Potvrda beogradskog nastupa Prljavog kazališta u Srbiji je dočekana gotovo jednoglasno pozitivno, lišena bilo kakvih nacionalističkih impresija dok su komentari u Hrvatskoj i dalje više-manje podijeljeni. Najveći hitovi Prljavaca i dalje se smatraju glazbenom himnom i budnicama hrvatske samostalnosti. Ipak, većina domaćih glazbenika smatra kako je njihova poslovna odluka sasvim legitimna i da više ne smijemo živjeti u prošlosti.
Blagi Thompson
Iako je dosad uvijek bio protivnik glazbene suradnje sa Srbijom, čak je i Thompson, vjerojatno zbog kolegijalnosti u izjavi za Jutarnji blago kazao: “To je njihova osobna i poslovna stvar i nema razloga da se ja u to petljam”.
- Tko želi, neka ide. To je njihovo pravo, a na narodu je da procijeni je li takav potez ispravan. Ja tamo i dalje neću kročiti nogom, pogotovo ne sada kad su doveli četničkog vojvodu za predsjednika - poručuje Mišo. Prljavci su osamdesetih bili pop-punk bend koji je ispričao priču o našoj svakodnevici. Imali su hrabar iskaz i progovorili su razumljivim jezikom.
- Željeli smo imati bend iz predgrađa, po uzoru na London, i tu se Dubrava pozicionirala kao idealno predgrađe iz kojeg je dopirao glas naroda. A kada se homogenizirao cijeli narod, kao početkom devedesetih, Prljavci su pogađali ljude u srce pjesmama nacionalnog karaktera.
Poruka iz predgrađa
Međutim, kad jedan Toto Cotugno pjeva “L'italiano” ili Bruce Springsteen “Born in the USA” onda je to u svijetu patriotizam, a kad naši Prljavci pjevaju “Ružu hrvatsku”, onda je to samo kod nas nacionalizam. A to je potpuno krivo. Sada je prošlo dvadeset godina od rata, velika je regija, svi govore istim jezikom i svi idemo dalje. Unatoč nacionalnom naboju, ne vidim problem da oni idu tamo svirati jer ih traže normalni ljudi koji nisu opterećeni prošlošću, kaže Sven Sevenčić, novinar koji je i osobno sudjelovao u stvaranju Prljavog kazališta.