ZAGREB - Joško je bio drugačiji, pun razumijevanja, poštovao je različitost u svakom pogledu.
Pokušavam ga se sjetiti ljutog, ali to mi nikako ne polazi za rukom, uvijek se prvo sjetim njegovog širokog osmijeha, kazala je Jagoda Martinović s tugom se prisjećajući svog supruga, Joška Martinovića, vrsnog HTV-ova autora i bez ikakve sumnje jednog od najsimpatičnijih televizijskih lica koje je Hrvatska imala, koji je preminuo u lipnju prošle godine. Tradicionalno trom div s Prisavlja u Martinovićevu slučaju nije bio spor.
Na inicijativu kolega utemeljena je nagrada “Joško Martinović” za najbolju reportažu, čime su odali priznanje autoru niza emisija, od ‘Zlatne ribice’ do ‘Globalnog sijela’, ratnom reporteru i čovjeku velikog srca koji je u 47. godini života izgubio bitku s rakom.
- Bilo je to prije točno 11 mjeseci i jedan dan - rekla je njegova supruga Jagoda Martinović, urednica HTV-ovih emisija ‘Proces’ i ‘Globalno sijelo’, odajući tim kratkim odgovorom kako vrijeme nije ublažilo bol zbog rastanka s Joškom. Na ruci nosi svoj i Joškov vjenčani prsten i dvije narukvice, jednu koja je pripadala njezinom suprugu, a drugu koju je dobila od njega za zajedničkog putovanja po Meksiku.
Sin na dva fakulteta
- Mi smo od prvog dana, otkad smo se upoznali 1989. godine, funkcionirali skladno, lijepo. Ponekad sebično poželim da barem nije bilo tako, jer bi mi danas bilo lakše.
Ali to je tek misao. Teško je, ali mislim da se kao obitelj dobro nosimo s Joškovom smrću. Ivan, naš sin, posvetio se fakultetu, studira ih čak dva - ekonomiju i Akademiju likovne umjetnosti, to je talent koji je naslijedio od oca i njegove obitelji, a ja sam se predala poslu. Odlično smo funkcionirali nas troje, a sada nas dvoje. Jedno drugome smo i podrška. Ne gušimo se međusobno, ali imamo beskrajnu ljubav i međusobno razumijevanje.
Zna se dogoditi da me zatekne kako plačem. Želim to sakriti od njega, a on mi uzvraća: ‘Mama, ali imaš pravo na suze, nema razloga da ih skrivaš’ - priča Jagoda, koja je izabrana za predsjednicu žirija koji će odrediti prvog dobitnika nagrade “Joško Martinović”. Interes za natječaj bio je velik, stiglo im je čak 50 reportaža, a samo će jedna po kriterijima vrijednosti informacije, šireg društvenog interesa, novinarske hrabrosti, umjetničkog dojma i inovativnosti osvojiti novčani iznos od 5000 kuna.
Nagrada će biti uručena 15. svibnja na proslavi 85 godina Hrvatskog radija i 55 godina Hrvatske televizije. Tih će dana biti dodijeljenja i tradicionalna priznanja HRT-ovim radnicima, od kojih će ono najviše priznanje - nagrada za životno djelo “Ivan Šibl” - ići posthumno upravo Jošku Martinoviću.
Odlazak na ratište
- Televiizija je cijelo vrijeme prema njemu bila kao majka, a ne maćeha. On je doista televiziju volio i televizija je voljela njega. Govorio mi je kako je oduvijek želio raditi na televiziji, koju je zavolio posjećujući svog strica koji je ovdje radio kao producent. Bio je svestran, sve ga je zanimalo, posebno ljudi. Gotovo 400 dana proveo je na ratištu kao reporter, prošao je gotovo sve, od Plitvica, Osijeka, Novske, Siska, Petrinje do Vukovara i Dalmacije, mislim da jedino nije bio u Gospiću. Prvi je novinar koji je ušao u oslobođeni Knin.
Mislim da se cijeli taj stres na kraju odrazio i na njegovo zdravlje, no mi kao obitelj nismo osjećali njegove traume. Imao je grižnju savjesti što u to vrijeme nije s nama, Ivan je tada bio jako malen, ali nekako je znao da za njega nema drugog izbora. Kada se vratio, počeo je raditi kod Laze Goluže u Obiteljskom zabavniku, da se malo opusti i zaboravi, zatim je krenuo s Darijom Marjanović raditi ‘Živu istinu’, a potom i ‘Zlatnu ribicu’, ‘Globalno sijelo’.
Negdje 2000. odlučio se okrenuti ‘običnim’ ljudima. Taj njegov preokret nije bio zbog straha, iako su prijetili i njemu i cijeloj našoj obitelji, već zbog prosvjeda branitelja.