Kada je u jesen 2012. HTV krenuo s promocijom novih informativnih emisija, “Damin gambit” našao se zadnji u najavama. Već iz tog poteza vidjelo se da HTV ne očekuje previše od projekta Elizabete Gojan. Visokoprofilni talk show koji se bavi ženama i položajem žene u društvu, kako je opisana ta emisija i koja se pritom emitira u kasnih 23 sata, činio se kao još jedan u nizu dosadnih javnih sadržaja koji će zajedno s Gojaničinom širom obitelji i prijateljima imati u najbolju ruku par tisuća gledatelja. Tim više što je Gojan dolazila iz vanjske politike i talk showovi, posebno ne te tematike, nisu bili njezino područje. Sada, godinu i pol poslije, “Damin gambit” jedina je među tada najavljivanim emisijama koja je i dalje na programu. A ne samo da nije propala, već je dobila i daleko bolji termin, a kritičari koji je u početku nisu ni najmanje mazili, sada u pravilu imaju samo riječi hvale. I ne bez razloga, jer ono što je djelovalo na početku kao ubitačno dosadno, pretvorilo se u vrlo zanimljivih 40 minuta životnih ispovijesti uglednih gošća, u kojoj ima i smijeha i suza. I sve je samo ne dosadno.
- Naravno da sam imala očekivanja, ništa ne uspijeva ako sumnjate u sebe. Ali nisam bila jedina, i Gordana Mrđen i Julijana Filakovity bile su uvjerene da će biti dobro, satima smo zajedno razmišljale o gošćama. Pokazalo se da se može i da samo žene kao gošće mogu biti zanimljive, da ih ima, naročito onih koji nisu stalno u medijima.
Što se tiče mene, željela sam isprobati nešto novo. Prošla sam sve stepenice u novinarstvu, točno onako kako to treba, od Zagrebačke panorame do kraljice novinarstva - vanjske politike - objašnjava Gojan koja je, nakon što je u listopadu završila u bolnici, smršavjela 20 kilograma.
Kvaliteta njezine emisije definitivno proizlazi iz temeljite pripreme (ima vanjske suradnice koje dobro istraže gošću prije nego što ona sjedne nasuprot Gojan) te činjenice da ne postoje zabranjena pitanja. Nema postavljanja uvjeta što se smije pitati, a što ne, a kako bi zadržala vlastiti interes za sugovornice, prije same emisije minimalno s njima komunicira.
Zagreb, 190511.Hypo zgrada.Dreft fashion week Zagreb.Na slici Elizabeta Gojan.Foto: Biljana Gaurina / CROPIX
- Odgovaraju sve što ih pitam, ali gošće dobro znaju kako ovo nije emisija koja odlazi u žutilo. Imam nekoliko gošći koje su me odbile, ali ne želim reći njihova imena jer nisam odustala od njih, a svi novinari vole ekskluzivu, pa tako i ja. Godinu dana sam pregovarala i pokušavala doći do Jovanke Broz, uz veliku pomoć glumca Bogdana Diklića i još nekih ljudi, ali nisam uspjela, a ona je međuvremenu umrla - kaže. Uz “Damin gambit” prošle je godine odradila specijal američkih izbora, bila u Makedoniji, na Kosovu, no mogla bi, čini se, i više.
- Obožavam vanjsku politiku, ne mislim ni sada da sam otišla iz nje. Ali apsolutno mi nedostaje. Gledam Dnevnike i vidim da tamo koji put nema ničeg iz vanjske, što nije dobro, jer nismo mi izolirani i sami sebi dovoljni. Ali to sustavno zanemarivanje traje već godinama, što je vjerojatno i bio jedan od razloga zašto sam krenula s “Daminim gambitom”. Za razliku od prošle sezone kada je moja emisija bila u informativnom, sada potpada pod zabavni program, a ja sam formacijski ostala u informativnom. I naravno da sam na raspolaganju uredniku Informativnog medijskog servisa HRT-a. Ako ti netko dođe i s nekim se nešto dogovoriš, onda to i odradiš. Ako ti ne dolaze i nemaju potrebe za tobom, onda ne radiš, vrlo jednostavno - borbeno će Gojan odgovarajući kako je i kao dijete bila tako srčana.
- I kao dijete bila sam takva. Glupi Don Quijote, uvijek borba s vjetrenjačama. Zanimljivo, ništa nisam naučila s godinama. Rekla bih da je to genetski kod i krivi odgoj roditelja. Bili su pošteni i radišni i kada gledam današnje društvo, svemu su me krivo naučili - kaže.
Rodila se 1961. u Banjoj Luci gdje je njezin otac Laslo službovao u vojsci. Kada su joj bile četiri godine, s ocem, majkom Ljubicom i mlađom sestrom Marijom preselila se u Zagreb na Peščenicu. Tamo je Gojan upoznala i pokojnog Željka Malnara s kojim je išla u osnovnu školu tada nazvanu “Marko Orešković”, a koja sada nosi ime Frane Krste Frankopana. Poslije je Malnar, samoprozvani predsjednik republike Peščenice, u intervjuu s Gojan za tjednik Globus napisao za svoju bivšu državljanku - “Elizabeta Gojan jedina je novinarka koja je napravila karijeru u dijaspori a da nije pala na leđa”.
A iako je još u školskim danima pokazivala afinitet prema novinarstvu kao zamjenica glavne urednice školskog lista Nine Ožegović, Gojan je silno željela postati i arheologinjom. Za razliku od svojih sinova, obožavala je povijest, činila su joj se super i putovanja te činjenica da oko tebe nema puno ljudi koji te maltretiraju. Nije se uspjela upisati u željeni Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi pa je umjesto popularne Kulture krenula u Ugostiteljsko-hotelijerski obrazovni centar i završila za recepcionera. U sklopu prakse radila je na recepciji hotela Intercontinental, što joj je pomoglo s jezicima koji su je poslije i doveli do vanjske politike. Danas govori engleski, francuski, talijanski, mađarski, a pomalo se snalazi i s arapskim.
Zagreb, 030512.Novinarski dom, Perkovceva.Na Svjetski dan slobode medija, 3.svibnja, Sindikat novinara Hrvatske (SNH) i Hrvatsko novinarsko drustvo (HND) sa svojim clanovima odrzali skup novinara i medijskih djelatnika pod nazivom "Novinari, pokrenimo se!".Na slici: Novinarka HRT-a Elizabeta Gojan.Foto: Damir Krajac / CROPIX
- Možda bi mi bilo pametnije da sam na kraju završila za hotelskog menadžera, jer svakako bi to bilo unosnije i mirnije od novinarstva, ali ja sam upisala studij fonetike i opće lingvistike na Filozofskom - govori Gojan. Početkom 80-ih počela je raditi kao voditeljica na Radiju Velika Gorica, što joj je kroz sedam i pol godina donijelo brojna poznanstva s glazbenicima i glumcima. Godine 1988., na poziv svoje bivše profesorice Jasmine Nikić, prelazi na tadašnju Radioteleviziju Zagreb i dobiva angažman kao najavljivačica zajedno s Mirnom Berend i Dinkom Hrstić, danas suprugom Vinka Grubišića. No, ta gaža nije dugo potrajala jer se Miroslavu Liliću nije svidio malo slobodniji dekolte Mirne Berend pa ih je Lilić sve tri maknuo, a Gojan je prešla u Zagrebačku panoramu i od početka krenula tesati novinarski zanat. Kada je izbio rat, prvo je radila Vijesti, a onda i sama krenula kao ratni izvjestitelj na bojište. Šest mjeseci provela je u Slavonskom Brodu u komadu, odlazila kući tek da uzme čistu odjeću i vraćala se natrag. Iako je zvuk uzbune za nju označavao da mora izaći na teren dok su ostali ulazili u skloništa, u tim trenucima nije je bilo strah. Uz novinarski adrenalin, imala je, kaže, taj emotivan naboj jer radilo se o njezinoj zemlji i znala je da je u pravu. No, posljedica je naravno bilo...
- Nakon nekog vremna, a točno znam kada, puknula sam u Slavonskom Brodu. Pala je raketa Luna i ubila dvoje djece. Gledala sam to dijete koje su izvukli, ništa se na tijelu nije vidjelo, osim malo krvi iz uha. I taj izbezumljeni otac čiji je stariji sin već prije poginuo. Jedna od najblažih posljedica koju imam je kada krenu petarde za Novu godinu da se želim baciti pod stol. Neposredno nakon rata to mi se i doslovno dogodilo. Ove godine na proslavi mi je jedna petogodišnja djevojčica, koja je bila s nama u društvu, rekla: “Daj mi, teta Liza, ruku, ja bum te držala, neće te biti strah”. Mislim da svi koji smo bili tamo imamo u najmanju ruku blagi PTSP - zaključuje. Gojan se vratila u Zagreb, rat se bližio kraju i ponovno je krenulo formiranje redakcije vanjske politike. Zahvaljujući znanju stranih jezika prebacili su je u vanjsku, no kako se sukobila sa šefom Jozom Ćurićem (sada više nisu u svađi), nakon samo nekoliko mjeseci sredinom 1993. prešla je u Dnevnik i postala tada, sa 32 godine, najmlađom urednicom u povijesti te središnje informativne emisije HTV-a. Uređivala ga je sve do početka 1995. godine.
- Onda mi je već postalo dosta te konstantne borbe. Tomislav Marčinko bio je šef Informativnog i nije želio da odem, ali sam otišla kod doktora s pričom o stresu pa je na kraju morao popustiti. Sasvim slučajno moj posljednji dan Dnevnika poklopio se s njegovom smjenom. Na Marčinkovo mjesto došao je Ivica Blažičko koji me također molio da ostanem, no ja stvarno nisam više mogla i otišla sam na tromjesečnu stipendiju u Ameriku. Bio je to baš lijep povratak u vanjsku - kaže Gojan. Začudo, za tih “željeznih” vremena za novinarske slobode, liberalno-lijevo orijentirana Gojan ni približno nije imala problema kao poslije.
- Bila je to konstantna borba, ali se moglo. Napravila bih neki ustupak, ali najave su bile moje, tu mi se apsolutno nitko nije smio miješati. Tada su se najave diktirale u daktilo-biro i našao bi se netko tko bi prenio to šefu, “cinkao”. Marčinko i ja znali smo se jako posvađati, ali moram reći, na opće iznenađenje, da uz sve sukobe i činjenicu da je središnjica HDZ-a ne jednom raspravljala o meni, u to doba nisam ni jednom suspendirana. A poslije jesam. I to tri puta - odgovara Gojan, koja je nedavno od Gorana Radmana zaradila i opomenu pred otkaz zbog javnog istupa kao predsjednica Sindikata novinara HTV-a. Zato će se slatko i nasmijati kada je upitate s kim se od dosadašnjih vodećih garnitura na Prisavlju nije posvađala. A nakon promišljanja odgovor glasi: Marija Nemčić i Mirko Galić.
Veća ljubav od novinarstva 2000. postali su njezina dvojica sinova, blizanci Viktor i Patrik, koje odgaja kao samohrana majka
- Nisam planirala majčinstvo, a to mi je bila još jedna potvrda da ništa ne mogu napraviti jednostavno. Snalazila sam se teško. Da nije bilo mojih roditelja, ne bih to mogla. Kada sam na ultrazvuku doznala da ih je dvoje, a inače nisam taj tip, briznula sam u plač kako ću ja to sama. No, mama me smirila, ništa nije dovela u pitanje, iako je sve do kraja mislila da to trebam riješiti sa suprotnom stranom. Brzo sam se vratila na posao da financijski mogu preživjeti, bilo je jako puno toga na mojim roditeljima, iako sam se ja maksimalno trudila. Šest godina nisam nigdje bila, ni u kazalištu ni u kinu, samo posao - doma, i eventualno na neki put. Nikad nisam tražila alimentaciju, to je ono “donkihotovski” u meni, nismo u kontaktu, ali sinovi znaju tko je - kaže Gojan, koja je sada suočena s dva momčića koji su već dobrano zagazili u pubertet.
- Zastrašujuća je činjenica da se sve pomaknulo, današnja djeca već s deset godina ulaze u tu fazu. A onda je još ubojitije da su oni dečki i tu pubertetu prestanka i kraja nema. S druge strane, meni je jako zabavno, gledam kako me pokušavaju smuljati. Jedino što mogu je derati se na njih, ispričavam se odmah svim susjedima. A jedan je viši od mene 15, a drugi 12 centimetara. I onda me gledaju s visine i kažu mi samo “mala mama” - uz smijeh će Gojan. A njezinim putem nema straha da krenu, novinarstvo ih ne zanima. Rekli su joj da nema šanse: “Ti si uvijek umorna, ti radiš od 0 do 24, ti najmanje novca zarađuješ...”