ZAGREB - Hrvatskog je zaljubljenika u košarku svakog ljeta, ili barem svakog drugog - jer reprezentacija malo-malo pa promaši nastup na OI-ju ili SP-u - čekao isti scenarij: navalu optimizma da su dočekali bolje sutra, o kojemu se stalno priča, s početkom natjecanja zamijenile bi prvo sumnje, zatim bi došla zebnja, a nakon pozitivnih raspleta utakmica u skupini, nakon prvog dvoboja nokaut-faze redovito bi nastupila kolektivna depresija.
U Litvi se to napokon promijenilo. Na gore! Depresija je nastupila mnogo ranije. Kod navijača se javila već nakon poraza od Makedonije, kod igrača tek nakon poraza od BiH, iako su još pobjedom protiv Grčke sve mogli ispraviti. No, uz sve viđeno bilo bi to pravo čudo. A čuda se u hrvatskoj košarci ne događaju već 16 godina, otkad je na snazi Radićev apsolutizam.
Na već legendarnoj skupštini HKS-a u Karlovcu utemeljen je sustav koji već 15 godina Danka Radića drži na vlasti, što u sjeni (dok mu je to odgovaralo), što na poziciji predsjednika (od 2004.). Poslušnici su na svim strateški važnim pozicijama, glasački stroj dobro je podmazan. Kada bi se i pojavila opozicija, poput one inicijative pod nazivom “Barcelona ‘92.”, Radić ju je znao sasjeći u začetku, a konačnu pobjedu ostvario je kad su mu ti isti revolucionari zaigrali na službenom oproštaju od suđenja, ljubili ga, grlili...
Od 1996. do danas Radić je postavljao i smjenjivao predsjednike ( Kovačev, Skansi, Lulić, Hanžeković i Šuker) i izbornike ( Skansi, Medvedec, Božić, Petrović, Spahija, Repeša, Vranković) te stajao iza svake odluke, skrivajući se iza tijela HKS-a kao što su Skupština, Upravni odbor, Stručni savjet... Oni su mu davali legitimnost i mogućnost da za svaki neuspjeh prstom upre u njih. Tako je bilo prije, tako je i u slučaju dojučerašnjeg izbornika Joke Vrankovića kojega je potrošio za dvije akcije i pospremio u ropotarnicu.
Radićevi izbori su se uglavnom pokazali pogrešnima. Preskočio je Repešu 2003., nije zadržao Spahiju nakon EP-a 2005., ni Repešu nakon EP-a 2009., pretpostavio je Vrankovića Anzuloviću, a Perasovića nikad nije ni pomislio angažirati. Naravno, analogija nalaže da za eventualne uspjehe ti isti “krivci” ponesu i zasluge. No, u Radićevu svijetu vrijedi pravilo “moja odgovornost nikakva, moje zasluge maksimalne”.
Znajući da će u Litvi konkurencija biti iznimna, Radić je još prije godinu dana zaključio da “nigdje ne piše da Hrvatska uvijek mora igrati na Olimpijskim igrama”. Klasični alibij, ali čak ni prepredeni predsjednik nije pritom mislio na ispadanje u prvom krugu EP-a.
Hrvatskoj košarci sigurno nije mjesto tamo gdje se danas nalazi. Oni koji su je doveli do dna, morali bi imati dovoljno moralne odgovornosti da kažu - “mea culpa”. Kako se to nikada nije dogodilo, ne očekujte takav rasplet ni ovaj put. Svi su promjenjivi, samo Hajduk i Danko žive vječno!