Ako ćemo od Kulina bana i pradavnih dana, vaš kroničar će vam reći da ga je s kazališnim prvakom i jednim od najistaknutijih televizijskih likova u republikama negdašnje Juge, Ivanom Bekjarevim (Beograd, 6. travnja 1946.) spojila košarka. Nezaboravnu, ludu prvoligašku utakmicu s ranoga proljeća 1970. u pretijesnoj trešnjevačkoj dvorani zvanoj “Kutija šibica”, odigrali su Lokomotiva i Crvena zvezda. Brkati Plećaš, “sveti Nikola”, kako su mu klicali odmila, pogodio je, malone s pola igrališta, “suzu” za 100:99.
Zvezdaši u Zagrebu
Ali na svega dvije sekunde prije kraja, dotle nepogrešivi izvođač slobodnih bacanja, kapetan gostiju Vladimir Cvetković, nalik hollywoodskome srcelomcu Steveu Mc Queenu, zapucao je oba, pa je tako njegova momčad prokockala već dosanjani naslov prvaka države i nesretno ga prepustila ljubljanskoj Olimpiji. Zvezdaši su, kao na groblju, isplakali potok ljutitih suza, a u ožalošćenoj družini prepoznao sam mišičava glumca iz izvrsnoga srpskog filma “Bokseri idu u raj”, Ivana Bekjareva. Kao student, u liku boksača Tome Grkovića, vježbajući prethodno više od šest mjeseci u ringu s pravim borcima, pokazao je više nego zavidno šakačko i, k tome, glumačko umijeće. Smirivao sam ga, iako sam u sebi cvjetao zbog naše pobjede, koja nam rezultatski nije značila, ali stoga što mi je kao predsjedniku “lokosa”, slovenski moćnik Stane Dolanc ponudio zamamnih dva milijuna dinara, za nagradu ako ne pokleknemo pred Zvezdom. Drugi je par čarapa što nam tovariš Stane nije uplatio ni šupljega novčića od tvrdo obećana novca, no taj loš detalj iskače iz okvira naše sage. Tek od tada, bilo kao odbornici, ili neizlječivo zadrti pristaše dvaju klubova, dakle kao s prijateljskim neprijateljem, na srazovima Cibone i Crvene zvezde u Zagrebu i Beogradu, gotovo se uvijek viđam s Ivanom Bekjarevim. I tko god dobio, ili tko god izgubio, pobjednik tješi i tekuće časti gubitnika s jednom, dvije ili tri kupice.
Podrijetlo
Sudeći prema prezimenu, dugo sam držao da je zvijezda ove priče ruskih korijena. No, kad je 2004. Ivan proslavio četiri desetljeća profesionalnoga umjetničkog djelovanja, iz debele knjige tiskane njemu u čast, spoznao sam da je od makedonskih roditelja. Mlađi je sin majke Radmile, rođene Nakove, i oca Georgija, Bekjarevih. Oboje su iz Gevgelije, grada na jugu, nadomak granice s Grčkom. Glava obitelji je nakon skončane Trgovačke škole u Skoplju, s diplomom u džepu, pečalbarski 1940. zapucao trbuhom za kruhom u Beograd, i zaposlio se u Narodnoj banci. Brzo je napredovao pa je u najduljem razdoblju svoga novčarskog zvanja sjedio u foteljama za direktore i visoke savjetnike. Budući da su Makedonce, dok su živjeli pod srpskom vladavinom, po slovu zakona prisiljavali da im prezimena završavaju na “ić”, tako su i Bekjarevi bili preimenovani u Bećareviće, a Georgi se pretvorio u Đorđa. U vremenima netom nakon rođenja Ivana i brata mu Branislava, Đorđe Bećarević je mjesecima hodočastio do matičnoga ureda i kumio uspavane birokrate da mu promijene prezime. Uzrok nije bio bezazlen. Štoviše. Za njemačke okupacije krvoločni šef beogradske policije, koji je otjerao u smrt na tisuće sunarodnjaka, zvao se Boško Bećarević. Poslije oslobođenja, kao slugu mrskoga izdajnika, Vojni sud ga je 1946. osudio na smrt. Previše podozrivi špiclovi OZN-e (Odbor zaštite naroda), pozivali su učestalo na saslušanja Đorđa Bećarevića sumnjičeći ga da je najbliži rod strijeljanoga zlotvora. I kad ih je napokon uvjerio da su tek slučajni prezimenjaci, makedonskim Bećarevićima dopustili su da se vrate iskonskome obiteljskom znamenu. Tako su uskrsli Bekjarevi. Nepredvidivi mešetar život izmućkao je da se Bekjarev, domalo nakon 40 ljeta, ovjenča slavom, nakon što je velemajstorski udahnuo dušu svojoj najzrelije izbrušenoj TV ulozi, u seriji Banjica (1983. - 1984.), a koju je - prema nadahnutome tekstu Siniše Pavića, Beograđanina rođenog u Sinju, koji je dočekao mirovinu kao sudac Općinskoga suda - maštovito režirao Sava Mrmak. Oživio je Svetozara Tozu Vujkovića, jednako okrutnoga policajca, gospodara smrti u beogradskome logoru Banjica, baš kakav je bio i Boško Bećarević, zbog koga je njegov otac, sebi, supruzi i sinovima, istjerao na čistac drevno prezime.
Zasjenio ga Stevica
Kritika je jednodušno uzvisila Ivana iznad oblaka, a milijunsko gledalište “od Jesenica do Gevgelije” prigrlilo ga je kao novoustoličenog idola koji je, uzgred pripomenimo, ucvilio ugostitelje jer su restorani i kafići, za prikazivanja Banjice, zjapili sablasno prazni. Proglašen je za najpopularnijega negativca u Jugoslaviji. U izboru TV ličnosti godine, koju je proveo skopski list Večer, Ivan Bekjarev bio je premoćno prvi, nadmašivši za pet tisuća glasova čitatelja, drugoplasiranu, američku divu Lindu Evans, pristalu Crystal iz “Dinastije”.
“Temeljito sam se pripremao za Banjicu. Neki nevoljnici koji su preživjeli užase u Banjici, nisu mi se usuđivali prići, koliko ih je bilo potreslo to kako sam se uživio kao Vujković. Jedan od njih priznao mi je da me je strahovito mrzio dok me je gledao, a drugi, otac moga dobrog prijatelja, mjesecima je odbijao da popijemo kavu. Književnik Oskar Davičo, i on banjički zarobljenik, zbog uloge Toze Vujkovića predložio me je za laureata najuglednije beogradske nagrade - Oktobarske. U obrazloženju je naveo da mu se učinilo kako sam u seriji bio suroviji od Vujkovića, čiju je poganu ćud bolno osjetio na svojoj koži.”
Banjica je utrla put Ivanu Bekjarevu da ubuduće ne silazi s televizijskih ekrana i stupa iz serije u seriju i iz igrokaza u igrokaz. Više od stotinu uloga u kojima, kako je zaključila Branka Otašević, kritičarka Politike, nijednom nije zakazao.
Stevica Kurčubić, muljator i kradljivac, koji nervozno povlači ovratnik košulje kad je u neprilici, u mamutskome “Boljem životu”, od 82. epizode, također iz spisateljske radionice Siniše Pavića, progutao je dotle nedodirljivog Vujkovića. S Kurčubićem, koga je, unatoč kvarnome životopisu, učinio vrlo simpatičnim, Bekjarev je izgubio identitet. Krsno ime i nadimke Beki i Bekson prekrio je šaš i on se odaziva kad ga oslove kao Kurčubića.
Kao na tekućoj vrpci Despotovića iz “Sretnih ljudi” mijenja Valjarević u “Porodičnome blagu”; u “Kraju dinastije” Obrenović Ivan je prepredeni ministar policije Maršićanin; potom je nogometni vratar u “Vrućem vetru”; a u serijama “Otpisani” i “Povratak otpisanih” je plahi vozač kamiona Cane Kurbla. Kad god je u frci, ispali rečenicu “On trt gevezen rajn”, koju je sam smislio i uveo u široku masovnu narodnu upotrebu. Za “Više od igre”, u režiji Zdravka Šotre, tvrdi da je ona, po njemu, “najljepša serija svih vremena”. Za dječji program, kao dobrijan Tika atletika, snimio je šezdeset emisija iz ciklusa “Dobro veče”. Trenutno Bekjareva prate u paru sa sarajevskim asom Emirom Hafizbegovićem u seriji “Dva smo svijeta različita”, a proslavio se i u “Lud, zbunjen, normalan” s Mustafom Nadarevićem.
Umakao iz JNA
I kazališni opus Ivana Bekjareva je raskošan. Najviše ga je u kazališnoj karijeri pogodilo kad je, nakon samo četiri izvedbe, zabranjena drama “Kad su cvjetale tikve” Dragoslava Mihailovića, u režiji Bore Draškovića, i to poslije oštre primjedbe doživotnoga predsjednika Tita, jer tema o Golome otoku povlađuje mrziteljima socijalističke Jugoslavije: Uloga Mite majmuna bila mu je među najdražima. Ogorčeni gledatelji nesuđene pete predstave porazbijali su sva stakla na pročelju kazališta pa se od te gomile nije moglo proći pločnikom! Na podsjećanje Tita, Ivan dodaje kako se na njegov račun izvukao od privođenja pred vojni sud: “Služio sam vojni rok u Somboru i o vikendu sam, bez dopuštenja nadređenih, utekao kući u Beograd.
Ljeta na Braču
No u vojarni se podigla kuka i motika kad je dežurni oficir primijetio da nema vojnika Bekjareva. Prijatelj iz moje čete potajno mi je telefonirao kako mi prijete robijom. Usred silne bojazni navrla mi je spasonosna zamisao. Prigodom susreta s Titom i Jovankom godinu dana ranije ugurao sam se između njih i fotografi su snimili masovnu scenu s domjenka na Belome dvoru. Otrčao sam u dokumentaciju agencije Tanjug i skrušeno zamolio laboranticu da sa skupne fotografije izreže i uveća samo mene u društvu s prvim parom Jugoslavije. Vratio sam se u Sombor, a moj komandir urla na me i grozi mi se najgorim. Na to sam mu odgovorio kako sam tu noć bio pozvan da zabavljam druga Tita i drugaricu Jovanku, na što uvjerljivo izvučem snimku. Odjednom, vrtoglava promjena. Iz komandirovih usta umilno poteče med i mlijeko. Zatražio mi je da mu poklonim sliku, a ja sam mu na poleđini sročio posvetu: ‘Kapetanu tom i tom, general Ivan Bekjarev.’ Tako sam izmigoljio iz kandža vojnoga suda... Svejednako, predsjedniku Titu neću oprostiti što je bezočno udavio Tikve.”
Kao povod za ovu skicu bez retuša svestranoga Bekjareva naveli su me njegovi posljednji projekti. Prema rukopisu Ljubljančanina Ive Svetine, o tome kako su stvarani slovenski i srpski jezici, sklopljen je komad “Abecedni rat”, koji se izvodi na tri jezika: slovenskome, srpskom i njemačkom, i govori o delikatnim odnosima Matije Čopa, Jerneja Kopitara, Franca Prešerna i Vuka Karadžića (glumi ga Bekjarev). Premijere su nedavno upriličene u kazalištima Cankarjev dom u Ljubljani i Madlenijanum u Zemunu, a dogovoreno je gostovanje u Tršiću, rodnome mjestu Vuka Karadžića, u rujnu. Začeli su se pregovori i o dolasku u Hrvatsku.
Dugotrajno opstajanje Ivan je zaokružio režijom malo poznatoga uratka Branislava Nušića “Ujež” u teatru Slavija u Beogradu, a u Madlenijanumu on priča, pjeva i pleše u opereti “Bečka krv”. Sada često odlazi u Vršac na pokuse kultnoga “Balkanskog špijuna” Dušana Kovačevića:
“Lik Ilije Čvorovića bilo je remek-djelo i zaštitni znak pokojnoga barda Bate Stojkovića. Malo je glumaca koji bi se usudili da poslije njega zagrizu u taj vrući krumpir. Evo, ja sam se ipak odvažio!”
Sport, i napose Crvena zvezda, kako kaže Ivan, njegova su pričuvna profesija. Pune 33 godine bio je član uprave košarkaškoga kluba, a još dulje je u nogometnome, gdje je sada dopredsjednik. Sa spomenutim momčadima putovao je posvuda po svijetu, najčešće o vlastitom trošku.
Vidljivo poglavlje u Ivanovim zapisima je Hrvatska. Supruga Milka, odmila Mikica, s kojom ima jedinca Vanju, po ocu je Zadranka, a po majci Šibenčanka. Zato izrekne narodnu: “Odanle si odakle ti je žena!” Obiteljski trojac Bekjarevih godinama je ljetovao u Postirama na Braču, odakle su se otiskivali svojim brodom kojim su oplovili cijeli Jadran.
Knjiga o Parlovu
Ivan, rasni poklonik sporta, nuka me neka ne izostavim spomen na vrloga mu prijatelja, upokojenoga pulskog boksača, olimpijskoga i svjetskog slavodobitnika Matu Parlova, s kojim se družio, pa i lumpao nakon njegovih pobjeda: “Iz glave sam u telefon u dahu izdiktirao prilog za knjigu o Mati koju je priredio hrvatski novinar kome sam, na žalost, zaboravio ime. Vidio sam je tiskanu u Australiji, pokazao mi je iseljenik. Premda sam ga preklinjao da mi je proda pa što košta, nije se želio rastati od nje. Zato bih vas zamolio da prenesete vašim čitateljima moj vapaj, ako imaju to izdanje neka mi ga prodaju. Pa što košta...”. Ovo mu dođe kao besplatni mali oglas, ali hajde, Studio evo časti Kurčubića.