Samuel Beckett ovih bi se dana kvalitetno zabavljao na potezu između Savske ceste i Sigeta. Na toj ruti bi se vlasniku Nobela za književnost (1969.) - koji se s ovoga svijeta preselio prije 36 godina - nutkao izvor za nova štiva u teatru apsurda.
Linija je to koja dijeli Cibonine odaje i sjedište ABA lige u Zagrebu, a po kojoj se nerijetko transportiraju paradoksi i besmislice, sadržaji koji promatraču ekspresno podižu obrve i lansiraju beskonačna pitanja u sive stanice.
Dok maštovita družina iz regije konstantno režira spektakularne administrativne zaplete, ‘cibosi‘, pak, hrabro koračaju u Beckettovu pravcu, štujući njegov najupečatljiviji komad.
Vladimir i Estragon glavni su protagonisti ‘U očekivanju Godota‘, kultnog djela irskog pisca čiji se naslov odavno uvriježio kao sinonim za beskonačno (i uglavnom uzaludno) iščekivanje, koji je zaštitna krilatica u sapunici između Cibone i investitora.
Dvojica aktera konstantno su dolazila na jedno te isto mjesto. Dok Godot ne dođe. Početak ljeta, trofejna sala podno Tornja, iste muke. Zvuči poznato, zar ne?
Onaj kojega čekaju, pritom, ostaje nepoznanica. Njegova jedina karakteristika jest - bijela brada. Sličnim velom misterije obavijeni su investitori i spasitelji u Savskoj. Iako, trebali bi doći. Jednom.
Trenutačno, Cibona ne zna koja će natjecanja igrati sljedeće sezone, nema sportskog direktora, trenera i igrače, ali postoji. I čeka. Prijavljena je za Eurokup, ali nema uvjete da ispuni sufinanciranje HKS-a zbog dugova, a odluči li se igrati regionalnu ligu, ni taj uvjet neće biti zadovoljen. Međutim, čeka.
Fiktivni dvojac, konačno, avanture - barem na papiru - završava novom rundom apsurda, onom koja ujedno možda i najbolje opisuje sjaj i tamu dvostrukog europskog prvaka. Nakon što Vladimir upita ‘idemo li?‘, Estragon mu zdušno odgovara: ‘Idemo!‘ Iako se, zapravo, nisu ni pomaknuli.
Komentari
0