Radio na vešmašini ostao je upaljen cijelu noć, bila je kasna jesen i između kiša uvlačila se zima. Prošlo je devet godina i ne sjećam se zašto sam se u dva ujutro zatekla u kupaonici, ali trenutak kad sam prvi put čula Amy Winehouse ostao je zamrznut u meni kao komarac u smoli. “You should be stronger than me. You’ve been here seven years longer than me”, bilo je prvo što je zapjevala nakon što je promrmljala par nota. Stajala sam zatečena u zamračenom stanu, zurila u aparat na bijeloj mašini. Tko je ovo? Netko sa Stojedinice pustio je pjesmu usred noći, sebi za gušt, bez najave i komentara. Samo tu pjesmu s blesavim riječima i nevjerojatnom pjevačicom koja završava fraze kao nitko. Što je ovo? Veliki glas tekao je iz brojki 2.01 na radiju po cijeloj kupaonici, pa u hodnik, oko mene, pjevačica se dobro zafrkavala, podsmjehivala se meni, publici, sebi, tom debilu koji ju je povrijedio, ranjiva do bola. Naravno, masu me pjesama rasturilo u životu. Ali ta žena, kojoj nisam znala ime i koja se dokono poigravala plitkim riječima i sa svojim jazz bendom, znala je sve o meni. Mislila sam da skrivam neoslovljena mjesta, točke pune zaguranih osjećaja, ah, tako mistične da ih nikada nitko neće otrkiti.
Osjećaj fatalne ljubavi
Ali ova ih je vadila kao da su ništa i pred nosom mi po pločicama razmazivala sve moje priče. Znala je za frajere koji ne dođu na prvi spoj, za bespomoćnost s kojom ih nekad moraš pustiti drugoj, za osjećaj nevidljivosti, za onoga kojeg ostavljaš gledajući kroz njega jer ne možeš gledati kako ga slamaš, za klaustrofobična popodneva u predugo mrtvoj vezi, progutane suze u taksiju, noćne tramvaje, izdaju na plesnom podiju... Sve je znala. Prvi put čuti Amy Winehouse, bio je osjećaj fatalne ljubavi, koja počinje i završava u istom trenu kad u kostima osjećaš da te ushićenje i mračna bol čekaju u istom bljesku. Kako je 2003. sve to s glazbom izgledalo kao prošlo stoljeće, trebalo je nešto vremena i guglanja da se snađem s Amy Winehouse, 22-godišnjom jazz pjevačicom o kojoj kao da nitko ništa nije znao. Tko je mogao znati kako će se brzo sve preokrenuti.
Tko je ta Amy?
“Kako ste rekli? A, znam”, s olakšanjem je rekao dečko u Aquariusu, “Dajte mi ime, vi ste šesti koji je tražite, naručit ćemo CD. Frank, jel da? Amy Winehouse. Zapisano.” Do Božića nas šest ili šezdeset imalo je svoj “Frank”. Svaka pjesma bila je o nama. “Lent you outsiders and my new Badu. While you were thinking I didn’t have a clue. Tough to sort files with your voice in my head. So then I bribed you downstairs with a Marlboro red. And now I feel so small discovering you knew...” Sve što je Amy Winehouse pjevala bila je istina. O wannabe starletama u “Fuck Me Pumps”, o istrošenoj ljubavi u “In My Bed”, o krivim muškarcima koje prekasno razotkrijemo u “Take The Box”. Njezini ironični, direktni stihovi bili su vokabular naših ljubavi, života koji stvarno živimo. Govorila je da pjeva jer želi da ljudi slušajući je zaborave svoje muke.
Zurila s jumbo plakata
Kao da je pokrala naše SMS-ove, trijeznila se s nama na stepenicama klubova, bila je jedna od nas. Zato mi se tri godine kasnije, kad sam je iz taksija ugledala na ulazu u London, činilo da je došlo do neke greške. Rastegnuta, visoka pet metara, Amy je prazno zurila u mene s jumbo plakata, u bijeloj haljini, noge obješene s barske stolice. “Back to Black” bio je gadan album. Ispod njega je zjapio mračni ponor. Jadan svatko tko zna kako se osjeća žena iz pjesme “Back to Black”, iz pjesme “You Know I’m No Good”, iz prekrasne “Love Is A Losing Game”. Ali opet, nisu to svi čuli.
Odvojili ju od pjesama
Milijuni su iskreno voljeli Amy. Ali, odjednom je milijun drugih ljudi pjevušilo “Rehab, no, no, no...” kao da je riječ o vicu, ljudi su htjeli slušati Amy na stadionima, da ih zabavlja na talk showu, odjednom su Karl Lagerfled i Jean Paul Gaultier imali svašta reći o njoj i očekivalo se da bude zahvalna što je dobila slavu koju zaslužuje. Kad je bilo jasno da neće postati stroj za reklamiranje dijeta i izbacivanje predvidljivih odgovora, mediji su joj se osvetili. Bili su uporni, sve dok osebujnu urokanu djevojku nisu odvojili od njezinih veličanstvenih pjesama. Pjesme su svi voljeli, ali autorica im se gadila. Ionako je bilo svejedno, jer Amy je već bila otišla. Kad ni nakon dvije godine nije napravila novu sjajnu pjesmu, svi koji je volimo znali smo da je gotovo.
Zajedno pričamo
Ono poslije, heroin, skandali, paparazzi, razne suradnje i divni album objavljen nakon što je umrla, bili su više njezin otisak. Da nisam čula na vijestima, ni jučer ne bih shvatila da je mrtva već godinu dana. Zato što i danas vrlo često, kad sam klimava ili mi jednostavno padne napamet, stavim slušalice, pronađem nešto njezino na iPodu, pojačam i tako ja i Amy pričamo.