Kroz dva desetljeća druženja, katkad i vrlo intenzivnih, imali smo se prilike dobro upoznati i sprijateljiti se, pa osim sati potrošenih na priče o glazbi nerijetko se raspredalo o intimnim problemima, financijskim strepnjama, likvidnosti, budućnosti… No nikad kroz teške razgovore. Kemal Monteno to naprosto nije znao.
Taj bosanski duh iz njega nikad nije izašao, obožavao je Zagreb gdje je dugo živio sa svojom obitelji, no intimno je zauvijek bio i ostao Sarajlija. Neizmjerno duhovit, jednostavan, velik!
Kemo je bio jedan od najvećih pozitivaca kojeg može znati glazbenički svijet. Šalio se na vlastiti račun, a do suza se nasmijao kada je po tko zna koji put do njega došla vijest o vlastitoj smrti.
Sjedili smo na bolničkoj postelji KBC-a Zagreb nakon ugradnje srčanih premosnica i čavrljali o svemu i svačemu, lošem televizijskom programu, nogometnim utakmicama koje ni za živu glavu ne propušta. I nekako u to vrijeme je poput bombe odjeknula lažna vijest da je preminuo. Prepričavao je meni i dežurnoj medicinskoj sestri razgovor koji je vodio s liječnikom na tu pomalo morbidnu temu:
- Prvo me nazvao doktor i kada sam rekao ‘halo’, on meni mrtav-hladan s druge strane uzvrati: ‘Pa zar ti nisi umro’ - do suza nasmijan pričao je Kemo anegdotu koju nikad neće zaboraviti.
Nešto se slično dogodilo i 1995. godine u Ljubljani kada su čak slovenski mediji pustili vijest na televiziji i na radiju. - Ma znam ja da je to sve krenulo nenamjerno i bez ikakve zlobe - uvjeravao nas je Kemo.
Galerija: Kemal Monteno tijekom bogate karijere surađivao je s brojnim kolegama umjetnicima koji su mu se divili
Glazbeničkih okupljanja u intimnoj atmosferi bez euforične mase bilo je naprečac. Kemo je jednostavno bio začin bez kojeg se ne može. Nikada umoran, raspoložen za svirku za prijatelje, redao je pjesme jednu za drugom, nije mu bilo teško u intimnom krugu ljudi pjevati za rođendane, obljetnice, čak i razvode.
Njegovi prijatelji bili su liječnici, političari, inženjeri, ali i obični ljudi poput pekara, zidara, smetlara. Nikad ih nije dijelio. Malešan i strastven, godinama je Danijeli Martinović govorio kako će ju izvesti u kino i kupiti joj kokice, Severinu je bockao zbog ‘dobrog’ odabira u ljubavi, Petra Grašu korio da nikad neće dočekati njegovu svadbu, sa Draženom Žerićem Žerom imao je odnos kao s vlastitim sinom.
Uživao je u društvu prijatelja i dobrim i razdraganim zabavama. No ipak, ona o kojoj je govorio s posebnim žarom, iskrenom i nesebičnom ljubavi bila je njegova Branka. Srednjoškolska ljubav s kojom se počeo zabavljati prije nego što je otišao u vojsku. A ona ga je strpljivo čekala.
- Znaš, moja Branka nikad sa mnom nije željela na turneju. Samo je voljela spakirati kovčege za Opatijski festival. Bio je pojam svega. Tada su baš svi glazbenici vodili djevojke i žene, a uzbuđenju nije bilo kraja jer smo u sklopu tih dana zajedno išli u Trst kako bi obavili šoping i uživali u okusu talijanskog espressa.
A ekipu je znao nasmijati prisjetivši se kako je prvi put prišao Branki. Brojne su mu djevojke prilazile, željele čavrljati s njim, no njemu je zapela za oko jedna mala koja ga nije ni pogledala. Bila je nalik je, kako je govorio, poznatoj manekenki Twiggy. Nemušto joj se ipak približio, pomalo smotano je pitao ima li što “siće” za posuditi.
- Potpuno blesav pristup - sam je sebi predbacivao Kemo, ali u tom je trenutku bio siguran da će ju ponovno vidjeti kako bi joj mogao vratiti novac.
- Svašta sam joj isfolirao da bi je na koncu odveo u kino. Oboje smo bili djeca, ona je imala šesnaest i pol godina, a ja dvije više - govorio je o Branki koja mu je više od četrdeset godina ostala jedina ljubav. Nezamjenjiva.
Osim o glazbi, Kemo je u društvu često govorio o svom nogometnom talentu. I pomalo je žalio što nije nastavio tim putem.
Pun je hvalospjeva bio i za bosanskog nogometnog velikana Safeta Sušića koji mu je u žučnim raspravama znao govoriti: “Lako je vama pjevačima. Meni u 28. godini kažu da sam star i da mogu igrati još koju godinu. Vi, ako ste pravi, možete pjevati 100 godina. Osim toga, tebe nitko ne dira dok pjevaš, mene stalno udaraju”, prisjećao se često tih riječi Kemal koje je prepričavao dobro raspoloženu društvu.
Bio je ponosan na činjenicu što je Bosanac, no nije mu bila mrska krv oca Talijana gdje je svake godine odlazio za vrijeme školskih praznika.
A jedna od anegdota bila je i ona kada ga je prijateljica, nakon malaksalosti i loših krvnih nalaza, obavijestila da mu je dijagnoza - tifus.
- U Ljubljani se pokazalo da je uzbuna bila lažna i da je riječ o povišenom šećeru. Bio sam presretan jer sam pomislio - bolje šećer nego tifus. I tako je bilo sve do dolaska liječnika, mog velikog prijatelja Izeta Aganovića. Počeo mi je nabrajati što sve ne smijem jesti. Prvo sam ga podrobno slušao, a onda mi je u jednom trenu pukao film pa sam mu kazao nek’ otvori prozor da se odmah bacim.
Sva ženska imena iz Monteninih pjesama bila su vezana za stvarne osobe. Počeo je od Lidije, simpatije u osnovnoj školi, preko supruge Branke, kćeri Adrijane kojoj je Arsen Dedić, inače Kemin kum, dao ime, da bi opjevao Loru i Lejlu, svoje voljene unuke koje mu je podarila kćer Adrijana.
Pisao je i za brojne kolege. Tako je Indeksima napisao “Bacila je sve niz rijeku”, “Zemljo moja”. Pisao je za Terezu Kesoviju, Gabi Novak.
- Sretan sam jer imam mnogo prijatelja među kolegama i nakon svih ovih godina u glazbi ta činjenica mi je najveća nagrada.
Zauvijek će ga pratiti posebno satkani lirski stil, romantični glazbeni izraz kojem je na sebi svojstven način znao objediniti sevdalinke isprepletene mediteranskim šarmom talijanske kancone.
Njegovi su tekstovi ispovijed pjesnika koji je okusio život i osjetio ljubavnu bol.
Imao je jednako uspješnu karijeru diljem regije i unatoč raspadu bivše države u njegovoj glavi nisu postojale granice.
- Vjerovao sam da mi je Sarajevo jedino mjesto gdje mogu živjeti, grad s dušom bio je moj, a onda je došao taj strašni rat, trebalo je opstati, trebalo je živjeti i sve je to sada iza nas. Znam da moje Sarajevo više nikad neće biti isto jer što je grad bez ljudi. Što je moje Sarajevo bez Mirze Delibašića, Davorina Popovića, drugih manje poznatih ljudi…
Teške ratne godine načele su mu zdravlje. Bolesti je odolijevao punih dvadesetak godina, sve do 21. siječnja.
No kako će to njegovo isto društvo u po glasa reći; vjerujemo da će mu negdje gore biti bolje. Bez patnje i boli u nekom ljepšem svijetu.