Sjećam se, kao djevojčica, naletjela sam negdje na ilustraciju Kiklopa. Brzo sam sklonila pogled s jednookog čudovišta koje se ni tada nikako nije uklapalo u moje viđenje estetike. Ipak jedan pogled bio je dovoljan da se to ružno, mišićavo stvorenje bezobzirno pojavi u mojim snovima još iste večeri. Bježala sam od njega kroz gustu šumu kojoj se nikako nije nazirao kraj. Bilo je vlažno i hladno. Bilo me strah. Trčala sam i trčala bez cilja u nadi da ću ugledati neko poznato, spasonosno lice koje će me hrabro obraniti od te zlice. Na kraju sam spas ipak pronašla u vlastitom urliku koji me probudio tik prije nego me čudovište smrvilo svojim nadljudskim šakama, piše Nives Celzijus za Globus.
Bila sam mokra i tresla me groznica. Nikako ne bih htjela optužiti to mitol...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....