- Definitivno mi je bilo najbolje raditi s Mišom Kovačem - priča nam Ivica Jakić, međunarodno priznati inženjer strojarstva, ali i autor brojnih fotografija s Jugotonovih izdanja iz 70-ih godina, koje je u utorak navečer predstavio na izložbi na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.
- Mišo je tada imao sigurno najbolji automobil koji je bilo moguće nabaviti u regiji, Citroën Maserati od jedno 500 konja. Bio je to jako nizak automobil, toliko da bismo morali uložiti poseban trud da ga nakon snimanja nađemo, posebnice ako smo ga prije parkirali na brzinu. Kad bismo se njime provozali Zagrebom, to je bilo posebno iskustvo - prisjeća se Jakić, koji je u vrijeme kada se bavio fotografijom još bio student FSB-a. Fotkao je, kaže, između najtežih ispita, termodinamike i hidrodinamike.
Putovanja
- Najviše pamtim lakoću komuniciranja s tadašnjim zvijezdama. Imali su prirodan odnos prema glazbi, fotografiji i publici. Bilo je tu jako puno ljudi, dogodovština, putovanja, radili smo dobre fotografije i pjesme, sve je bilo u pozitivnom naboju - priča Jakić, koji je, među ostalima, fotografirao Meri Cetinić, Terezu Kesoviju, Olivera Dragojevića, Arsena Dedića, Gabi Novak...
- S Meri Cetinić išao sam na nastupe po disko dvoranama i plesnim halama, ona je imala istančan ukus za estetiku, a tu bih pohvalio i jako strpljivu i susretljivu Gabi Novak. A da ne govorim o Kseniji Erker, koja je, što se tiče vizualnog identiteta, bila prepoznata upravo po mojim fotografijama. To je bila takozvana sfumato tehnika, koju sam prvi na ovom području primijenio na fotografije i kombinirao ih s igrom sjena – priča nam ovaj svestrani gospodin, koji se o fotografiji educirao u SAD-u. Njegove zgode stoga nisu vezane samo za hrvatske i regionalne zvijezde. - U Hrvatsku sam slao fotoreportaže sa snimanja “Ralja” i “Inspektora Kojaka”. Upoznao sam jako puno glumaca, ali sva se ta komunikacije odvijala s lakoćom, svi su bili pristupačni, to je bilo normalno. Nije mi tada bilo ništa posebno ako sam, na primjer, sreo Kojaka. Tek sada kad se osvrnem shvatim koliko su veliki i značajni bili ti projekti. Tada uopće nisam primjećivao tu slavu - prisjeća se Jakić, koji se nakon diplome jednostavno prestao baviti fotografijom i posvetio se svojoj “pravoj” struci. Kaže da čuva stare fotoaparate, ali se njima ne koristi – tek povremeno fotografira svoje unuke, i to mobitelom.
Jedan kadar
Izložbu su posjetile i dive Tereza Kesovija i Gabi Novak, koje su u vrijeme dok je Jakić fotografirao bile među najvećim zvijezdama glazbene scene Jugoslavije. Fotograf je spomenuo činjenicu da su njegovi radovi nastali prije 45 godina. - Oh! Zašto si to rekao!? - kroz smijeh je upitala Tereza Kesovija, čiji se jedan omot našao na izložbi. - Vidim tek jednu svoju fotografiju jer sam tada bila u Parizu. Ivica me ulovio u jednom trenu kad sam izdala ploču za Jugoton. Vidite koliko ima Gabi, koliko Miše, koliko Ksenije, a moja samo jedna! Ali, nema veze, to je jedan kadar, ali vrijedan – kaže nam Tereza Kesovija, koja se nadovezala i na činjenicu da je većina lica na omotima pomalo sjetna, zamišljena. - Ma, kako ne bih bila pomalo turobna? Tu sam pjevala “Zaboravi ako možeš” i “Da sam te samo prije srela”. Takav je bio ton - vedro nam priča. Autor Jakić pak ima drugačije obrazloženje atmosfere: - Ma, to vam se tada tako radilo - kaže.
Portreti
Za razliku od Tereze, Gabi Novak našla se na više fotografija. - U to je vrijeme Ivica bio jedan od najaktivnijih fotografa koji je radio prekrasne portreta, naslove naših ploča. Mada ne surađujemo već desetljećima, sretni smo da možemo povezati davne dane sa sadašnjim vremenom i što je opet došlo do izražaja da smo nekad napravili nešto vrijedno – kaže nam Gabi. Kad gleda svoje fotografije, priča, nije nostalgična. - Pa, mislim da za svoje 82 godine i dalje izgledam dobro. Nema tu nekih kompleksa. Ali kad govorimo o samome vremenu, može se reći da sam malo nostalgična - priznaje.
Izložbu je posjetio i Zrinko Tutić, koji Jakića, kaže, poznaje 50 godina. - Jest da je on stariji, ali to je i vidljivo - našalio se Tutić, pa se prisjetio svojeg prvog singla s bendom Selekcija, za kojeg je Jakić radio plakat. - Išao sam mu na živce jer sam želio stalno nositi šešir i naočale, pa me bacao u drugi plan, što mi radi cura nije bilo najdraže – rekao je pa se osvrnuo na ukupno značenje Jakićeva rada za hrvatsku fotografsku umjetnost: - Priča o njemu je štorija o čovjeku koji ima kadar, koji je izašao iz svakog okvira tehnike. Činio je lijepe žene još ljepšima. Donio je tu čudesnu izmaglicu, bio je strašno spretan. Svaki pomak u vizualizaciji nekada je bio užasno važan, a upravo je Ivica bio jedan od tih inovatora – zaključio je Tutić.