Godinama se hrvatski košarkaški vitezovi okupljaju oko mača u kamenu. Svake godine ga pokušavaju izvući, ali uzalud. Među njima još se nije pojavio Arthur. Nitko nije kralj. I tako Excalibur ostaje zaboden u kamen, a na njemu se nakuplja patina.
Iako su mnogi mislili da će moćna Ivkovićeva Srbija pregaziti od Brazila razbijenu Vrankovićevu Hrvatsku, u velebnoj dvorani Sinan Erdem odigran je još jedan od onih nezaboravnih scenarija u kojima “košarku igra deset igrača na terenu, a u tijesnim završnicama uvijek gubi Hrvatska”. Koliko ćemo puta to još proći? Dokad će ta posljednja lopta uredno završavati u hrvatskom košu? Uvijek ista pitanja i uvijek isti odgovor: “Valjda ćemo jednom i mi dočekati tu pobjedu”.
Marko Popović, Zoran Planinić, Davor Kus i Krešo Lončar su već ostarili čekajući, a Marko Tomas, Roko Ukić i Marko Banić na najboljem su putu da završe kao oni. Novopridošli Ante Tomić i Bojan Bogdanović nisu uspjeli promijeniti lošu karmu hrvatske košarke.
Nije to uspio ni Joke Vranković. I on je iskusio gorčinu poraza kakve su doživljavali njegovi prethodnici, bez iznimke. Vrankovićeva Hrvatska je na SP došla po osminu finala i to je ostvarila uvjerljivim pobjedama protiv Irana i Tunisa. Djelovali su nemoćno protiv SAD-a i Brazila, igrali ravnopravno sa Slovenijom i Srbijom. I izgubili obje.
Ako su Tomić i Bogdanović ovdje izgubili četvrtfinale zato da bi ga sljedeće godine izborili i prošli u Litvi, onda je sve što je učinjeno u Istanbulu vrijedilo. Ako će u Litvi reprezentacija opet doći pred rajska vrata i na njima naći natpis “Hrvatskim košarkašima ulaz zabranjen”, onda smo svi zajedno u velikoj zabludi. U zabludi da smo još uvijek vrijedna košarkaška nacija, ali nam, eto, nedostaje samo malo sreće da to i dokažemo.
Kad ovakve utakmice počnu završavati pobjedama Hrvatske, kad jednom dočekamo i taj dan da u nokaut-utakmici krajnji ishod ne ovisi o zadnjem šutu, tek tada ćemo znati da je hrvatska košarka našla idealan spoj igrača i ljudi koji ih vode. U Istanbulu se, nažalost, to još nije dogodilo.