Ni u Istanbulu se ne može sakriti. Dario Šarić (20), zvijezda Anadolu Efesa, gdje priprema svoj enormni talent za let u zviježđe NBA lige, izašao je iz svog SUV-a, smjestio se u kafić, a čim se ustao, gorostasnom je pojavom natjerao posjetitelje na uzmak, potvrdu ispod glasa da je to on, te neizbježno fotografiranje. Između dva dnevna treninga turska svakodnevica hrvatskog “wunderkinda” pod obručima...
-... koji mi ipak malo bolje leže - nasmijat će se zlatni dečko hrvatske košarke.
Prošlo je manje od pola godine njegova košarkaškog rahat-lokuma, razdoblja u kojem je prošao put od micanja iz rostera pa sve do dolaska do liderske pozicije u momčadi. Nekome nemoguće, Dariju Šariću itekako moguće. Talent pomiješan sa strašnim karakterom, miks je koji stvara pobjednički koktel. No trebalo je proći početničke muke po Dudi Ivkoviću, trebalo je izdržati, zagristi bobu pelina i prijeći preko svega, kao pobjednik.
- Prvi put sam u inozemstvu, prvi put kao stranac... Nije mi teško priznati da su mi početak, prilagodba, bili strašno teški. Pogotovo ovako mlad, bez obitelji, prijatelja, važnih ljudi iz mog života, u zemlji čiji jezik i danas teško ponavljam, a kamoli znam, u okruženju u kojem je dokazivanje prokleta svakodnevica. Ali došao je taj studeni u kojem je stigla naplata, taj MVP mjeseca u Euroligi mi je značio puno, ali onda je opet stigao period nekog mog spavanja; jedna dobra utakmica, jedna loša, dvije dobre, dvije loše... To je moje razmišljanje, netko će možda reći da sam bio dobar, ali sam sebi nisam valjao. I točka.
Čisteći ladice prvog dijela istanbulske karijere, prvo je doživio pad. Valjda da bi ga kasnije katapultirao u uspon. No izbacivanje iz rostera na početku sezone nije bilo ugodno ni čuti, a kamoli doživjeti na vlastitoj koži.
- Teško mi je to palo, naravno... Prvu utakmicu na tribinama sam “doživio”, shvatio, ali druga mi je već bitno teže pala. Naviru tada pitanja jesam li krivo pristupio, što sam krivo napravio, gdje, k vragu, griješim... No u tmini samoga sebe, a takav sam, pokušao sam sve ostaviti iza sebe, jednostavno se posvetiti radu, više trenirati i čekati svojih pet minuta. A kada je u studenom stigla ta nagrada, bilo je to i svojevrsno iskupljenje za tu neku patnju koju sam osjećao i tada proživljavao. Nije bilo lako, u svakom slučaju.
Jeste li razgovarali tada s Dušanom Ivkovićem, prvim čovjekom struke Anadolu Efesa?
- Ne, ja nisam inicirao razgovor, jedino sam dobio trenerovo objašnjenje da se odlučio za iskusnije igrače, za Krstića i društvo. To mi je zaista bilo potrebno, tada sam shvatio da možda ipak glavni problem ne leži samo u meni...
Što je uopće kasnije presudilo u njegovu korist, on sam ili možda pritisak kluba, s obzirom da se ipak radi o važnom igraču, velikom talentu...?
- Ovdje se ne gleda talent i budućnost. Premda imam višu financijsku opciju odlaska iz Efesa, klub nije urgirao, ja sam se izborio treninzima i radom, sam sâm dokazao i potvrdio svoju minutažu. Novac ništa ne znači, ugled ništa ne znači, talent ništa ne znači. Samo rad. I potvrđivanje, svakodnevno na parketu.
Zastao je na čas i zavirio u sebe...
- To bacanje izvan zapisnika ipak je bio i svojevrsni “kicker”, znak da se neću predati. a bio sam i u težim situacijama, kao u prvoj sezoni u Ciboni kada sam igrao manje nego sam očekivao, a kada sam igrao bio sam daleko od potrebnih razina. Bio sam B-opcija, nenaviknut, ali kako mi se otvorio prostor u Ciboni, tako mi se i ovdje otvorilo ozljedom Krstića. I onda sam se dokazao.
I postao jedan od lidera. Za što treba imati, s oproštenjem - muda.
- Istina je, ali to su moje karakteristike. I u svojem društvu kada se u Šibeniku dogovaramo oko izlaska, imam bitnu ulogu, a tako je i ovdje: dosta sam bučan, prijateljski raspoložen prema svima, a ekipa te posebno prihvati ako pogineš na parketu. A nešto i znam o košarci, no uvijek kritično pristupam najprije prema sebi. Sve te pretpostavke stvorile su tu aureolu.
S njim na parketu ovaj Efes razvio se u odličnu momčad koja odjednom puca na najviše kote.
- Iskreno, kada sam stigao nisam vjerovao da možemo daleko, da možemo mnogo... A onda smo dobili Fener koji je skuplja ekipa, prvi smo u Turskoj, pa smo dobili Real u Europi... Imamo posloženu “kemiju” i to stvarno dobro izgleda. Sada se, doduše, moramo naviknuti na dolazak Heurtela i povratak nakon ozljede Krstića, ali imamo šansu za trofeje, definitivno! Što se mene tiče, sve ću učiniti da ih dohvatimo!
Što bi bio krasan pothvat uoči možebitnog odlaska u NBA. U, doduše, Philadelphiju 76erse, najlošiju momčad lige. Za igrača-pobjednika, i ne baš neka perspektiva...
- Ne bih se složio, možda je i to jedan određeni plus, čeka me određeni prostor, moja pozicija i uloga u momčadi. To me čeka. I to me veseli. To je po meni momčad za budućnost, jer ima momčadi koje također igraju loše, ali nemaju momke za budućnost. Upravo stoga u perspektivi ne vidim Sixerse kao najgoru momčad NBA.
Može li i u kojoj mjeri uopće može pomoći?
- Koliko mogu pomoći? Teško je govoriti u postocima, ali definitivno mogu! Razvijati sebe, momčad i klub, zaista sam uvjeren da nakon mog dolaska potrebno je godinu-dvije dana da momčad eksplodira, jer uz Minnesotu ne vidim talentiraniju momčad lige. To su dvije ekipe koje će u budućnosti imati definitivno dobre rezultate.
Gledajući “odrastanje” Bojana Bogdanovića, ali i prezimenjaka Šarića, bojite li se te famozne prve sezone i “učenja”, privikavanja uz manju minutažu?
- Gledajući Bojana, krenuo je prosječno, nastavio je s nekoliko sjajnih utakmica, ali na kraju je s mizernom minutažom doživio mali mentalni pad. Ali poznavajući Bogdanovića, on će tek sada zagristi i u inat svima pokazati što može. A može mnogo. On je mnogo bolji igrač od minutaže koju dobiva, ali siguran sam da će dečko koji je bio ponajbolji igrač Europe sigurno doći na svoje kote i osigurati si minutažu koju zaslužuje. Ta prva sezona težak je period za svakog igrača, međutim, moje samopouzdanje nije sporno, a i dolazak u talentiranu, momčad budućnosti sigurno je lakši nego pristizanje u formiranu, već izgrađenu momčad u kojoj se treba rukama i noktima boriti za svaku sekundu na parketu.
Je li možda odlazak u Efes bila pogreška, je li se trebalo odmah krenuti među “velike dečke”?
- Teško je sada reći, bit ćemo pametniji kada završi moja epizoda ovdje, a opet možda nikad nećemo znati što će biti.
Koliko još uopće kanite još igrati u Efesu prije koračanja “streets of Philadelphia”? Ljudi iz Sixersa redovito dolaze u Istanbul, nije tajna, Dario je debelim crvenim flomasterom označen kao temelj neke bolje budućnosti trostrukog prvaka NBA lige...
- Teško pitanje na koje ne postoji konkretan odgovor. Odnosno, nemoguće ga je sada predvidjeti. Nakon kraja sezone ćemo sjesti i vidjeti je li došlo vrijeme za još jednu istanbulsku godinu ili je sazrjelo doba prelaska u SAD. Nemoguće mi je predvidjeti vlastitu budućnost u ovome času...
Ali zato mu nije teško predvidjeti vlastitu prošlost jednoga dana kada završi karijeru:
- Što želim ostaviti iza sebe? Rastući, od kadeta do seniora, osvojio sam sve. S Cibonom i ABA ligu. Sada je, zar ne, nekakav normalan slijed trofej s Efesom, a potom i prsten, nikada se neću umoriti radeći dok ga ne stavim na ruku, nikada! O tome sam maštao kao dijete i taj san želim dosanjati. A kao krunu, s Hrvatskom jednom skinuti Amerikance i popeti se na tron svijeta. To je ono čemu težim, to je ono za što živim.