Obilježavanje 30. obljetnice glazbene karijere Massimo će proslaviti radno, rasprodanim nastupima 14. i 15. veljače u zagrebačkoj Tvornici kulture. U Malom pogonu iste dvorane tjedan dana ranije otvorena je izložba radova Sanje Bachrach i Marija Krištofića, vezanih za debi album “Sjaj u tami” nekadašnje Massimove grupe Dorian Gray. Tim povodom upriličen je i prilično duhovit “okrugli” stol.
Sve se, dakako, uklapalo u još jednu “dohranu” mitova i legende o novome valu i 80-ima, ali na toliko opušten i ležeran način da je čovjeku bilo drago što se našao tamo i osvježio neka vlastita sjećanja. Prisjetih se, primjerice, jednog od nastupa Doriana Graya u Lapidariju u sklopu tada najvažnijeg demofestivala YURM (Jugoslavenski rock moment) 1983. godine.
Mršav poput skeleta
Bio sam fasciniran njihovim stilom koji je slijedio estetiku Bowieja, Talking Headsa, Gang Of Foura, Roxy Musica i grupe Japan te energijom koju su isijavali, posebice Massimo. Visok i mršav poput skeleta bio je posve okupan znojem, a pažnju je plijenio i kao pjevač i kao gitarist. Koliko je Massimo tehnički briljantan i maštovit gitarist, koji zvukom gitare i jednim tonom kaže više nego niz drugih gitarista “kilometarskim” solažama, dobar dio publike koja prati njegovu solističku karijeru tek posljednjih godina vjerojatno ni ne zna. Pričao je Massimo i o tonskim probama u Galeriji SC-a, izložbenom prostoru u kojem se itekako sviralo uživo pred publikom (navečer) i držalo tonske probe (poslijepodne). Sjećam se jedne takve probe. Stajao sam ispred Galerije SC-a i slušao kako neki bend drma psihodelizirani funk-rock i nikako da dokučim tko bi to mogao biti dok se to klupko nije pretvorilo u pjesme Doriana Graya. Nisam ušao, da ne smetam, nisam ih ni poznavao, ali zauzvrat sam uživao u “privatnom koncertu” Doriana Graya čiji mi se album “Sjaj u tami” jako dopao, zahvaljujući i sofisticiranom ovitku fotografsko-dizajnerskog dua Bachrach-Krištofić koji je imidž tog art-rock benda, sukladno potki romana Oscara Wildea i tadašnjoj art-rock modi, sredio “od glave do pete”. Novi val je već bio na zalasku kad je Jugoton u produkciji Saše Habića objavio “Sjaj u tami”, potencijalno zanimljiv i art-rock šmekerima i trendovskim poklonicima novog romatnizma.
Prvi hit
Siniša Škarica, pak, zaslužan je što je Dorian Gray snimio prepjev hita “The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore” Walker Brothersa iz 60-ih. Naime, Škaricu je Massimov glas podsjetio na vokal Scotta Walkera. Zanimljivo, Massimo i ostatak benda u to vrijeme nisu imali pojma tko su Walker Brothers, a kamoli da su bili svjesni sličnosti između boje glasa Scotta i Massima. I tako je nastao prvi hit Doriana Graya, s kojim je i službeno počela Massimova prilično turbulentna karijera.
Što je bilo bolje prije 30 godina?
- Bilo mi je bolje to što nismo uvijek bili dostupni. Danas imam osjećaj da stalno nekome moram biti dostupan, a i vrijeme koje posvećujem sebi, poput sviranja gitare kod kuće, uvijek je isprekidano zvonjavom mobitela. Možeš ih isključiti, ali onda opet sve to moraš nadoknaditi. Ako me pak netko zove, ja ću se javiti jer sam takav. No, smeta me ta dostupnost, i to što puno ljudi misli da su socijalne platforme poput Facebooka ili Twittera realnost i da je to neko druženje. Ovo vrijeme je bolje, ali takvim se platformama obezvređuje i druženje i prijateljstvo.
Dobro vas se sjećam kao gitarista, još od koncerta na YURM-u i Lapidariju 1983. godine, a i proba u Galeriji SC-a. Kakve vas uspomene vežu za to razdoblje?
- Danas, kad slušam prvi album, osjećam veliku strast i posvećenost glazbi. Isijavali smo ljubav prema glazbi i želju da dokažemo kako možemo biti dobar art-rock bend. Terza (Branko Terzić, bubnjevi - op.a.) je došao do nas u Zagreb iz Banje Luke, koja je bila jak glazbeni centar u tadašnjoj Jugoslaviji. Tamo je imao blues bend koji se zvao Dorian Gray i predložio da uzmemo to ime za naš novi bend, što mi se dopalo. Potom smo morali ući u tu priču između mladosti i starosti, svjetla i tame, jer su nam vokali bili melodiozni, a svirka pomaknuta ili obrnuto. Tako nam je ta Wildeova priča o Dorianu Grayu bila zahvalna i u glazbenom smislu.
Rastrošni klinci
Kako to da unatoč toj strasti niste trajali dulje? Činilo se da ste imali mnogo ideja, ali da ih niste uspjeli sve snimiti na pločama “Sjaj u tami” i “Za tvoje oči”, ali ste se umjesto toga već 1986. razišli.
- Dogodilo nam se da smo se razbahatili na snimanju drugog albuma u Švedskoj gdje smo potrošili dva i pol puta više dana snimanja od onoga što je Jugoton bio spreman platiti. Bili smo simpatični klinci, ali prekoračili smo dogovorene termine i u Jugotonu su nam rekli da ostatak potrošenih sati moramo sami platiti. Naš tadašnji menadžer Marijan Crnarić uspio nam je dogovoriti 42 koncerta po bivšoj Jugoslaviji, koje smo odradili samo za dnevnice. Ostatak zarade otišao je na pokrivanje snimanja u Švedskoj i to je ostavilo traga. Krenuli su egotripovi, ljutnja, naelektriziranost, meni je nestao glas na dva mjeseca, klavijaturist Toni Ostojić je otišao u Parni valjak. I premda sam ja želio da bend nastavi, došlo je do raspada.
Relativno dugo vam je trebalo da pokrenete solo karijeru.
- Da, i debelo sam platio u emotivnom, psihičkom i zdravstvenom smislu suradnju sa Zrinkom Tutićem u 90-ima. Mene je na tim solo koncertima zanimalo onih nekoliko pari očiju u publici koje su mi govorile ‘što će ti to, pa ti si radio nešto posve drukčije’, i otuda moje koketiranje s Nečastivim, kako bi to rekao pokojni Darko Glavan.
‘Ma pusti Massima’
Ipak, vaš treći dio karijere, koji traje posljednjih desetak godina s albumima za Aqaurius, uspješniji je i od tog perioda s Tutićem i od postojanja Doriana Graya.
- I zadovoljniji sam jer je ispalo da se ne moraju činiti malograđanski kompromisi da bi se dobila komunikacija sa širom publikom. Na jednom Porinu čuo sam dva eminentna glazbenika kako kažu ‘ma pusti Massima, njemu to još uvijek znači’, praktički kao da me treba žaliti. To me pogodilo, ali istodobno sam znao da je sve u redu ako ostanem na nekom svom putu i da je sve OK ako se za to želim pošteno oznojiti.
U redu, što je onda bilo lošije prije 30 godina?
- Bilo je lošije što nam se financijska strana posla skrivala. Svirali smo za čavle, klopu i cugu. I sve je to dobro dok si mlad, ali kad se nađeš u situaciji da nemaš ni za stan ni za telefon, iako nešto predstavljaš u glazbi, onda si u gabuli. Mladim glazbenicima kažem da se na to pripreme, jer moraju biti spremni da će im u početku biti loše i da će ih odrati, a da tek kasnije mogu to nadoknaditi.