni respekt, poštovanje. To treba osjetiti, doživjeti, imati u sebi i znati. I voljeti treba znati. Ne zna to svatko - sigurna je Jasna.
U Sloveniji
Nastupajući s Oliverovim Dupinima u Sloveniji u znak sjećanja na njega, pokazalo se da i tamo Jasna uživa veliku popularnost, a nakon ljetnih koncerata po Dalmaciji i Crnoj Gori, na jesen bi se mogla ponovo posvetiti svojoj slovenskoj publici.
- U Sloveniji me vole jer nastupe popratim sa svojim humorom. Imam tu sklonost, ne mislim što ću reći niti imam napisano, niti se ponavljam. Osjetim fluid publike i prema tome se ponašam. Ali Slovenci mi se rado smiju. To je dio mog nastupa. Čak i moji Dupini pitaju odakle vadim te fore, ali tako mi dođe. Ima iz naše stare generacije broadwayskih ljudi koji svoj posao dobro rade i dobro ga znaju. S godinama sam otkrila koliko scena može biti bogata i koliko na sceni možeš dati, od humora, do glazbe, personalityja uopće - zaključila je.